Danas marš, sutra štrajk – parola je pod kojom ste ove godine pozvani da glasno i borbeno na ulicama proslavite 8. mart.
Bit će to još jedan Noćni marš u organizaciji fAKTIVA, ženskog kolektiva koji iz godine u godinu organizira ovaj događaj. Kako kažu „“8. mart naš je dan, dan koji su nam radnice predale u nasljeđe. Radnice koje su ustale protiv izrabljivanja, koje su se borile za pravo na rad i jednake plaće, koje su zahtijevale pravdu i socijalna prava. Radnice na čijim je leđima stasao pokret koji će jednog dana biti spreman zaustaviti i ovo naše društvo.“ Iako je priča s 8. martom započela kao ustanak za ženska prava i protiv sistemskih ušutkavanja svih vrsta, ove će godine hod proteći u znaku podrške protiv rata u Ukrajini. Kolektiv fAKTIV već dugo pratimo i bile su na naslovnici našeg ACT NOW! tiskanog izdanja Grazije, a sada smo razgovarali s fantastičnom ekipom iz fAKTIVA ususret važnom Noćnom maršu.
Recite mi za početak tko stoji iza kolektiva fAKTIV, znam da se priča oblikovala 2016., tko mu se sve pridružio, tko je baza i kako funkcionirate.
fAKTIV je neformalni feministički kolektiv koji čini 16 žena i jedan muškarac. Od samog početka broj se kreće oko petnaestak članica. Kao i u svakom kolektivu, ponekad netko odseli, netko „izgori od posla“, nekome životna situacija ne dopušta da bude stalno aktivna, ali veseli nas spoznaja da često dođe neka nova članica, kao i da je interes za zajedničkim radom konstanta. Budući da zajedno radimo već šest godina, prilikom organizacije osmomartovskog Noćnog marša svaka radi ono u čemu se osjeća najsigurnije. Neke smišljaju glavne poruke, govore, sadržaj na društvenim mrežama, neke gostuju u medijima, neke organiziraju radionice transparenata, neke se bave logistikom – prijavom marša, organiziranjem redarki, razglasima, rasvjetom. Marš financiramo od donacija. U radu se trudimo umrežavati s drugarskim organizacijama. Uglavnom, posao dijelimo, istovremeno se družimo i učimo jedna od druge.
U odnosu na početke i vaše prve akcije, koliko i dalje danas postoji potreba za kolektivima ovakvog tipa?
Sve je veća potreba za otporom. Naš cilj je, i to radimo posljednjih šest godina, izgraditi pokret koji će jednog dana biti spreman zaustaviti ovo društvo koje ne prepoznaje rad žena i koje ga nedovoljno vrednuje. Na nama je da ujedinjene ustanemo protiv zakona koji zatiru preostale tragove radničke borbe, protiv onih koji nas uvjeravaju da je rad u kući “ljubav” – a ljubav ne treba platiti, za ljubav se ne računaju prekovremeni sati. Na nama je da se izborimo za zdravstveni sustav koji nas ne tjera da pobačaj radimo susjednim zemljama, da ga plaćamo na rate jer druge opcije nema.
Za sustav u kojem pobačaju neće prethoditi osuda, odgovaranje i odlazak od bolnice do bolnice, za sustav u kojem nije prihvatljivo da se, primjerice, bolnica u vlasništvu Grada Zagreba poziva na kolektivni priziv savjesti – ilegalno, ali nekažnjeno. Na nama je da ustanemo protiv sistemskog ušutkavanja žene koje sve glasnije i sve hrabrije progovaraju o nasilju. Na nama je da nastavimo marširati utabanim stazama feminističke borbe jer, iako se ponekad čini da su vremena štrajkova i izborenih pobjeda prošla, prethodnice su nas naučile da odustajanje nije opcija.
Što se uspjelo od tada promijeniti? Je li lakše? Je li izazovnije? Krećemo li se prema naprijed?
U kontekstu organizacije velikih akcija kao što je Noćni marš, svakako je lakše jer nas ljudi prepoznaju. Marš je postao događaj na koji dolaze bez previše agitacije jer ga doživljavaju svojim, što on uistinu jest. Uvijek je izazovno organizirati akciju u vrijeme pandemije, zato smo prošle godine morale osmisliti online kampanju, koja je dobro prošla, ali što nam je teško palo jer nam je susret na ulici uistinu bitan. Tematski, čini nam se da su stvari o kojima pričamo i koje su nam važne danas ipak malo prisutnije u javnom prostoru pa je lakše ljude zainteresirati za njih – što ne znači nužno da se krećemo naprijed u nekom zakonodavnom smislu ili da svi problemi koje smo imali prije 5 ili 10 godina ne postoje. Ako neke feminističke teme i ulaze u mainstream, to ne znači da je bitka dobivena, ispred nas je još puno puno posla.
Možete li izdvojiti koje vam je pitanje, problem, akcija dosad bila najizazovnija? Tko ili što je izazvalo najviše borbe?
