Ovaj svestrani stand-up komičar iz Splita definitivno odudara od neke tipične percepcije koju imamo o ljudima koji se bave ovom specifičnom izvedbenom umjetnošću. Po struci fizičar, odustao je od doktorskog studija biofizike kako bi se u potpunosti mogao posvetiti stand-upu. Odluka da krene ispočetka, i to u egzistencijalno prilično nesigurnoj domeni, u konačnici je rezultirala osnivanjem nove splitske kulturne scene. U razgovoru s Tomislavom otkrivamo kako je odlučio ići “all-in” u stand-up i u kakvim okolnostima se razvijala “Splicka scena” kroz koju je oblikovao svoj distinktivni stil humora u znaku njegove prirodne skeptičnosti i analitičnosti prema svemu što ga okružuje
Od početnih putovanja u Zagreb kako bi inicijalno imao priliku okušati se u stand-upu prošlo je dugih osam godina – od kojih je prve dvije skrivao da se uopće time bavi, da bi “izašao iz ormara” tek etabliranjem kolektiva “Splicke scene”, koja se nastavila dalje “brusiti” u splitskom klubu Ghetto. Spontana interakcija s publikom i “underground punkerska atmosfera” obilježile su njihove početke, kad su si “dozvoljavali puno veću opuštenost s publikom nego danas”. Stoga naglašava da je upravo najteži dio stand-up priče pronaći pravi balans između planiranja i improvizacije.
Iako pritom apostrofira važnost ovog “kolektivnog efekta”, kaže da je ipak u pozadini osobna motivacija pojedinca. “U samom startu bila je prisutna želja za stand-up karijerom i misao da to nije samo hobi, nego da može biti i nešto više uz dovoljno truda.”
Razbijanje stigme
“Svi komičari krenuli su od otvorenog mikrofona“, objašnjava Tomislav, dodajući pritom da upravo postojanje infrastrukture i scene leže u uspjehu američkih komičara.
“Biti jedini stand-up komičar u Splitu gotovo je cirkuska atrakcija, kao da si bradata žena. Kako reći da si stand-up komičar, kad ljudi ne znaju da to uopće postoji kao opcija? Mislit će da nisi normalan. Stand-up komičar je nešto što se događalo samo na televiziji.”
Tako ističe da je kolektiv u početku konstantno morao razbijati predrasude u stand-upu: “Split je poznat po tome da ima taj “crabs in the barrel” mentalitet, često opjevan u narcisoidnom tepanju samima sebi frazama poput: ‘Mi ti ne volimo bilo koga, u nas ti je teško uspit’, nas ti je teško nasmijat’. U prijevodu to znači da svi ostali ne valjaju, a mi jedini valjamo, ali to nećemo ni pokušati dokazati jer se bojimo neuspjeha i osude okoline, pa ćemo zauvijek ostati zaštićeni u našem teoretskom bivanju boljima u odnosu na druge. Ali naravno, i “tvrda” sredina je u nekim aspektima dobra jer filtrira ono što nije dovoljno dobro – Split dobro reagira na autohtonost u odnosu na isforsiranost.”
No pritom navodi: “Ipak je dio tih početnih predrasuda samo posljedica animoziteta Splita prema svemu što dolazi iz Zagreba. Oduvijek je postojala generalna stigma prema komediji u Hrvata – koja je rezultat učmalosti naše televizije te utabanih putova kojima se dolazi do eksponiranosti.”
Stoga su raniji dani “Splicke scene” puni tragikomičnih situacija, posebno u mjestima Dalmatinske zagore: “Sjećam se kad nam je jednom u Sinju nakon nastupa prišao momak koji se za vrijeme showa nije nijednom nasmijao. Znam to jer me njegovo nenasmijano lice cijeli nastup demotiviralo. Njegove riječi nakon nastupa bile su pozitivne, ali da je njima to neobično i još ne znaju kako se ponašati. Kao da se boje smijati jer ne znaju šta će drugi u publici reći.”
