Dizajnerice pletiva Mihaela Marković i Selena Gazda pričaju nam o tome kako je pletivo pa i samo pletenje kao aktivnost opet postalo cool
Najstariji pleteni komad na svijetu datira negdje između 3. i 5. godine nove ere, radi se o jednom paru čarapa iz Egipta. No, smatra se da je ta tehnika još i mnogo starija. Ona se kroz godine proširila od Bliskog Istoka preko Mediterana do Europe, a budući da su pleteni komadi zahvaljujući lanolinu u ovčjoj vuni bili dobro otporni na vodu, nosili su ih mornari, vojnici i radnici iz različitih industrija. Pletenje se sve do 20. stoljeća smatralo vještinom koju poznaje svako domaćinstvo, a onda se zahvaljujući velikom industrijskom napretku u Zapadnom svijetu polako počelo gubiti i pretvarati tek u aktivnost koju pojedinci rade iz hobija.
Pojedini su dizajneri pomogli tome da pletivo kroz 20. stoljeće ulazi i izlazi iz mode. Coco Chanel rado ga je uključivala u svoje kolekcije, od pedesetih pa do kraja sedamdesetih bilo je vrlo popularno te je za neke dizajnere bilo i svojevrsni zaštitni znak. To su Emilio Pucci, Missoni i Sonia Rykiel. Krajem 20. stoljeća pletivo se pak u modu vratilo u malo pomaknutijim izvedbama Vivienne Westwood i Alexandera McQueena. A onda je u 21. stoljeću era praktičnosti i brze mode nekako bacila pletivo u drugi plan. Ako kupite čistu vunu ne bi je uopće smjeli prati, a definitivno nije ni jeftina kao komadi od sintetičkih materijala koje mnogi kupuju u high street trgovinama i mijenjaju novima već iduće sezone.
Međutim, pletivo je u posljednjih nekoliko godina ipak pronašlo svoj put k popularnosti. Među brendovima je nastao boom pletenih kućnih kompleta, mnogi su se u pandemiji 2020. okrenuli pletenju kao hobiju, ronilac Tom Daley pleo je u publici na Olimpijskim igrama 2021. godine. Mihaela Marković, zagrebačka dizajnerica koja stoji iza istoimenog brenda pletiva kaže da je tome pridonio niz okolnosti koje su nas snašle. “Svijet je u pandemiji malo stao, usporio, ljudi su promislili ili nam se barem tako čini… Slijedom mijenjanja načina života, otkrili su i nove hobije, pekli kruh, radili s glinom i naravno – pleli. Pletenje je jedan od načina povezivanja sa samim sobom, gdje ruke rade, a misli kao da odlebde, um se isprazni, sve se koncentrira na to što radiš. S druge strane, tehnologija ide sve dalje, turistički putujemo na Mars, a pletivo je nešto drevno, možda i način da se na nekom nivou povežemo s našim precima, da nam postane bliži njihov način života, a bolje razumijevajući njih, bolje razumijemo i sebe. Možda i bijeg od sveprisutne tehnologije, više je razloga.”
S time da je pandemija pripomogla ponovnoj popularnosti pletiva slaže se i dizajnerica pletiva Selena Gazda. “Značajno je koliko su naši mediji u tom periodu svakodnevno servirali nove načine kako da kvalitetno ispunimo svoje vrijeme, no između ostalog su i podržali domaći dizajn, proizvodnju, poticali na održiv način života. Tu se negdje dogodilo i to da pletenje opet postaje cool – i ne samo pletenje, već proizvodnja vlastite odjeće, recikliranje i popravljanje starijih komada, uzgajanje vlastitog mini-vrta na balkonu. Polako se vraćamo na stare vrijednosti i propitujemo što je kvalitetno, što je ispravno, tko proizvodi odjeću koju nosimo, odakle dolazi materijal, najzad, je li nam uopće potrebno sve to što kupujemo ili nešto možemo proizvesti sami?” Dodaje i da je, iako može biti naporno i zahtjevno, pletenje zapravo meditativno i zabavno te je idealna vještina za učenje u bilo kojoj životnoj dobi
Percepcija o pletenju u javnosti polako se mijenja, a Marković kaže da je i sama nekoć smatrala da je pletenje aktivnost kojom se “bave samo stare bakice”. Tijekom studija u Milanu upisala je tečaj pletenja i tada je zapravo spoznala sve mogućnosti te tehnike. “Na tečaju sam upoznala moderne, samosvjesne žene, koje su se bavile različitim poslovima, od dizajna do medicine, koje su u pletenju pronašle svoj, jedinstven način meditacije. Za pletenje nije potrebno mnogo znanja i pregršt tehnika, već s najjednostavnijom tehnikom možemo postići jako puno.” Mihaela danas ima vlastiti brend s komadima od pletiva, a radi i kao konzultantica za brendove i tekstilne projekte te kao stilistica.
