Gljive i miceliji, lišće ananasa, kora jabuke, pluto, SCOBY, samo su neki od biomaterijala koji su posljednjih sezona preplavili modnu industriju i na dobrom su putu da je iz korijena promijene. Dvije dizajnerice koja ih koriste u svom radu ispričale su nam zašto upravo u njima leži budućnost modne industrije

Da je modna industrija drugi najveći zagađivač okoliša u svijetu, da njezini komadi od poliestera ispuštaju mikroplastiku u oceane, a pesticidi koji se koriste kod uzgoja pamuka štete zraku, životinjama i ljudima, stvarno više ne treba ponavljati. Došli smo do ruba, iskoristili sve što smo mogli i priroda nam sada vraća. Maksimalna dnevna temperatura u četvrtak bi trebala biti 4ºC, a dva dana kasnije trebali bismo imati tropski Božić na 14ºC. Uz to raste i kiselost oceana, životinjske vrste izumiru, otoci plastike koji plutaju morima teško će se istrijebiti, a ne čini se ni da ćemo tako skoro masovno početi koristiti sunčevu energiju za grijanje ili voziti električne automobile. 

Modna industrija u maniri greenwashinga prividno nam daje rješenja nudeći nam reciklirani poliester kao održivu alternativu (ne dajte se zavarati, i reciklirani poliester ispušta mikroplastiku kod pranja) i tzv. vegansku kožu u čijoj proizvodnje ne stradaju životinje, ali je zato najčešće izrađena od plastike.

Prave alternative koje zaista mogu promijeniti modnu industriju leže, vjeruje niz zagovaratelja održivosti i dizajnera diljem svijeta, u biomaterijalima. U kontekstu modne industrije biomaterijali su oni koji se dobivaju od gljiva ili biljaka, ne štete okolišu kod proizvodnje i često su biorazgradivi. Primjerice tvrtka Bolt Threads razvila je umjetnu kožu od micelija gljiva i umjetnu svilu od fermentiranog kvasca, šećera i vode. Tvrtka Ananas Anam radi umjetnu kožu od lišća ananasa koju su nazvali Piñatex. Talijanski Frumat radi umjetnu kožu od kore jabuke, a Orangefiber od kora citrusa.

Neki od spomenutih našli su se u kolekcijama velikih brendova kao što su Stella McCartney i H&M, a nekoliko imena i u našoj regiji koristi ih u svojim radovima. Maja Halilović, dizajnerica iz Tuzle, bavi se biodizajnom, a pritom koristi SCOBY. To je simbiotska kultura bakterija i kvasca od koje se radi popularno piće kombucha, a Halilović istražuje kako se od njega mogu izrađivati odjevni predmeti, kako djeluje na kožu i koje su mu granice izdržljivosti.

Hrvatska dizajnerica Melina Marelja koja stoji iza brenda Kon2re radi modne dodatke od spomenutog Piñatexa i to već gotovo 10 godina, a osvojila je i niz nagrada i sudjelovala u raznim grupnim izložbama sa svojim radovima. Njih dvije otkrile su nam zašto smatraju da su biomaterijali budućnost dizajna i otkrile kako one koriste ove materijale u svom radu.


Maja Halilović

Maja Halilović

Nema sumnje, pogotovo od 2021. godine, da će biomaterijali biti budućnost ne samo modne industrije već i drugih industrija. Biomaterijali postaju nužni od onog momenta kada naše društvo zahtijeva takve materijale. Nužnost se javlja zbog beskrupuloznog korporacijskog uništavanja prirode, a biomaterijali daju odgovor na pitanje kako ćemo našu sredinu učiniti što zdravijom za ljude i za druga bića. Mi se nalazimo u veoma ranom razvoju same industrije biodizajna gdje biodizajneri/-ice izučavaju materijale, njihovu kvalitetu i način primjene, u isto vrijeme u primjeru Hermesa, svjedočimo htijenjima luksuznih kuća gdje će se biomaterijali, točnije materijali dobiven i od micelija, početi upotrebljavati kao zamjena za kožu. Pitanje je vremena kada ćemo zamijeniti druge problematične materijale koji su zagađivači od samog pribavljanja, prilikom proizvodnje, a onda i u samom nošenju te odbacivanju odjeće. Ne sumnjam da nas čeka izuzetno uzbudljiva budućnost unutar same modne industrije. 

