Jedan od najzahtjevnijih aspekata dokumentarnog filma “The Last Tourist” redatelja Tysona Sadlera, a koji bilježi razaranja modernog turizma na planeti Zemlji i njezinim bićima, jest da će se gledatelji sigurno se vidjeti u zrcalu. Oni su isti ti subjekti u filmu, koji se fotografiraju usred prekrasnih mjesta na planeti Zemlji.
Mi smo ti, oni o kojima ovaj film govori. Uznemiravajuća je to spoznaja, osobito nakon COVID-a jer mnogi od nas čeznu za putovanjima dalje i šire, više nego ikada prije. No film jasno pokazuje – sama putovanja nisu problem. Problem je način na koji putujemo, gole brojke u kojima to sada radimo i, naravno, utrka za profitom među turističkim operaterima bez obzira na destinacije, i način na koji se one iskorištavaju.
“The Last Tourist” objavljuje statistiku zadivljujućom brzinom: u 1950-ima bilo je prosječno 25 milijuna međunarodnih putovanja godišnje. Danas je to više od 1,3 milijarde. Jedno od 10 radnih mjesta u svijetu povezano je s putovanjima i turizmom što donosi 8,8 bilijuna dolara globalnoj ekonomiji. Ipak, samo 14 posto dolara potrošenih u posjećenoj zemlji ostaje u toj zemlji. I to se događa posvuda, od Tajlanda do Ekvadora, Kenije do Meksika.
No, film najviše pogađa svojim strašnim slikama: mladi slonovi su divljački pretučeni kako bi kasnije pokorno pozirali za fotografije s turistima. Putnici koji volontiraju u inozemnim domovima za nezbrinutu djecu (kolokvijalno uokvirenim kao “volonterizam”) i povezuju se s ranjivom djecom samo da bi ih ostavili. Hrpe smeća nagomilane na plažama. Ogromni brodovi za krstarenje uništavaju luke i ne ostavljaju ništa osim degradacije okoliša.
Film tvrdi da su tri ključna čimbenika revolucionirala način na koji ljudi putuju i doveli do ove destrukcije: uspon srednje klase, izjednačujući učinak interneta (koji također snižava cijene) i uspon društvenih medija. Popratne stvari, također, potamnjuju inače ružičastu sliku u gostima. Kako film bilježi, na odmoru smo skloniji jesti i tuširati se više, a manje smo posvećeni uobičajenim rutinama očuvanja. Mnogi govornici u filmu – od primatologinje Jane Goodall do Brucea Poona Tipa, osnivača G Adventures – opisuju scenarije koji su nepovratno uništavajući za lokalno stanovništvo, ekosustave i divlje životinje. Iako je planeta Zemlja prvi put malo prodisala uslijed prvih lockdownova, ironično siromašne zemlje, ovisne o turizmu, postale su još siromašnije.
No, postoje i pozitivni pomaci; Peruanke koje rade s turoperatorima kako bi preusmjerile putnike koji su krenuli u Machu Picchu u svoje selo kako bi kupili prekrasan ručno tkani tekstil. Putnici, turisti mogu učiniti dobroga, kako nam film kazuje: mogu istraživati, davati velikodušne napojnice, pitati turoperatore kako daju novac lokalnim zajednicama… Film šalje poruku i ideje putovanja kao sredstvo preraspodjele bogatstva. Na kraju filma narator dobro kaže: “Ključno pitanje nije kako prestajemo putovati. To je način na koji ćemo ispravno putovati.”
Ovaj dokumentarac nikoga neće ostaviti ravnodušnim, tjera na razmišljanje, i nadam se, na drugačija, ispravna putovanja.
