Pero Vuković zasigurno je jedan od najperspektivnijih mladih hrvatskih arhitekata – tijekom studija bio je član autorskog tima Plovećeg paviljona, koji je predstavljao Hrvatsku na prestižnom Bijenalu arhitekture u Veneciji 2010. godine, te je radio u uredu “OMA” renomiranog svjetskog arhitekta Rema Koolhaasa, nakon čega je otvorio vlastiti ured “ARHIV”. U razgovoru s Perom htjeli smo otkriti kako se razvijala putanja njegove obećavajuće karijere, kao i njegova promišljanja o današnjoj arhitekturi i urbanizmu te njihovim potencijalima u kontekstu daljnje evolucije društva i moderne tehnologije
U razdoblju od sedam godina, ARHIV je postao međunarodni ured koji čini tim sastavljen od 22 člana koji iza sebe ima više od 140 različitih projekata, pri čemu se posebno medijski istaknula Casa Nube u Gorskom kotaru, o kojoj je pisao i “New York Times”.
Njihova percepcija dizajna kao procesa u kojem je svaki projektni parametar katalizator za inovativna projektantska rješenja podrazumijeva kombinaciju kreativnosti i tehničke inventivnosti – a Pero je ove osobine naslijedio od roditelja, majke arhitektice i oca inženjera strojarstva, koji su imali determinirajuću ulogu u razvoju njegovog afiniteta prema arhitekturi.
Svi putovi vode u Veneciju
Osim što je inicijalno htio upisati studij prava potaknut serijom “Pravda za sve”, Pero otkriva da se ujedno želio profesionalno baviti tenisom te je u tinejdžerskoj dobi čak trenirao s Vedranom Martićem, današnjim izbornikom hrvatske Davis Cup reprezentacije. No te želje pale su u drugi plan kad su ga roditelji odveli na venecijanski Bijenale: “Taj prvi dojam kad sam ugledao po nekoliko stotina metara duge prostorije s brojnim paviljonima zasigurno je bio trenutak koji me “prebacio”.”
Tijekom studija, posebnu ulogu u njegovom razvoju imao je profesor i mentor Tonči Žarnić, pri čemu napominje da je bila velika sreća imati za mentora osobu koja te konstantno potiče na to da daješ najbolje od sebe.
Naime, to mentorstvo je, osim Rektorovom nagradom za projekt osnovne škole, rezultiralo i pozivom izbornika Lea Modrčina u hrvatski tim arhitekata koji je trebao osmisliti izgled hrvatskog paviljona za venecijanski Bijenale, a čiji je Žarnić bio član. Prvotna Perina uloga bila je iscrtati sve projekte te napraviti makete i 3D prikaze istih na način da tehnički unificira njihovu izvedbu. “U tom trenu, oni su za mene bili kao arhitektonski Olimp, a svi su nekako bili vezani uz Žarnića jer su bili njegovi studenti ili suradnici.” U svrhu realizacije projekta prema odabranoj ideji koja je podrazumijevala nekonvencionalni paviljon, Pero otkriva da su se svi odrekli honorara i u tom procesu ga pitali da postane jednakovrijedan autor.
Od OMA-e do ARHIV-a
Nakon nesvakidašnjeg priznanja od najistaknutijih imena hrvatske arhitektonske scene, Pero je međunarodnu potvrdu svog talenta dobio već iduće godine kad je primljen u prestižnu OMA-u. Ističe da je bilo genijalno iskustvo vidjeti tako fenomenalno ustrojen ured koji radi velik broj ozbiljnih projekata, a posebna aura uvijek se osjećala kad je Rem bio u uredu: “Način razmišljanja, pristup, energija; on je kao Yoda, čudesan um koji ima nevjerojatan talent da te razumije, izazove i izvuče iz tebe maksimum. Najbolje kod njega je to što je jako svjestan da je arhitektura kolaboracijski trud gdje ideje dolaze od svih, a isti pristup bavljenju arhitekturom želim primijeniti i u ARHIV-u.”
Naime, iako je imao ponudu da ostane u OMA-i, Pero se vratio u Zagreb radi završetka studija, nakon kojeg je osnovao vlastiti ured samo tjedan dana od obrane diplomskog rada. Prvi posao, Hostel 63 u središtu Zagreba, dobio je u roku od mjesec dana, čime njegova priča pomalo asocira na onu danskog arhitekta Bjarkea Ingelsa, s kojim je Pero imao priliku surađivati u okviru projekta spalionice otpada s integriranom skijaškom stazom u Kopenhagenu.
No Perin način razmišljanja mnogo je bliži arhitektu Willemu Janu Neutelingsu koji arhitekturu definira kroz dvije vrste zgrada – “one za koje kažeš “vau!” kad ih vidiš, a nakon što iskusiš i osjetiš prostor kažeš: “What?”; te one na čiji vizualni izgled prvo kažeš: “What?”, i onda kad ih uistinu doživiš, kažeš: “Vau!”. Stoga je interna šala u uredu da želimo raditi arhitekturu koja je “vau!” iz vanjske i unutarnje perspektive.”
