Hrvatsku art scenu posljednjih nekoliko godina bude nove generacije, u svakom smislu. Profiliraju se nove galerije i umjetničke inicijative koje od onih najvećih institucija uzimaju najbolje, ali pretvaraju galerijsko iskustvo u ono intimnije, nišnije i usmjereno generaciji umjetnika koji i sami tek pronalaze vlastiti izričaj i autorski potpis
Takvih primjera sve je više, a među recentnijima izdvajaju se Kolekcionart, koji je gotovo izazvao malu revoluciju na sceni, kao i galerije Trotoar i Klet. U tom se novom valu umjetnika koje predstavljaju već sada ističu imena koja provociraju serijama radova i čiji je stil toliko istančan da ih, unatoč tomu što su kratko na sceni, već sad možemo prepoznati.
Teo Kiš i Luisa Pascu svakako su među njima. Oboje su diplomirali na Akademiji likovnih umjetnosti, a iza sebe imaju nekoliko samostalnih izložbi. Luisa nam je prvi put privukla pažnju svojom serijom radova Red Carpet Intimacy u kojoj se jasno ispreplitala sfera javnog i privatnog, a u sličnom je tonu nastavila golicati pažnju serijom radova Kupaonica. S Teovim smo se radovima susreli prvi put u Laubi prije nekoliko godina na njegovoj izložbi Dvije strane, koja je bila tek svojevrsna uvertira u ono što su donijeli nama dosad njegovi najinteresantniji radovi u seriji Dupli blizanci.
Četiri priče udvoje – ljubavne priče umjetničkog tandema
Osim što pripadaju generaciji koja sve više zaokuplja pažnju svojim radovima, njih dvoje povezuje i bliskost – kako kroz umjetnost koju stvaraju u zajedničkom ateljeu tako i kroz privatni odnos u kojem su partneri. Nedavno su predstavili zajedničku seriju radova Četiri priče u dvoje, kroz koju nas puštaju u svoj svijet intime. Vizualno bogate slike ispunjene simbolima, motivima i emocijama s kojima se lako poistovjetiti, vode nas u četiri različite faze ljubavnih veza – “Validacija”, “Svađa”, “Monogamija”, “Hedonizam”.
U kratkom su nam razgovoru otkrili tko su oni u svojoj vezi kao umjetnici, a tko kao privatne osobe, gdje se u slikama očituje Luisin, a gdje Teov potpis – i što još možemo očekivati, i pojedinačno i zajednički, u okviru ove serije.
Može li nam svatko ukratko ispričati osnovnu ideju iza ove serije slika? Zašto ste se upustili u zajednički projekt? Što ste njime htjeli pokazati sami sebi i u čemu ste željeli eksperimentirati?
Luisa: Ideja je došla iz same činjenice da zajedno prijavljujemo izložbu. Kroz cijelo smo naše prijateljstvo i vezu zajedno radili likovne projekte poput murala, pa smo zaključili da bi naši radovi u kombinaciji mogli dobro funkcionirati, likovno i konceptualno. Ideja intimne serije došla je logično i prirodno. U ovoj seriji radova htjeli smo dati komentar o našem odnosu.
Teo: Osnova ideje krenula je od želje da prikažemo ono što nam je zajedničko, a to je naš odnos. Ta me tema privukla jer mi je bio izazov izbjeći klišej romantičnih prikaza te sam zbog toga dobio dodatnu motivaciju. Htjeli smo prikazati odnos bez filtera, kroz teatralne slike u kojima pretjerujemo sa određenim poljima veze.
Kako je to u stvarnosti funkcioniralo? U kojoj bi fazi jedan preuzeo rad na slici od drugog – jeste li osnovnu ideju najprije razradili zajedno? U čemu se očituje doprinos svakoga od vas – što je u ovim slikama Luisino, a što Teovo?
Teo: Serija se sastoji od osam manjih formata od kojih je svatko sâm radio četiri, i četiri velika formata koje smo podjelili na dva zajednička te dva koja radimo zasebno. Ideja i skice su smišljene prije samog rada, a smišljali smo ih postupno, kroz dulje vrijeme. Na zajedničkim slikama svatko je krenuo s jednim dijelom slike, podijelili smo područja koja obrađujemo, a na kraju bismo dodatno povezali sliku završnim intervencijama. Kad jedan od nas naslika jedan dio, platno se proslijedi drugome za drugi dio slike, a u nekim trenucima slikali smo u isto vrijeme na istom platnu.
Luisa: Kod zajedničkih radova, birali smo Teove dijelove i moje dijelove bez neke prevelike filozofije. Prije nego što bismo krenuli slikati preko skice, svatko bi rekao koji ga dio najviše privlači, a koji nema volje naslikati. Često je ta podjela ispala odlično jer bih na neku foru ja htjela slikati baš one dijelove koje Teo ne želi, i obrnuto. Teove dijelove možete prepoznati u vijugavim, tankim i titravim potezima, a moje u širokim, grubim plohama s jakim kontrastima.
Jeste li se tijekom rada ikad razilazili u viziji – i ako da, kako ste rješavali te nesuglasice?
Luisa: Trudili smo se jedan drugog iznenaditi, htjeli smo da proces bude intuitivan i bez previše dogovaranja. Bilo je trenutaka u kojima bismo napomenuli jedno drugome: “E, daj molim te nemoj slikati preko ovog dijela, baš mi je drag.” Mislim da nije bilo nikakvih nesuglasica, funkcioniralo je kao brainstorming.
