Italiju obožavam. U Milano bih se preselila jučer. A kad pomislim na Veneciju, prođu me srsi. Ne, nije riječ o efektu romantičnih gondola, uzdasima na Rialtu ili Instagram fotkama uz Canal Grande. Moja je Venecija ona mračna, intrigantna i pomalo jeziva, poput one Nicolasa Roega iz filma “Don’t Look Now”. I očarala me na prvu
Grad je tamo prikazan na potpuno neočekivan način, kao labirint u kojem se gubi ne samo navigacija nego i razum, a s Donaldom Sutherlandom i Julie Christie osjetite tu potisnutu tugu i napetost koja vas progoni kroz svaku usku uličicu i preko svakog mostića. To je Venecija koja pulsira nekom mračnom tajnom, ispunjena sjenama i zloslutnim odrazima u kanalima.
Filmski festival u Veneciji
S obzirom na to da je upravo u tijeku Mostra, Filmski festival u Veneciji, odlučila sam prisjetiti se još nekoliko filmova koji su ovaj jedinstveni grad pretvorili u glavnoga glumca. Jer, ruku na srce, Venecija nikad nije samo pozadina – ona je lik s vlastitom osobnošću, ponekad zavodljiva, a ponekad – okrutna.
“Death in Venice”
Dekadencija i čežnja
Prije nego što je Roeg unio jezu u venecijanske kanale, Luchino Visconti svojim je filmom “Death in Venice” stvorio ikoničnu sliku grada. Ovo je Venecija sporih pokreta i dubokih uzdaha, gdje se estetika sukobljava s bolešću i dekadencijom. Radnja prati bolesnog njemačkog skladatelja Gustava von Aschenbacha (Dirk Bogarde) koji se opsesivno zaljubljuje u dječaka Tadzija, savršenu personifikaciju ljepote. No ta je ljepota fatalna. Dok gradom hara kolera, Visconti nam pruža kadrove praznih plaža, luksuznih hotela i usamljenih figura, stvarajući osjećaj teške, opresivne ljepote.
Venecija je ovdje predivna, ali i smrtno bolesna, baš kao i Aschenbachova duša. Fascinantna je činjenica kako se Visconti borio sa studijem da bi snimio film bez dijaloga – čista snaga slike i glazbe trebala je preuzeti narativ. S Mahlerom u pozadini. I uspio je.
“The Comfort of Strangers”
Erotika i prijetnja
Paul Schrader u filmu “The Comfort of Strangers” prikazuje Veneciju koja je naizgled savršena, ali je ispod površine trula i perverzna. Par turista, Mary i Colin, lutaju gradom, a njihova je veza na rubu “pucanja”. Upoznaju misterioznog, ekscentričnog Roberta (Christopher Walken), koji ih uvlači u svoju dekadentnu kuću ispunjenu erotikom i opasnim igrama.
Venecija u ovom filmu nije toliko monumentalna koliko je klaustrofobična – to je Venecija uskih prolaza, skrivenih vrata i mračnih interijera. Schrader maestralno koristi grad kao metaforu za zbunjenu, opsesivnu prirodu samih likova. Jedan od najupečatljivijih detalja jest Walkenova izvedba – toliko je čudna i prijeteća da vam se utisne u pamćenje, a njegova kuća postaje jeziv simbol zarobljenosti.
“The Talented Mr. Ripley”
Glamur s dozom psihopatije
Za potpuni kontrast mračne Venecije, tu je Anthony Minghella i njegova verzija “Ripleyja”. U ovom filmu Venecija je glamurozna, suncem okupana i prepuna dekadencije, ali ispod tog blještavila krije se hladna, proračunata psihopatija. Matt Damon kao Tom Ripley, Jude Law kao Dickie Greenleaf i Gwyneth Paltrow kao Marge Sherwood plutaju venecijanskim kanalima u raskošnim gondolama, posjećuju jazz klubove i uživaju u lagodnom životu.
Ovdje je Venecija pozornica za savršen zločin, mjesto gdje se identitet može preuzeti i gdje se laži skrivaju iza savršenih fasada. Zanimljivo je da je dio filma sniman na lokacijama koje su se koristile i za druge filmove, ali Minghella im je dao potpuno nov, blistav sjaj. Nije to Venecija jeze, već Venecija savršenog zločina, gdje svaka gondola skriva priču.
“Don’t Look Now”
Kad se Venecija pretvori u labirint straha
Kao što sam već spomenula, “Don’t Look Now” Nicolasa Roega film je koji je zauvijek promijenio način na koji gledam na Veneciju. To nije grad romantike, nego klaustrofobičan labirint pun sjenki, prijetnji i potisnute boli. Radnja prati Johna i Lauru Baxter (Donald Sutherland i Julie Christie) koji dolaze u Veneciju pokušavajući se oporaviti od tragične smrti svoje kćeri. Iako su došli tražiti mir, pronalaze ga u obliku sve veće tjeskobe, a grad postaje zlosutan lik sam po sebi.
Ono što me toliko opčinilo u ovom filmu jest kako Roeg koristi Veneciju na posve neočekivan način. Umjesto da je prikaže kao romantičnu pozadinu, on je pretvara u mjesto gdje se stvarnost i fantazija prepliću. Crveni kaputić, simbol preminule kćeri, provlači se kroz uske, mračne uličice, stvarajući osjećaj da je duh djeteta prisutan svugdje. Venecija nije (samo) lijepa – ona je mračna, vlažna, oronula i beskrajno zbunjujuća.
Svaki od ovih filmova, baš poput Mostre, otkriva nam novo lice Venecije. Od opsesivne melankolije Viscontija, preko klaustrofobične perverzije Schradera i sunčane psihopatije Minghelle, pa do Roegove mračne, labirintske verzije, koja je mene osobno osvojila, Venecija je puno više od pukog romantičnog, turističkog odredišta. Ona je živi, dišući organizam, spreman da vas ili zavede ili proguta u cijelosti.