Iako ARHIV ima iskustva s brojnim projektima u sferi turizma, ističe da ne žele biti “fahidioti”, već raditi različite tipologije, što omogućuje prebacivanje elemenata iz jedne u drugu. U tom procesu, u kojem uče i od majstora koji izvode radove te klijenata različitih habitusa i aspiracija, razvija se i kompletni ured. “Arhitektura je uvijek plod nekih interakcija i konstantne evolucije. Naša ambicija je raditi svoj posao na najbolji mogući način i surađivati s ljudima jer arhitektura je životna. Jedan od trenutaka koji posebno pamtim jest e-mail bračnog para kojemu smo projektirali kuću na Visu, u kojem navode da su presretni jer je za njih to najljepša mediteranska kuća koju su ikad vidjeli.”
Heterogenost i inovativnost kao glavne premise svakog projekta
S obzirom na to da se u Perinom timu nalaze arhitekti iz raznih dijelova svijeta, od SAD-a do Južne Koreje, njihove projekte karakterizira heterogeni pristup i konceptualna raznolikost zahvaljujući multikulturalnoj perspektivi. Pritom je istraživanje najbitniji dio njihova rada u kojem se uvijek daje prednost inovativnosti i racionalnim rješenjima u odnosu na estetiku. “Arhitekturu percipiram kao nekakav problem-solving određenog pitanja kroz istraživanje povijesti arhitekture, tipologije, konteksta, mikro- i makrorazine. Jako puno vremena provodimo u tom dijelu – u prvih tjedan ili dva nitko ne povuče niti jednu crtu. Filozofija u uredu je imati uvijek barem dva primarna razloga zašto smo nešto projektirali na specifičan način. Estetika može biti tek treći ili peti razlog.”
Ovdje Pero ističe kako se zna dogoditi da se pravo pitanje traži do samog roka isporuke projekta, no u tom slučaju se manifestira prednost velikog ureda jer je moguće “mobilizirati ljude i preokrenuti cijelu priču pred sam kraj ako shvatiš da će na taj način projekt biti tri puta bolji.”
Arhitektura i urbanizam kao refleksija društvenog napretka
Arhitektura je kontinuirani projekt koji se transformira sukladno političko-ekonomskim i društvenim promjenama, a Pero smatra da će countryside i prometna povezanost postati glavni fokus novog urbanizma. “Gradovi su infrastrukturno zagušeni, velik broj zdanja je dotrajao, životni stil se promijenio. S obzirom na mogućnosti rada na daljinu, mislim da će ljudi odlaziti iz grada. Tamo će uvijek ostati jedna kritična masa, ali više neće biti toliki hype. Sa svoje 32 godine, ne privlači me život u centru grada, kao ni ljude iz mog okruženja.” Apostrofira da je urbanizam kod nas trenutačno na najnižim granama jer je usko vezan uz politiku, kratkoročne perspektive i bez osjećaja društvene odgovornosti.
Prilikom razgovora o potencijalima tehnologije u arhitekturi i urbanizmu, gdje primjerice MIT Media Lab koristi virtualne platforme kako bi se mogle predvidjeti negativne posljedice loših urbanističkih odluka, ističe da je njezin potencijal neograničen, ali otkriva da ga najviše smeta to što je tehnologija danas ispred arhitekture. “Nekoć je arhitektura bila ta koja je izazivala tehnologiju budući da je trebalo razviti određenu tehnologiju kako bi se mogla realizirati projektantska ideja. Danas arhitektura kaska za tehnologijom.”
Kad je u pitanju održivost, Pero naglašava da se ona ne bazira na krovnim solarnim panelima ili fotovoltaiku, nego je potrebno cijeli objekt projektirati na održiv način: “Prirodna sjena, kut upada sunčevih zraka zimi pridonosi grijanju prostora, a ljeti hlađenju – to je održivost koja je u korijenu koncepta i istraživanja.”
Bauhaus 2.0?
S obzirom na to da je pandemija koronavirusa dodatno apostrofirala problem ekstremne urbanizacije, višestruka funkcionalnost prostora postala je jedna od glavnih tendencija u arhitekturi – jer, kako kaže Kent Larson s MIT-a, urbani prostor je prevrijedan da bi bio statičan. MIT-jev start-up Oriliving dizajnirao je fleksibilne modularne prostore koji omogućuju brzu transformaciju namjene prostora uz pomoć tehnologije, a isto tako, Bauhaus škola je 1920-ih promijenila paradigmu dotadašnje arhitekture i dizajna na čijim se postulatima baziraju i danas.
Zanimalo nas je smatra li Pero da će dvadesete godine 21. stoljeća biti prijelomne u tom smislu, no on ipak nije toliko optimističan: “Ponajprije zato što nema interakcije u struci, niti jedne osobe koja će sve sinergijski povezati. U Bauhausu su djelovali već formirani ljudi koji su se nastavili transformirati zajedničkim djelovanjem i svoje zamisli neposredno provoditi u djelo, uz raspravu o smjerovima buduće urbanizacije kroz interdisciplinarni pristup.”
Stoga zaključuje da u današnjoj arhitekturi ponajviše nedostaje neke revolucije i punka – “Obveza arhitektue trebala bi biti da nešto izazove u tebi i trgne te na neki način. Jednostavno jer – prepristojno nije zanimljivo.”
Naslovna fotografija: K Resort/ARHIV PR