Iako se može činiti da nam je najizazovnije bilo organizirati prvi marš, jedan od većih izazova bio je drugi marš. S prvim ne znaš što te točno čeka, a kad se pokaže uspješnim, onda se odmah nameće pitanje hoćemo li to uspjeti ponoviti. U prvih godinu dana rada bile smo izrazito aktivne i prisutne pa je marš 2017. bio svojevrsno ogledalo protekle godine – došlo je deset puta više ljudi nego na prvi marš, pet tisuća ljudi u odnosu na prvih petsto. Zato na njega i gledamo s posebnom toplinom i ponosom. Izazovno nam je bilo iznositi zahtjeve koji ranije nisu bili prisutni u javnosti i nisu imali odjek u društvu, kao što je zahtjev za besplatnim pobačajem ili zahtjev za vraćanje pobačaja u Ustav. Iako iza svakog takvog zahtjeva stoje sati rada i sati rada na argumentaciji, važno nam je da zahtjevi koje iznosimo budu jasni i bliski svima.
Danas kad pričamo o dostupnom pobačaju, podrazumijeva se da će biti dostupan svim ženama jedino ako bude besplatan, baš kao druge zdravstvene usluge u sustavu javnog zdravstva. Nije na dmet spomenuti i kako ti zahtjevi nisu izazivali znatnije protivljenje, što svjedoči koliko su nužni i koliko je svijest o potrebi borbe za siguran i dostupan pobačaj raširena. Kad smo organizirale radionicu samoobrane za žene na Trnjanskim kresovima, dosadnjakovići su nam zasuli event nemuštim pokušajima trolanja i ismijavanja jer, naravno, feministkinje nemaju smisla za humor.
Kad smo isticale da pobačaj mora biti besplatan jer postoje žene koje si ga ne mogu priuštiti zbog svog ekonomskog stanja, a cijene pobačaja stalno rastu, onda su nam poslovni anđeli i liberali bez kompromisa objašnjavali kako nema besplatnog ručka i kako je potrebno privatizirati zdravstveni sustav pa će sve “doći na svoje”. Kad smo ukazale na transfobiju u feminističkim krugovima, onda su se prozvane i pozvane uprle objasniti da nismo feministkinje. Ponekad nas smore takve situacije, ali nas uvijek učine odlučnijima da se borimo za feminizam za sve.
Vjerujem kako biti aktivist i aktivistkinja nije lako, uvijek je to borba s “većima” od sebe, s moćnijima, s inertnim društvenim formama koje očito služe privilegiranima u datom trenutku. Što vas tjera naprijed i da ustrajete?
Naprijed nas najviše tjera svakodnevica, situacije poput one u kojoj radnica Doma zdravlja u Kninu savjetuje pacijenticu da odustane od pobačaja jer fetus može postati “političar, vojskovođa, neki čak i biskup”. Naprijed nas tjera i bijes zbog situacije s pobačajem u Poljskoj, kao i ljutnja na prijedloge antiradničkih zakona kod nas. Naprijed nas tjeraju hrabre žene koja progovaraju o nasilju i seksualnom zlostavljanju, kao i svaka koja još nije spremna ili je u situaciji da ne može progovoriti. Znamo da su pred nama godine borbe, ali generalni štrajk žena, jedan od ciljeva kojemu stremimo, te je borbe vrijedan – osim ako te godine ne budu izgubljene u još jednom besmislenom ratu koji je ovih dana buknuo, a protiv kojeg su progovorile i brojne feministkinje.
Što možemo očekivati od još jednog Noćnog marša koji se simbolično svake godine održava na 8. mart? Koju poruku šalje i zašto je važan?
I na ovom Noćnom maršu bit ćemo glasne, borbene, marširat ćemo kao i prethodnih godina od Džamije do Zrinjevca. Parola pod kojom ove godine organiziramo Noćni marš je “Danas marš, sutra štrajk”, slaveći borbe radnica prije nas koje su štrajkale i agitirale, pritom gubile poslove i zdravlje, slobodu i živote. Ali ta borba nije bila uzaludna – danas smo mi te radnice koje nastavljaju borbu. Sjećanje i nostalgija nisu dovoljne, dužne smo suprotstaviti se onima koji nam žele oduzeti izboreno pa se na maršu svakako planiramo osvrnuti na prijedlog novog Zakona o radu koji dodatno umanjuje radna prava. Također, kao i svake godine, slavit ćemo borbe hrabrih žena koje su mijenjale zakone i javni diskurs kada je riječ o rodno uvjetovanom nasilju. Tema kojom se kontinuirano bavimo je dostupnost pobačaja u Hrvatskoj i borba za besplatan i svima dostupan zdravstveni sustav.
Što biste poručili svima koji još razmišljaju, zašto je važno doći podržati ga?
Solidarnost treba graditi, otpor treba graditi – to je proces. Zahvaljujući borbi koju smo dobile u nasljeđe i koju nastavljamo, svakim danom sve više žena diže glas.
Stajemo uz drugarice koje umiru zbog mizoginih zakona, primjerice u Poljskoj, stajemo uz narod Ukrajine protiv još jednog odvratnog rata, stajemo uz izbjeglice i migrante na našim granicama, uz svaku radnicu koja radi prekovremeno, bez ugovora, potplaćeno i nesigurno. Vremena su užasna, ali baš zato dođite na marš da zajedno dignemo glas jer defetizam nije i nikada neće biti opcija.
Sada znate gdje se vidimo 8. marta, a sve informacije o tome pratite ovdje.
Facebook: Benjamin Strike, Lara Varat, Doris Barić /fAKTIV Facebook
