Njegov kratki film “Sprovod” osvojio je Udicu ovogodišnjeg Festivala mediteranskog filma Split za najbolji scenarij, kao i nagradu publike u sklopu natjecateljskog programa hrvatskih kratkometražnih filmova “Ješke”. A budući da je i nas osvojio svojim osebujnim humorom još od YouTube sitcom hita “Carstvo ladovine”, nismo nimalo dvojili hoćemo li ovog talentiranog splitskog filmaša uhvatiti za razgovor kako bismo saznali više o njegovoj karijeri, ali i razmišljanjima o temama evociranima u filmovima i serijama iz njegovog scenarističkog i redateljskog portfelja – u kojima se našao ujedno i ispred kamere
Na pitanje kako bi se opisao vlastitim riječima, bivši copywriter Šimun svojim odgovorom automatski reflektira humor kao svojevrsni postulat na kojem temelji svoje filmske narative: “To je filozofsko pitanje, sreća da sam taman bio na otoku i imao vremena razmišljati o bitku. Ne znam tko je ovaj Šimun Šitum, ali znam da ima još jedan za kojeg sam čuo da je OK lik. Ovaj Šimun Šitum trenutačno odgovara na tvoja pitanja u strahu od toga da ne ispadne glup ili pretenciozan. A inače je lik koji živi s curom i mačkom te je zadovoljan podstanarskim stanom jer je prozračan i ima dosta dnevnog svjetla.“
Iako ističe da ne želi ništa stvoriti s predumišljajem vlastitog autorskog pečata jer “kroz to o čemu pričaš, htio ne htio, pokazuješ svoj pogled na svijet“, svojim stilom kreirao je distinktivan, već prepoznatljiv stil, a njegovo ime na uvodnoj špici postalo je sinonim za dobru dozu dopaminske injekcije uzrokovane prekomjernim smijanjem. “Život bez humora je smeće. Čak je i s humorom nekad smeće, a bez njega je nepodnošljiv. Kad radim nešto, ponajprije se trudim zabaviti sam sebe i napraviti nešto što bi meni bilo dobro. Nekad to i uspijem.“
O mrtvačnicama
Na razvoj Šimunovog promišljanja o filmu utjecalo je puno umjetničkih uzora koji se konstantno mijenjaju, ali trenutačno izdvaja Nathana Fieldera, braću Safdie, Taiku Waititija i seriju “Atlanta“ Donalda Glovera. “Par Židova i crnci. I jedan lik koji je taman negdje između toga. Fali još neki Britanac da bi bilo sve “po PS-u“, ali nitko mi sad ne pada na pamet“, kaže kroz smijeh.
A kad je riječ o inspiraciji za scenarije, ona najviše dolazi iz privatnog života i svakodnevice, kao kod filma “Sprovod“, koji prema njegovim riječima prikazuje kako se kroz humor nosimo sa smrću voljene osobe kroz interakciju s ljudima koji su sa smrti na “ti“, a dvojica glavnih likova bi htjeli ostati na “Vi“.
Iako je film biografski, nije u potpunosti istinit, no dodaje: “Osim po osjećaju i po nekim dijalozima. Stari i ja nismo, nažalost, presvlačili dida, ali jesmo jednom davno pokojnog barba Ivu, tako da znam kako izgleda presvlačenje mrtvaca. To je kompletni kaos jer se događa slapstick u situaciji koja je najozbiljnija moguća. Sukladno tome, scenu presvlačenja nismo uopće vježbali jer bi onda postali predobri u tome, što bi onda izgledalo koreografirano, a cilj je bio da se to izvede što smotanije i realnije moguće. Stoga smo udrili samo tri tejka i uzeli prvi ili drugi.“
A na pitanje je li u okviru cijelog procesa snimanja naučio nešto o sebi i svom odnosu prema smrti, Šimun odgovara da se upravo to dogodilo tijekom pisanja scenarija jer se nije mogao sakriti od toga. “Zapravo me pogodila didova smrt pa sam zato i išao pisat’ scenarij, da vidim što ja mislim o tome. Nažalost, još uvijek nemam pojma što mislim o tome, ništa nisam shvatio i još uvijek me strah smrti i aviona.“ Budući da je scena presvlačenja mrtvaca definitivno najupečatljivija u filmu, pitali smo Šimuna kako je bilo snimati u mrtvačnici i koliko su puta morali uvježbavati te kadrove. “Ja sam bio desintetiziran mrtvačnicom jer sam je posjetio 58 puta tijekom pripreme za snimanje. Meni je bilo zabavno upravo zato što je drugima koji su tu bili prvi put bilo nelagodno te su imali golemi respekt prema tim velikim frižiderima, njihovom mirisu i zvuku, misleći da je to smrt. Međutim, to su bili samo veliki frižideri u kojima drže pokojnike da se ne usmrde.“