Zašto baš ove četiri faze veze?
Teo: Ljubavni odnos može se secirati i podjeliti na puno kategorija a mi smo se odlučili za četiri faze za koje bi se moglo reć da su neke od osnovnih u vezi. Validacija, monogamija, hedonizam i svađa. U slici “Validacija” prikazana je sitacija u kojoj se Luisa sprema za izlazak dok ju ja čekam i sviram gitaru. Ona traži moju potvrdu za svoj “outfit” dok ja tražim potvrdu za svoje pjesme. Ta slika manje je teatralna od ostalih jer se ta situacija doista i događa. Luisa je napravila poveznicu kojom ismijava sitaciju u kojoj su muškarci tu da rade nešto, a žena je tu da bude lijepa. Slika “Monogamija” prikazuje ljude na partiju koji očijukaju jedni s drugima i tvore ljubavne trokute, četverokute i ostale vrste upucavanja. Luisa i ja smo smješteni u dijagonalnu kompoziciju u kojoj se udvaramo drugim ljudima. Misao ove slike jest osvještavanje pitanja monogamne veze, a to je često škakljivo područje. U bilo kojem životnom dobu dečko ili muž može otići u pekarnicu po slance i zaljubiti se u blagajnicu. Susjeda je uvijek slađa. Žena ili cura je najljepša točka u životu, ali što ja s onim “usputnim” zagledavanjima?
Luisa: U slici “Hedonizam” Teo opisuje honeymoon fazu veze, odnosno prvih nekoliko mjeseci. Naravno, ove četiri faze nisu prikazane kronološkim redoslijedom zato što se tijekom veze konstantno vraćaju, gase i ponovno pale. U “Hedonizmu” vidljivi su svi znakovi uživanja u životu i uživanja jedno u drugome. Pažljivo inscenirana kompozicija s cigaretama, serijom na laptopu, hranom i kondomima stvara suvremeni dionizijski trenutak. U drugoj zajedničkoj slici, “Svađa”, Teo i ja opisujemo dramatičnu scenu sukoba. Složili smo se da je naša “retro” kuhinja savršeno mjesto zločina jer se u našoj vezi drama često krene stvarati i taložiti u područjima koja podsjećaju na rutinu ili brak. U dinamičnoj kompoziciji Teo mene napada nožem, a ja njega vodenim pištoljem.
Kako biste usporedili sebe kao umjetnike, odnosno slikare, i sebe kao osobe – kako se vaši stilovi razlikuju? Kako funkcionirate zajedno u umjetnosti, a kako u svakodnevnom životu?
Luisa: Teško je odvojiti jedno od drugoga jer imam osjećaj kao da mi se 80 posto života sastoji od onoga što radim u ateljeu. U umjetničkom radu sam ponekada disciplinirana, a ponekad lijena, kao i u stvarnom životu. Ponekada riskiram, ponekad sam kronično nezadovoljna, a ponekad sve ide lako. Što se tiče suživota, Teo i ja posljednjih devet mjeseci radimo zajedno u ateljeu (s još šestero ljudi) i još nismo naišli na nepremostive prepreke. Možda pomaže činjenica da ne boravimo u istoj prostoriji. U ovim slikama smatram da se nadopunjujemo i međusobno ističemo zbog razlika. Mislim da je slično i u neumjetničkom dijelu našeg odnosa.
Teo: Luisine slike i umjetnički rad jako poštujem i kad se uspoređujem, uvijek mislim da je par koraka ispred mene. Luisa i ja smo dva komadića puzzlea koji se spajaju na jednom dijelu, a ostali krajevi su nam drukčiji, kao i kod ostalih parova. Kad radimo zajedničke projekte, rekao bih da se jako dobro nadopunjujemo i razumijemo, dok u svakodnevnom životu mislim da funkcioniramo isto kao i svaki drugi par koji voli živjeti i provoditi vrijeme zajedno.
Može li se ova serija radova razvijati dalje – paralelno s vašom vezom ili čak neovisno o njoj?
Teo: Ova serija može se razvijati unedogled kroz različite medije i načine. Mislim da je to neiscrpna tema koja može pratiti razvoj našeg odnosa. Bilo bi zanimljivo vidjeti i nastavak serije u slučaju našeg odvajanja, kao što bi bilo zanimljivo vidjeti kontinuiranu vezu koja traje desetljećima. U svakom slučaju razmišljamo o nastavku serije.
Što je sljedeći korak za svakog od vas? Planirate li kakvu novu izložbu ili seriju radova koju možete podijeliti s nama?
Luisa: Nemam konkretne termine za izložbe u 2026., ali imam par ciljeva prema kojima radim. Razvijam neke projekte i držim tečajeve crtanja i slikanja. Dok ovo pišem, u ateljeu me čekaju neke primamljivo prazne podloge za slikanje, ali trenutačno mi je na pameti samo kupanje u moru i ispijanje koktela.
Teo: Pri stvaranju ove zajedničke serije ja sam jednim korakom krenuo sa drugom serijom. Najesen me čeka Galerija Siva, a trenutačno prijavljujem natječaje za sljedeću godinu. Uvijek aktivno razmišljam o idejama i puštam ih da se “mariniraju” par mjeseci, tako da uvijek znam u što se sljedeće upuštam.
Foto: Marko Zbodulja
