Kada je serija “Echoes” prije par dana došla na Netflix pomislila sam si – odlično! Napokon triler/misterij miniserija s pomalo luckastom premisom.
Echoes
Naime, službeni opis serije je: “Miniserija “Echoes” je misteriozni triler o jednojajčanim blizankama Leni i Gini, koje dijele opasnu tajnu: potajno su zamijenile živote otkad su bile djeca, što je kulminiralo dvostrukim životom kao odrasle osobe u kojem dijele dva doma, dva supruga i dijete. Njihov svijet je izvrnut naglavačke kada jedna od njih nestane”. Dodatni bonus mi je bio glavna glumica, Michelle Monaghan, često podcijenjena glumica, ali koja mi je ostavila odličan dojam kao Maggie Hart u prvoj sezoni “True Detectives”, a gledali smo ju svi kao Juliju Meade u čak četiri “Mission Impossible” filma. Pročitala sam i poslušala više odličnih kritika na račun njezine glume u crnoj komediji “Kiss Kiss Bang Bang” s Robertom Downeyjem Jr. i Valom Kilmerom iz 2006. godine, no na žalost još tu crnu komediju nisam pogledala. Možda sada napokon i budem, čisto da si popravim dojam. U nastavku teksta otkrit ću neke stvari, spojlat ću seriju…
A zašto trebam popraviti dojam? Prva epizoda je bila dobra ili je barem nagoviještala dobar nastavak. I onda je sve krenulo nizbrdo. Iako je u prvoj epizodi to naznačila, svaka sljedeća je isticala nepotrebnu melodramatičnu glumu Michelle Monaghan i sve ostale uloge kao da su u izvedbi bile pretjerane. Matt Bomer kao Jack Beck je jednostavno loš. Osnovne stvari nije svladao; malo ima naglasak, malo ga nema što je prilično frustrirajuće za gledati i slušati, posebno kada se to osvijesti i više taj propust ne možete ne čuti. Karen Robinson kao Sheriff Louise Floss je previše “narodski” izvedena uloga da je u potpunosti pojednostavila svoj lik i učinila ga plošnim. Svi ovi zapravo prilično dobri glumci na žalost izgovaraju rečenice koje su nespretne, prvoloptaške i koje odmah nekako sve otkrivaju. S druge strane isprva mi nikako nije bilo jasno koju od sestara gledam: Leni ili Ginu. Posebno na kraju prve epizode kada kaže: “OK, Gina, welcome back to being Leni, to being me… so I can find out just what you did here… to both of us.” Taj tračak misterije davao mi je nadu da će sljedeće epizode biti prava misterija. Na žalost to nije bilo tako.
Priča se od druge epizode počinje sama previše objašnjavati i to prilično brzo. Montaža je isprekidana, retrospektivne scene i scene ispitivanja su dosadne da bi na kraju, prije samog kraja (!), u petoj epizodi (od njih sedam!) autori serije sve objasnili! Toliko o napetosti i misterioznosti priče. Posljednje dvije epizode sam pogledala čisto da ne ostavim seriju nezavršenu. Serija je jedna je od najneurednijih koje sam pogledala u zadnje vrijeme i kao da je loša kopija dobrih trilera. Iako je trenutno “trending” u Hrvatskoj na Netflixu moj savjet je da ju preskočite i pogledate bilo što drugo. Makar nešto po enti put. Dobre stvari valja ponavljati. A “Echoes” valja preskočiti.
Fotografije: Echoes/Netflix