“Ritki zrak” i “suzbijanje pilatora”
Ako ste gledali argentinski dugometražni film “Divlje priče“, vjerojatno ćete se sjetiti epizode “Bombita“. A upravo kraj Šimunovog kratkog filma “Ritki zrak“ (2016.), za koji je također napisao scenarij, režirao i u njemu glumi, asocira na tu genijalnu priču u kojoj smo se svi prepoznali svaki put kad nas je netko doveo do ruba. U “Ritkom zraku“ glavni glumac suzdržava se sve dok ne “pukne“ na lika koji mu čini uslugu i namješta posao u Njemačkoj, zbog čega ga je bio prisiljen trpjeti. Stoga smo željeli saznati kad je Šimun posljednji put nekoga tako “izribao“ i je li mu se prag tolerancije smanjio s godinama.
“Shvatio sam da sam za sve ovo što me godinama netko pila s nečim – kriv sâm. U posljednje vrijeme pokušavam postavljati granice s ljudima i donekle uspješno to radim. Trudim se ne bit’ grez, a da rečem što mislim, što nije uvijek lako. A druga opcija je još bolja – upilam nekoga i potrudim se da on pobjegne od mene. To je najefektniji način suzbijanja pilatora – upilaš ih i onda oni okolo govore da si ti pilana i više ti se nikad ne obraćaju na isti način. Onda si miran.“ (A u pozadini lagano svira “Ritki zrok“ Valentina Boškovića.)
U carstvu ladovine
Namještanje posla jedan je od motiva i u prvoj epizodi “Carstva ladovine“, kao i generalna sklonost ka laganju i izmišljanju (nažalost, samo u tri epizode). A otkad potječe ta sklonost ka laganju, što je posebno izraženo u eri društvenih mreža i “friziranju“ vlastitih života, Šimun kaže: “Pa lažu nam cijeli život, počne to još otkad smo djeca. Iz nekog sumanutog razloga maloj djeci od par godina već lažu da postoji Djed Mraz, zubić-vila, uskršnji zec i još milijun tih čudnih likova koji ti noću ulaze u kuću i ostavljaju neke stvari. Onda se te laži samo akumuliraju. U školi i na poslu konstantno te uvjeravaju da je to što sad radiš jako bitno i da bi to trebao shvaćati maksimalno ozbiljno. Zapravo je naša cijela civilizacija stvorena na laži, počevši od koncepata novca, nacije, religije itd. Ali ne mislim da je to loše – laganje i izmišljanje može biti jako humoristično i iziskuje kreativnost, kao i zločestoća. Osobno lažem rekreativno relativno često. Najviše iz zabave, a nekad i iz potrebe.
Zapravo, svi lažu gotovo cijelo vrijeme i to je nevjerojatno. Za dobiti posao predaješ CV koji je kompilacija tvojih najboljih i najuspješnijih laži. Istu stvar radiš i na Instagramu, samo je to malo apstraktnije i cilj je maglovitiji (gradiš neki imidž). Non-stop se predstavljamo nekome u virtualnom svijetu i sad ti ne laži, pa to je nemoguće. Nisi lud da ne lažeš.“
Stoga ne čudi da su se u protagonistima kratkog serijala “Carstvo ladovine“ prepoznali mnogi izvan splitskog područja unatoč tome što prikazuje specifičnu sredinu sa svojim žargonom koji bi često puta, u pokušajima humorističnog prikaza splitskog đira, završio iskarikirano. “Meni ide na živce to apostrofiranje kako, ako je nešto iz Splita i specifično, to znači da tu stvar neće razumjeti nitko osim ljudi iz Dalmacije iako povijest popularne kulture od bivše Juge do danas dokazuje apsolutno suprotno. Pa nismo mi s Marsa. Npr. serija “Gommora“ je sa svojim specifičnim napuljskim jezikom bila veliki hit u cijeloj Europi iako i Talijani trebaju titlove da bi razumjeli što oni dole pričaju.“
Pritom pojašnjava: “Željeli smo ići na nekakav oblik realizma jer nismo ljubitelji pretjeranih afektiranja i kreveljenja u svrhu humora. Ulaziti na teritorij te kvaziromantične, zombi verzije Dalmacije iz klapskih pjesama je opasno jer je to područje minirano i teško je tu nešto napraviti da valja. S obzirom na to da smo radili neke kratke filmove koji su dobro prolazili među ovih 65 ljudi koji gledaju hrvatske kratke filmove, željeli smo napraviti nešto što će vidjeti više od tih 65 ljudi.“ Zato ističe da je najvažnije okružiti se s ljudima boljima od sebe, kako kaže, pripremiti se luđački i nadati se da taj scenarij ima nekakvog smisla, kao i da će se u procesu uspjeti napraviti sadržaj koji će odudarati od ustaljene šprance.