“Stand-up okidač”
Life-changing odluka za isključivo bavljenje stand-upom definitivno nije bila nimalo jednostavna jer i sâm kaže: “Ne ideš utabanim putem kojim idu tvoji vršnjaci, nego stupaš u neizvjesnost i riskiraš da te sredina čudno gleda radi odabira karijere.” Stoga je, “razapet između više strana”, pokušavao “pomiriti kriterije normalnog života s težnjom za ostvarivanje vlastitih snova.”
No ipak, zaključuje: “Ponekad se stvari poslože same od sebe”. Nakon završetka angažmana kao asistenta na zamjeni, nastavlja priču: “Slijedeći svoju analitičku prirodu, otvorio sam Excel tablicu i odlučio uzeti period od godinu-dvije u kojem ću izvesti taj eksperiment – može li se živjeti od stand-upa?”.
Pritom ističe da je biti među pionirima splitske scene bilo istovremeno jako stresno i nagrađujuće. “Unatoč zastarjelom “nađi normalan posao” mentaliteta naših roditelja, postoji i mnoštvo ljudi koji prepoznaju vrijednost i odvažnost takvog poteza, a i mnogi koji prepoznaju komercijalnu kvalitetu i potencijal za suradnju. Stoga se dosad ispostavilo kako nam je odabir da slijedimo svoj san otvorio mnoga druga vrata.”
Glazba vs. stand-up
S obzirom na to da danas nastupa na sceni pred nepoznatim ljudima, pomalo neočekivano zvuči da je u djetinjstvu bio povučenije dijete koje je svoje kreativne vještine u glazbi, crtanju stripa i afinitet prema komediji počeo pokazivati tijekom gimnazijskih dana, kad se “transformirao u ekstroverta i izvođača”.
A upravo je glazba bila njegova prva ljubav, prvi oblik izražavanja te izlaska na pozornicu, stoga je kao basist svirao u raznim bendovima, i to u više njih paralelno. “Za mene je bilo gotovo svejedno hoću li na pozornicu izaći svirajući ili izvodeći komediju. Oduvijek sam znao da je moj afinitet pozornica i stvaralaštvo kao bijeg od običnog života.” Pritom dodaje da je “prelazak s glazbe na komediju bio logičan potez po evolucijskom principu prilagodbe.”
“Dok si u glazbi jedan od mnogih, pri čemu je nerijetko jedini način da živiš od toga taj da sviraš po pirovima, u komediji si ujedno konkurentniji i komercijalniji u samom startu, bez da nužno kompromitiraš ono što smatraš vrijednim – a uz to si i svoj majstor, scenarist, kostimograf, pisac i glumac”.
Stoga ističe da glazba podrazumijeva manje rizika: “Loša gaža u stand-upu puno je veća trauma. Dok glazba može biti čak i pozadina, ako te nitko ne sluša za vrijeme stand-up izvedbe, svaka minuta tog nastupa jedan je sat kod psihologa.”
O samokritičnosti
Iako ima komičara koji grade stage karakter introverta, dry komičara i low energy komedije, rijetko tko će se prihvatiti mikrofona ako se boji govoriti u javnosti. Tomislav kaže da mu je to “retoričko samopouzdanje došlo samo od sebe, valjda zbog brđansko-krškog podrijetla”, a budući da je sklon filozofskim raspravama, otkriva da je taj overdrive u njegovom govoru često prisutan u društvu.
Međutim, ipak napominje da je vjerojatno puno manje samopouzdan nego što se to čini na pozornici te je stoga još uvijek previše kritičan prema sebi “zbog nedostižnih ideala koje postavlja u komediji kao umjetnosti koja je kompromitirana vulgarnošću, banalnošću i stvarima koje vesele narod”. Upravo zato napominje: “Vjerojatno je bitka svakog umjetnika koji drži do sebe pronaći balans između onoga što “pali” i onoga što smatra vrijednim.”
Uz tremu, za koju kaže da je jednostavno u opisu posla, otkriva da je prisutna konstantna anksioznost “zbog ogoljevanja samog sebe pred ljudima i opetovanog izlaska pred mase s namjerom da ih usrećiš. Stand-up je konstantno dokazivanje i testiranje pred ljudima.”
