Grad nije samo skup zgrada, ulica i spomenika, već postoji, kao svako živo biće, s vlastitim ritmom disanja, sjećanja i tajni. A sad zamislite trenutak kad taj ritam biva suptilno prekinut. Ne agresivno, ne bučno, već nježno, poetski, nekom intrigantnom instalacijom koja se iznenada pojavi na uglu ulice ili u prolazu kroz koji svakodnevno žurite
To je “Okolo”. Od 20. do 30. kolovoza, Zagreb je postao platno na kojem su umjetnici iz regije reinterpretirali poznate prostore, pretvarajući rutinu u priliku za promišljanje.
“Okolo”
Ovog ljeta, “Okolo” ponovno zavodi svojom misijom: unijeti umjetnost u javni prostor i potaknuti razgovor između umjetnika, djela i publike. Projekt je ponudio šetnju koja nije bila tek razgledavanje nego iskustvo, poziv da se izgubite u umjetnosti i da grad doživite na posve nov način.
Je li umjetnost otpor, bijeg?
Razgovarala sam s nekoliko umjetnica čiji su radovi postavljeni u zagrebačke javne prostore, ulice i trgove, postavljajući im tri ključna pitanja o njihovu radu, njegovoj privremenosti i utjecaju na prolaznike.
Marija Kulušić u parku Zrinjevac stvorila je “Sklonište”, nježan omotač od recikliranih pamučnih plahti, zagrlivši stablo koje nas inače štiti. Njezina instalacija, koja se bavi temama sigurnosti i davanja, imala je vrlo jasan cilj. “Voljela bih da u svakodnevnoj žurbi prema poslu ili dogovorima ljudi zastanu makar na trenutak i požele se zavući u to sklonište”, objasnila je. Njezin rad nije bio čin otpora, nego “bijeg od užurbanog gradskog života, povratak dječjem maštanju i skloništima koja smo kao mali radili u svojim spavaćim sobama”. “Sklonište” je podsjetnik na to da je bijeg uvijek tu, nadohvat ruke, u mirnoći prirode koja nas okružuje.
U prolazu Oktogon, fotografkinja Inia Herenčić postavila je “Tragove ljeta”, lebdeće fotografije koje su uhvatile esenciju topline i bezbrižnosti. Njezin je cilj bio jednostavan: usporiti ljude. “Oktogon je mjesto kroz koje se ljudi samo “provuku”. Moj je cilj bio nagnati ih da na trenutak zastanu, udahnu i prepoznaju vlastite osjećaje dok ih prate tragovi ljeta.”
Inijina intervencija je, kako kaže, pomalo oboje, i otpor i bijeg. “U vremenu u kojem grad diktira brzinu, a svakodnevica nas neprestano vuče prema naprijed, željela sam otvoriti pukotinu za zaustavljanje.” Za nju, to je i “poetski otpor” ideji da umjetnost pripada samo galerijama jer vjeruje da ona može i mora živjeti na ulicama, na zidovima i u prolazima grada. Njezino je djelo privremeno, ali to ga ne čini manje vrijednim. Služi kao podsjetnik na to da je prolazno ono što nas uči prisutnosti i da se “u njegovoj srži krije moć preoblikovanja kaosa u prostor za imaginaciju i stvaranje”.
Ivana Mrčela u Varšavskoj ulici izložila je tekstilnu instalaciju “Naše sestre”, koja istražuje temu ženske solidarnosti. Njezina instalacija nosi jaku poruku, a njezin je cilj bio potaknuti pozitivna razmišljanja kod prolaznika. Iako se njezina djela na prvi pogled mogu činiti “slatkima”, ona “nose jake poruke jer se bave angažiranim temama”. “To je podsjetnik na sve one tihe, nevidljive, ali presudne oblike rada i brige koje žene čine,” istaknula je. U tom kontekstu važno je naglasiti da je njezin rad preko noći oštećen; jedna je figura ukradena, a dio rada je potrgan. Rad je preživo jedva prve tri noći. Umjetnica je ponovno postavila rad, no to ne znači da je dio instalacije vraćen, već ga je umjetnica nanovo izradila.
Maša Barišić u prolazu Neboder postavila je urbanu intervenciju “Važna poruka”, sačinjenu od zlatnih balona. Njezin rad, koji se bavio ironijom i prazninom, bio je osmišljen da traje koliko mu to grad dopusti. Maša je otkrila da “ironija leži u tome što “Važna poruka” obećava značaj, no zapravo nudi prazninu – a ipak se upravo u toj praznini iznova rađa značenje.” Njezina intervencija poetski je bijeg od kaosa, ali ujedno i otpor svijetu preplavljenom praznom retorikom. Njezina je instalacija, kako je objasnila, namjerno osmišljena tako da u obzir uzima sve što joj se može dogoditi. “Intervencija “Važna poruka” osmišljena je da traje koliko joj grad dopusti. Meni je to najzanimljiviji dio instalacije jer odgovor je da važne poruke više nema, a ona kao takva nije ni postojala. To je bila poruka koju neki prolaznici nisu u potpunosti razumjeli”, zaključila je Maša.
Najradikalniji prekid svakodnevice dogodio se, nažalost, s radom bosanskohercegovačke umjetnice Alme Bektaš. Njezina hibridna skulptura “Trophilia”, koja je trebala obaviti stup javne rasvjete na Trgu bana Josipa Jelačića, ukradena je, što je šokiralo i zbunilo umjetnicu. Iako je situacija bila izvan njezine kontrole, Alma je iskoristila priliku da progovori o tome.
“Skulptura je ukradena i time je moj rad, nažalost, ostvario najradikalniji prekid svakodnevice,” izjavila je. “Ono što je trebalo biti susret s umjetnošću pretvorilo se u ogledalo društva u kojem živimo.”
Privremenost je ključna karakteristika “Okolo” projekta, no to nije slabost, već njegova snaga. Ove su instalacije bile poput bljeskova u memoriji grada, sjećanja koja su prolaznicima, makar i na trenutak, otvorila oči i um. “Okolo” nam pokazuje da umjetnost nije statična, nego živi, diše i mijenja se zajedno s nama. Podsjeća nas da čak i u najobičnijem danu, u najprometnijoj ulici, uvijek postoji prostor za iznenađenje i zastajanje.
