Frustrirana toksičnom hustle kulturom koja uspon na karijernoj ljestvici slavi kao jedini životni cilj kojemu vrijedi stremiti, 26-godišnja Gabrielle Judge potkraj svibnja sjela je nasuprot svoje selfie kamere i skovala termin “lazy girl jobs”. U svom nadahnutom “obraćanju” publici, koje se na društvenim mrežama proširilo poput požara u šikari, objasnila je što očekuje od posla koji radi – autonomiju i fleksibilnost, mogućnost rada na daljinu, odsutnost kroničnog stresa zbog nerealnih rokova i još nerealnijih očekivanja te dostojanstvenu financijsku kompenzaciju za posao koji će uklopiti u život, a ne obratno.
Jedan naoko bezazleni video privukao je nevjerojatnu pozornost i žustre kritike iz stožera starijih generacija koji su “lazy girl jobs” pripisali odmetnutnoj mladosti, buntu i njenoj vječitoj težnji da opravda lijenost i nerad, ne shvaćajući da “nema kruha bez motike”. Judge je riječ “lazy”, naravno, ubacila u svoju kovanicu sarkastično, a kritike koje su joj upućene samo su signalizirale koliko smo duboko internalizirali kapitalističke vrijednosti i koliko dugo nezdrave obrasce u poslovnim odnosima tretiramo kao normalne.
“Lazy girl jobs” ne upućuju, naime, na zabušavanje i ljenčarenje za radnim stolom već na zdrav odnos prema poslu kakav bi on i trebao biti, ali smo ga mi slavljenjem mentaliteta koji promovira hustle kultura jednostavno zaboravili.
Judge ne govori niti o manjku ambicija niti o smanjenoj učinkovitosti, već o jasno postavljenim granicama, o poslu koji ne oduzima od života, nego se u njega uravnoteženo uklapa, o onome u kojem nema neplaćenih prekovremenih sati, ugnjetavanja i izrabljivanja, stresa i trpljenja do granice izmoždenosti i sluđenosti. O onome u kojem se želja za uživanjem u životu i prioritiziranje vlastitog boljitka u svim aspektima tretira kao samorazumljivo, a ne kao odlika lošeg i neposvećenog radnika, i u kojem titule i povišice nisu primarni cilj ako posao ne zadovoljava sve nabrojano.
To što se “lazy girl jobs” prometnuo u pokret naslućuje ozbiljnu i hvalevrijednu promjenu paradigme koja je stigla na krilima zasićenosti toksičnom hustle kulturom koja posao stavlja na pijedestal, a život na margine, sve glasnijeg progovaranja o sindromu sagorijevanja, ali i novim spoznajama do kojih su mnogi, radeći izvan ureda, stigli u vrijeme COVID pandemije kad su uvidjeli da učinkovitost nema nikakve veze s radnim tjednom u trajanju od minimalno 40 sati. “Lazy girl jobs” ne oponira radu, već pretjeranom radu, onom koji ne ostavlja ni vremena ni energije za život, promovirajući zasljepljenost ambicijama i određivanje prekovremenih sati kao posvećenost, a ne kao sinonim za izrabljivanje. Nakon dugih desetljeća hustle kulture, popularnost ovakvih pokreta trebala bi biti signal menadžerima da “promijene ploču” i osluhnu (nove) potrebe svojih radnika. Pripadnike mlađih generacija koji tek ulaze na tržište rada, čini se, titule zanimaju jedino kao nadogradnja, jedino ako posao nudi sve ono što im je važnije – zdravo radno okruženje, jasno postavljene granice, dostojanstvenu plaću i slobodu da žive ispunjene živote. Posao ne mora biti težak da bi bio vrijedan. Vrijeme je da tu mantru konačno zaboravimo.
Tekst je originalno objavljen u tiskanom izdanju magazina Grazia za prosinac 2023.
Foto: Getty Images