“Iščuđavanje” kao baza komedije
Njegov humor inspiriran je svakodnevnim situacijama i temelji se ponajviše na “iščuđavanju” stvarima i ljudima te analiziranju različitih situacija i jezika kojim ljudi komuniciraju, a koji izgrađuje njihov karakter. Dok je u potonjem jasno vidljiva njegova analitička strana kao fizičara, ovaj humor svakodnevice automatski asocira na Jerryja Seinfelda – majstora u kreiranju humora iz trivijalnih situacija.
“Pronicanje u dubinu stvari kraj kojih većina letimice prolazi pravo je komičarsko umijeće”, kaže Tomislav. Iako mu prvotni uzor nije bio Seinfeld, već u prvom redu George Carlin, a zatim Bill Hicks, Louis C.K. ili Bill Burr, prolaskom vremena sve je više uviđao sličnost između vlastitog načina razmišljanja koji je sličan Jerryjevom.
Na pitanje je li u tolikoj mjeri na mentalnim stand-up postavkama da kad nešto čuje ili vidi, automatski razmišlja kako od toga napraviti novi materijal, Tomislav odgovara: “Komičarski mozak uvijek radi paralelno u pozadini površinskog operativnog sustava, a najočitije je to u nekakvim traumatičnim iskustvima. Nedavno sam završio na hitnoj u četiri sata ujutro radi alergijske reakcije na breskvu, koja nije bila za šalu. Najkomičnije je to što sam na hitnu morao ići Uberom. Na putu doma (isto Uberom), već sam slagao set o toj temi.”
Nazivima svojih one man showova ironično se referira na klišejske rečenice koje ljudi koriste, a koje dosta govore o njihovoj psihologiji, poput: “Ja sam ti takav” ili “Viruj ti meni”. Potonje je, kaže, “poziv ljudima da dođu na show iako i sâm govorim da najmanje vjerujem ljudima koji me uvjeravaju argumentom iz autoriteta.”
Ispraznost političkog humora
Iako u svojim “bazama” Tomislav uglavnom izbjegava “izlizani politički humor”, ove godine bio je slučajno uvučen u političku retoriku u “aferi Škoro”, kad je njegov komad teksta izvađen iz konteksta i “stavljen u funkciju političkog blaćenja protivnika uz zatrpavanje traga o autorstvu”.
“Životna komedija nešto je puno “svevremenskije” od referiranja na prolazne aktualnosti”, kaže Tomislav. “Karamarko je već prošao, ali o odnosu majke i sina pričam već godinama. Dodatno, dnevnim političkim aktualnostima ionako smo odviše zasićeni u svim medijima, pa je velika vrijednost stand-upa upravo u tome što služi kao terapijski odmak od negativne energije.”
Stoga mu je zanimljivija tema način na koji ljudi razmišljaju i “prokazivanje naših vlastitih licemjerja umjesto upiranja prstom u trenutačnog krnju. Ako se želiš baviti satirom, imaj dovoljno poštovanja tako da potičeš ljude na kritičko razmišljanje, a ne da samo gradiš slavu na najnovijem gafu nekog iz vladajuće garniture.”
Komičar u pandemiji
Očekivano, pandemijsko razdoblje nije baš prštilo humorom. “Prva trauma, po otkazivanju svih nastupa, jest realizacija koliko si zapravo nepotreban u funkcioniranju civilizacije. Otkazivanje svih nastupa do daljnjega je kao da ti je cijelo čovječanstvo dalo otkaz. Nakon vraćanja na scenu, pa opet perioda otkazivanja i neizvjesnog iščekivanja, javlja se i financijsko-egzistencijalna dvojba o vlastitoj budućnosti.”
Neizbježno, ovo preispitivanje i anksioznost prisilili su ga na to da razmišlja o drugim vještinama, pa sada radi dva posla i “gura koliko može”.
A mi samo možemo dodati da se nadamo kako će njegova inspirativna priča potaknuti nekoga od vas za životni zaokret te da, naravno – ako niste, pogledate Tomislavov stand-up nastup prvom prilikom.
“Virujte vi nama” na rič.
Ovaj intervju objavljen je u tiskanom izdanju časopisa Grazia, br. 267.
Fotografije: Nikola Radovani