Samo kvart i otok
Kvart Trstenik u Splitu baza je “Carstva ladovine” koji gotovo postaje karakter za sebe. O tome koliko je Šimun vezan za ovaj splitski urbanistički dragulj dovoljno govori njegovo članstvo u udruzi Kvart na Trsteniku iako više ne živi u toj četvrti – a još 2015. godine režirao je i kratki dokumentarni film “Kvart za Kvart”. Priča nam: “Centar grada je pod okupacijom, skoro ništa tamo nije za nas lokalce. Ali bit će i gore, tako da treba uživati u ovome sada.” No ipak, ističe da je Split istodobno “bizaran i kreativno stimulativan”. “Ne gledam na tu Google Maps situaciju svog života toliko isključivo. Hrvatska je mala, tako da se trudim biti kao Zlatko Sudac, na dvije lokacije istovremeno, i u Zagrebu i u Splitu.“ A u jednoj životnoj fazi, nakon završene Umjetničke akademije, smjer Film i video, bio je na drugom dijelu europske geografske karte na dodatnom školovanju, i to u Londonu. Međutim, iako tvrdi da mu je taj pothvat bio najbolje što je napravio u životu, odlučio je vratiti se jer osim što je tamo prevelika konkurencija, smatrao je da je njegov pogled na svijet tamošnjoj publici “apsolutno nezanimljiv i nepotreban“.
Naime, iako je glumio u kratkim filmovima Filipa Antonija Lizatovića, Igora Jelinovića ili Ognjena Sviličića, upravo se u pisanju i montaži Šimun najviše osjeća “doma“. “Kad glumiš, morao bi vjerovati osobi koja radi film, što nije uvijek lako unatoč tome što je gluma puno manje stresna i zna biti jako zabavna.“ S druge strane, kako naglašava, kad radiš film, onda možeš stvarno birati. Pritom mu je najvažnije da njegovi suradnici, među kojima su fotograf i redatelj Rino Barbir, producenti Ivan Perić i Rea Rajčić, imaju sličan ukus i da se razumiju. Stoga u šali dodaje kako na setu uvijek nastoji kreirati atmosferu stresa, panike i straha jer se zna da je to najbolje za kreativnost.
S Rinom trenutačno radi na nekoliko filmskih projekata “u nadi da će neki od njih ugledati svjetlo dana“, a kad je riječ o željenim suradnjama i ambicijama u daljnjem radu, jednostavno odgovara: “Htio bih nastaviti raditi s prijateljima i ljudima koji su mi dragi i čiji rad cijenim. Također, ne bih htio pristajati na kompromise. Davati uvijek sto posto, biti iskreniji i brutalniji. Više ići na nož. To mi je cilj. Onako, otvarati vrata nogom, kao u westernima kad neki psiho uleti u saloon. Želim biti taj lik.“
U međuvremenu, osim što voli otići na otok kod prijatelja i “neuspješno razmišljati o bitku“, uživa igrati mali nogomet (iako kaže da je loš u tome), kao i pričati o nogometu i gledati nogomet (pogotovo ljeti pod klimom). “Bit će dobra godina, barem što se sportskog programa tiče. Valjda će i ostale stvari biti na tom tragu.“ A mi se veselimo novim igranim naslovima iz Šimunove galaksije crnog humora.
Fotografije: Marko Jukić, Andrija Tomić