Kod Selene je priča ipak nešto drugačija. Pletenje voli od djetinjstva. “Baka Dana me naučila nekoliko osnovnih mustri, no kako sam bila prilično nestrpljivo stvorenje, nisam se ozbiljno uhvatila pletaćih igala sve do završetka studija. Tad sam imala nešto vremena pa sam se posvetila krojenju, šivanju, računalnim programima za dizajn, a malo-pomalo i pletenju. Često sam tražila savjete od mame i obiju baka – u mojoj obitelji sve žene znaju plesti. U početku sam proizvodila kapice i šalove, poklanjala obitelji i prijateljima, počela objavljivati fotografije na Instagramu i – eto me tu gdje jesam.” Selena danas također ima vlastiti brend pletiva, radi i kao kostimografkinja, a najnoviji projekt joj je kolekcija dječje odjeće koju je napravila u suradnji s Milenom Stipić, vlasnicom online trgovine SamoMALO koja sadrži širok izbor hrvatskih proizvoda od prirodnih materijala.
Kupci i oni koji nose pletivo, smatraju obje, imaju drugačiji odnos prema odjeći i misle na održivost. “Ljudi sve više teže kupnji trajnijih proizvoda općenito, što se veže na spomenutu održivost i ideju capsule wardrobea”, kaže Selena. “Hrvatskom dizajnu također polako raste popularnost, a kupci su sve više skloni upoznati osobu od koje naručuju. Meni to odgovara jer volim znati za koga radim i posvetiti toj osobi vrijeme – tako nastaju najbolji proizvodi, ali se često dogodi i da pletivo dostavim na neku kavicu. Ručno plesti za nekoga je slično krojenju po mjeri, skuplje je, zahtijeva puno vremena i truda, ali vrijedi. Nezamjenjiv je osjećaj vidjeti zadovoljni osmijeh na osobi koja prvi put obuče to što je napravljeno samo za nju, i lijepo joj stoji, i mekano je, i ugodno. Komad koji možeš nositi desetcima godina i onda pokloniti svojoj djeci ima vrijednost koju brza moda ne može proizvesti.” Mihaela k tome ističe to da je zbog načina izrade pletivo moguće sasvim rasplesti i napraviti nešto potpuno novo što ga zaista čini održivim do krajnjih granica. “S druge strane, prije izrade potrebno je matematički izračunati apsolutno sve jer sve one male korekcije poslije nije moguće napraviti”, dodaje i kaže da se ljudi koji kupuju takav komad koji je zapravo potpuno unikatan, “žele povezati, bitno im je znati tko stoji iza brenda, žele biti inspirirani.”
Obje rade na dodatnoj popularizaciji pletiva kroz edukacije i radionice. Mihaela je prošle godine u Nacionalnom parku Mljet imala višednevnu radionicu pletenja na kojoj su sudjelovala djeca iz mljetskih osnovnih škola te par lokalnih gospođa.”Radionice koje radim imaju naziv ‘Radionice održivog pletenja’ jer pletemo koristeći neobične materijale, trake, konope, mreže, patent zatvarače u roli itd. koji bi inače bili bačeni, neiskorišteni i završili kao zagađivači okoliša. Budući da na Mljetu svakih par mjeseci imaju akciju skupljanja otpada po otoku, NP je odlučio otići korak dalje te smo u suradnji s Galerijom Stara skula organizirali prenamjenu tih materijala te sam s djecom izradila razne tepihe, podloge za mačke, torbice, nakit… Prije par mjeseci su mi javili da su se dvije djevojke koje su pohađale moju radionicu počele ozbiljno baviti pletenjem te da čak i prodaju svoje radove kao suvenire. Ta me vijest jako obradovala – jer te djevojke će, i da se prestanu baviti pletenjem, uvijek imati svijest o ručnom radu, neće se površno odnositi prema odjeći te će cijeniti rad drugoga.”
Selena je pak članica udruga Art i zanat koja organizira sajmove, radionice, predavanja i lokalnu zajednicu povezuje s dizajnerima i umjetnicima među kojima su i pletači, a o pletivu za kraj poručuje: “Kupujte ga, nosite ga. Pletivo je za sve sezone! Pridružite se radionicama, povedite prijatelje, proširite ljubav! Podržite dizajnere pletiva kupnjom proizvoda i podjelom njihovih sadržaja. Ponekad ih treba bolje potražiti, no iznenadili biste se koliko ih ima.”
Naslovna fotografija: Studio Marković
