Dokumentarni film “Not Just a Girl” pogledala sam na Netflixu nakon što mi je u nekoliko navrata iskočilo više oduševljenih komentara u newsfeedovima raznoraznih grupa posvećenih filmovima i serijama na društvenim mrežama. Možda sam zato od filma očekivala više. Na početku, kao da dokumentarac “pogađa u sridu” dok priča priču života Shanie Twain.
Shania Twain: Not Just a Girl
Shania Twain, rođena kao Eileen Edwards, sjedi prekriženih nogu na velikom udobnom kauču i priča u kameru o odrastanju u Timminsu, državi Ontario. Twain je vrlo ugodna, stvarno ju je užitak slušati. Na momente nemate osjećaj da gledate dokumentarac, već da sjedite nasuprot nje i slušate ju, kao što bi slušali prijateljicu. Ona svoju priču dijeli s poniznošću, skromnošću i daškom dramatičnosti. Štoviše, dok razmišlja o trudu svoje majke da potakne njezino zanimanje za glazbu, dovodeći je u barove na “posljednji poziv” kako bi mogla pjevati s osam godina, ona svog pozornog slušatelja unosi u njihov odnos i pomalo nekonvencionalnom odgoj svoje majke. Isto tako ona odmah priča i o svome ocu, obiteljskom nasilju i odmah shvaćamo da je glazba bila njezin spas. I tu negdje film staje, ne razvija se dalje.
Njezin profesionalni i na kraju osobni odnos s producentom Muttom Langeom, nudi narativni obrat o djevojci od niotkuda koja postaje nacionalna ikona. Film istražuje nastanak njezinog drugog albuma “The Woman in Me”, nakon kojeg slijedi fenomen koji obara rekorde hit za hitom, “Come on Over”, najprodavaniji album bilo koje izvođačice ikada. “Not Just A Girl” je definitivno ubrzan film, nekako površno prolazi kroz njezine nedaće s kojima se suočavala tijekom karijere i života. No, svako malu tijekom filma iskrsne zanimljiva informacija koja nam glazbenicu predstavlja u novom svjetlu; poput činjenice da je sama montirala svoje videospotove. Shania Twain, ako ništa, u filmu je prikazana kao osoba koja ne odustaje, koja padne, ustane, strese se i ide dalje. Inspirativna je, snažna i emotivna. Kako je direktor diskografske kuće Luke Lewis kazao u filmu: “Morali biste uzeti malj da je srušite, a ona bi ipak ustala.”, i takav je narativ filma.
O njoj u filmu govore Avril Lavigne, Diplo, Lionel Richie i Orville Peck. Ističu da Twain ima izvanredan smisao za pisanje o svakodnevnim iskustvima, a da istovremeno piše o osnaživanju žena, s čime se sve žene mogu poistovjetiti. Međutim, redatelj Joss Crowley uglavnom prati Twaininu karijeru kroz intervjue sa samom pjevačicom. Sama činjenica da su svi razgovori snimljeni u kući na Ženevskom jezeru samo pridonosi narativu “od trnja do zvijezda”. I umjesto da ga produbi, da zagrebe dublje ispod površine, film ostaje na istom mjestu gdje je i počeo, nedorečen. Prikazi i priče pada, ustajanja, pada, ustajanja, ponovnog pada, ponovnog ustajanja autentični su i vjerodostojni, no gledatelju servirani na površan i šablonski način. Film na momente djeluje kao predvidljiva priča o Pepeljugi. S obzirom na to što je sve prošla i postigla, Shania Twain zaslužuje bolje.
Nakon gledanja filma nećete ostati s osjećajem da je Shania Twain ogolila svoju dušu, ali ćete svakako s poštovanjem gledati na njezin talentu, viziju i naporni rad koji su je učinili velikom umjetnicom. Na žalost to nije do filma, to je do same Shanie Twain.
Fotografije: Netflix/Not Just a Girl