Iščekivani novi film švedskog režisera Rubena Östlunda “Trokut tuge”, gorka satira suvremenog društva, u hrvatska kina stiže za manje od tjedan dana. Film je osvojio drugu Zlatnu palmu u karijeri, nakon što je canneski žiri prvobitno impresionirao 2017. godine filmom “Kvadrat”.
Trokut tuge
Time se pridružio nekolicini antologijskih imena kojima je to dosad pošlo za rukom, među kojima su Ken Loach, Francis Ford Coppola i braća Dardenne. Film je nominiran za nagradu Europske filmske akademije u kategorijama najboljeg europskog filma, režije, scenarija (Ruben Östlund) i glumca (Zlatko Burić – Kićo).
Zašto ove nagrade ističem? Jer su otišle u prave ruke! Imala sam priliku pogledati film prije dolaska u kina i ne samo da nemam zamjerke, već ću ga pogledi još jednom u kinu.
Poznat po provokativnim filmovima koji razotkrivaju kompleksne društvene odnose, Östlundovi filmovi su istraživanja ljudske vrste, posebno kada se izdvojeni pripadnici, ili bolje rečeno predstavnici, stave u ekstremne situacije. Kroz priču o mladome paru; modelu Carlu i influencerici Yayi, koji se na luksuznom cruiseru pridružuju plejadi ekscentričnih bogataša, redatelj svoju satiričnu oštricu upire u suvremeni kapitalizam i okrutnu klasnu igru moći. U samo jednoj noći, dok oluja preuzima kormilo broda, a morska bolest vrtoglavo kosi i posljednje tragove uglađenosti, dotadašnja hijerarhija u ovoj maloj plovećoj zajednici potpuno će se izokrenuti. Više puta. Naopačke.
Likovi u filmu, putnici, su prikazani u potpunosti groteskno; isprazni, okrutni, preosjetljivi, narcisi, u potpunosti zaokupljeni sobom, svojim likom… Oni se niti na trenutak (ili bolje rečeno na treptaj, kako je jedna kolegica istaknula u raspravi o filmu) ne pokazuju ljudskim, ono što pod ljudskim isprva podrazumijevamo. Hladne, okrutne, osjetljive ljudske ljušture stavljene su u situaciju koju sav novac, bogatstvo i najviši društveni status ne mogu kontrolirati ili utjecati na njih. Prvi dio filma je upoznavanje, čuđenje, nevjerica i prihvaćanje. Svi osjećaji pomiješani zajedno, baš kao i likovi na jahti. I taman kada ih upoznate stvar krene dalje! Ne želi otkrivati previše, ili otkrivati uopće, no ono što moram istaknuti je trenutak u filmu kada je Östlund pokazao vrhunac svog talenta. Naime, u jednom dijelu filma, sukus cijele priče uhvaćen je u jednom fantastičnom, samozadovoljnom prikazu koji izgleda kao – reklama za visoku modu, ili parfem! Znat ćete kada vidite. I osjećaj je pomalo katarzičan.
Treći dio filma je slabiji. Očita i pomalo banalna poruka da moć kvari (“Daj čovjeku moć i vidjet ćeš kakav je!”); da oni na poziciji moći uglavnom ne vode, već ugnjetavaju i iskorištavaju, da slabije od sebe tretiraju kao potrošnu robu je izlizana. Nekako je preslaba i preočita nakon tog moćnog srednjeg dijela filma. Ostala sam pod dojmom da Östlund želi filmom poručiti više nego što sam ja iščitala, ali to ne znači da mi je film kao zaokruženo, cijelo djelo nije bio manje – zabavan. Sve u svemu, mogu mirne duše kazati da sam pogledala jednu jako dobru glossy satiru. I opet ću. Možda mi veliko platno pokaže nešto novo.
Fotografije: stillovi iz filma
