Možda je za ovo što ću sada napisati kriva neprestana paljba kozmetičkih giganata koji nam obećavaju vječnu mladost u tri koraka, ali prva asocijacija na riječ “rutina” većini nas je upravo ona s predznakom “beauty”. Serum, krema, SPF, ponovi.
Čistim(o) lice, nanosim(o) maske, masiram(o) čeljusti kamenjem hladnim da se svaki put pri prvom dodiru lecnem. I nemojte me krivo shvatiti; u svijetu koji se raspada brže nego što stignete naručiti novi matcha latte, njegovanje vlastite ljušture je legitiman oblik preživljavanja.
rutina vs. ritual
Osobno, prošla sam put od djevojke koja je lice prala sapunom za ruke do žene koja ima razrađenu strategiju nanošenja retinola koja graniči s nuklearnom fizikom. No, u jednom sam trenutku shvatila: ako to radim dok mahnito skrolam po Instagramu, to je samo logistika. To je održavanje hladnog pogona. Postoji duboka, gotovo metafizička veza između onoga što radimo svojoj koži i onoga kako se osjećamo u svojoj glavi, ali samo ako smo u tom trenutku prisutni. Kad se pobrinem za to fizičko biće, stres odjednom gubi na oštrini; postajem otpornija, centriranija, spremnija za kaos. No ovdje povlačim(o) crtu. Ovdje prestaje rutina i počinje nešto mnogo zavodljivije, mističnije i, usudit ću se reći, nužnije; ritual.
Razlika između rutine i rituala nije samo semantička, ona je emocionalna. Rutina je ono što moram, to je obveza, niz radnji koje obavljam polusvjesno, često gledajući u sat ili razmišljajući o neplaćenim računima dok nanosim hidratantnu kremu. Rutina je mehanička, ona je “check” lista. Ritual je, s druge strane, namjeran. To je trenutak u kojem običnu radnju dižemo do statusa svetkovine. Rutina je pranje zuba, ritual je kupka s morskom soli dok u pozadini svira Patti Smith, dok ja točno znam zašto sam tamo. Da sperem dan emocija i stresa sa sebe, ne samo znoj i prljavštinu.
Kroz povijest, ljudi su intuitivno znali da nas goli opstanak bez ceremonije pretvara u automate. Uzmimo za primjer japansku ceremoniju čaja, Cha-do ili put čaja. To nije samo ispijanje toplog napitka kako se ne bi srušili od dehidracije, tu se radi o koreografija mira. Svaki pokret, od čišćenja zdjelice do načina na koji se tekućina miješa metlicom od bambusa, dizajniran je da te izbaci iz tjeskobe budućnosti i zakuca u “sada”. Slično su radili i stari Rimljani u svojim termama. Tu nije bila riječ samo o higijeni (mada, s obzirom na to da su dijelili istu spužvu u zahodima, o higijeni bismo mogli raspravljati), već društveni i duhovni ritual prelaska iz javnog kaosa u privatni mir.
A onda imamo one pomalo opsesivne, ali genijalne rituale velikana. Victor Hugo je, navodno, pisao potpuno gol, a odjeću bi dao slugama da je sakriju kako ne bi mogao izaći iz kuće dok ne završi poglavlje. To je ritualna disciplina u svom najekstremnijem (i prilično oštrom , grubom) obliku. Maya Angelou je unajmljivala anonimne hotelske sobe samo da bi pisala, s bocom sherryja i Biblijom na stolu. Zašto su to radili? Radili su to jer prostor bez povijesti dopušta ritualu da postane portal.
U današnjem popkulturalnom narativu, gdje se “self-care” često prodaje kao paket aranžman ili skupi pretplatnički boks, ritual je ultimativni čin pobune. On ne zahtijeva nužno novac, ali zahtijeva apsolutnu prisutnost. Ako rutinu shvatimo kao kostur našeg dana, ritual je meso, krv i duša. Trebamo ih, zapravo moramo ih imati, jer bez njih postajemo samo strojevi koji procesuiraju podatke i – serume. Iskreno, ako ću već stariti u ovom distopijskom lunaparku, želim to raditi uz rituale koji imaju težinu, a ne samo uz rutine koje imaju cijenu.
Vratimo se čaju. Mogla bih, tehnički, samo preliti vrećicu vrelom vodom u okrhnutoj šalici dok odgovaram na mailove. To bi bila rutina hidratacije. Ali ritual? To je moja mala privatna kućica. To je onaj specifičan zvuk keramičkog čajnika, temperatura vode koja mora biti taman, tišina koja nastupa dok se listići otvaraju. U tom lancu radnji, ja ne pijem samo tekućinu, ja vraćam vlasništvo nad svojim vremenom. To je ono što antropolozi nazivaju “svetim vremenom” usred profanog dana. Uzvisujemo te radnje do nebesa jer nam je očajnički potreban osjećaj smisla.
Zato, sljedeći put kad se uhvatite u obavljanju svoje beauty rutine, pokušajte je transformirati. Nemojte samo mazati lice kao da polirate haubu auta; osjetite teksturu, udahnite miris, budite tu. Odmaknite se od mehaničkog i zakoračite u ritualno. Na kraju krajeva, ne pamtimo koliko smo puta očistili lice, već one trenutke u kojima smo se osjećali potpuno živima u vlastitoj koži, dok svijet vani, barem na trenutak, prestaje postojati.