Biomaterijal dobiven od bakterije SCOBY pokazuje iznenađujuću kvalitetu i karakteristike koje ne možemo pronaći u materijalima koje trenutno koristimo. S obzirom na to da istraživanja i eksperimenti pokazuju obećavajuće rezultate potrebno je samo još malo vremena dok ih ne počnemo upotrebljavati u našoj svakodnevici. Rekla bih da je možemo smjestiti i ponuditi i svim drugim industrijama pored modne industrije. Biomaterijal s kojim ja eksperimentiram pokazuje elastičnost, dugotrajnost, prilagodljivost, teksturu koja se može izmijeniti, bojenje prirodnim putem i industriju koja se može početi primjenjivati veoma lako, i možemo govoriti o zero waste industriji i samoodrživoj industriji koja je na kraju izuzetno jeftina za proizvodnju. Pitanje hoćemo li biti dovoljno hrabri da toj industriji pomognemo da raste i na kraju da upotrebljavamo njene proizvode.

Još uvijek je to sasvim novi pogled na izradu materijala i u eksperimentalnoj fazi. Moraju se izvršiti detaljna istraživanja i potvrde o beneficijama ovih materijala. Još uvijek nema govora o izučavanju biodizajna odnosno biomaterijala u svim našim dizajnerskim ili modnim školama te stoga mi ne proizvodimo buduće generacije biodizajnera i biodizajnerica već većina nas se oslanja na sebe i na suradnju izvan naših država. Vidim velike napretke na sjeveru Europe koja je već krenula s uspostavljanjem odsjeka na prestižnim fakultetima kako bi osigurala kvalificirani kadar za biodizajnersku struku. Države koje daju novac za ovakvu vrstu industrije su države kod kojih da ćemo za koju godinu moći vidjeti biomaterijale u praksi. Još također nisam pročitala ili da pojedine države imaju i određene strukture za propitivanje ovakvih vrsta materijala s obzirom na da se radi o biološkim materijalima koji mogu štetno ili izuzetno pozitivno djelovati na organizme. Trebamo imati u vidu da biodizajn promovira poštivanje svih organizama na planeti Zemlji te su stoga ovakve vrste ispitivanje nužno potrebne. Kad skupimo informacije kako je najbolje djelovati u polju biodizajna onda ćemo moći i raditi u polju bio dizajna i proizvoditi biomaterijale koji će biti prisutni na policama u našim trgovinama.

Sve ono što sada mogu primijetiti jest da industrija rapidno napreduje i da pametni umovi rade na tome da proizvode svaki dan nove ideje i nove biomaterijale; od onoga što možemo vidjeti je da se rade od smeća, otpadaka hrane ili da se rade od micelija gljiva, algi, bakterija, kvasaca, kaktusa ili drugih različitih biljaka. Za neke su iznenađujući svi ovu organizmi od kojih dobivamo biomaterijale, a za neke od vas će biti sasvim poznati. Ja se radujem svakom novom otkriću.

Melina Marelja

Melina Marelja

Biomaterijali su po meni jedina budućnost, i to ne samo ukoliko govorimo o modnoj industriji. Imajući u vidu promjene kojima svjedočimo zadnjih deset godina, a posebno zadnje dvije godine, postajemo svjesniji svoje krhkosti i ranjivosti. Nužno se okrećemo prirodi i njezinim resursima kao jedinom izlazu i rješenju. Biomaterijali mogu biti rješenje u zbrinjavanju otpadnih sirovina kao što to primjerice čini Piñatex s lišćem ananasa. Njihova godišnja proizvodnja uzima 825 tona otpadne sirovine lišća i na taj način radi uštedu od 264 tone ugljičnog dioksida koji bi inače bio pušten u atmosferu. To je samo jedan od primjera koju razliku činimo te što možemo postići primjenom i proizvodnjom biomaterijala. 

Prije svega moram napraviti razliku i reći da Piñatex nije koža, već netkani tekstil dobiven od ekstrahiranih vlakana koja se pak dobivaju od lišća ananasa. Mogao bi zamijeniti kožu, isto kao uostalom i većina biomaterijala koji su danas na tržištu. Iako teksturom posve drugačiji, Piñatex je svojim karakteristikama dosta blizu koži. Kako se radi o prirodnom materijalu miješanom s kiselinom dobivenom na bazi kukuruza, on primjerice nije vodootporan, no može podnijeti određenu količinu vode. Moje iskustvo nakon tri godine je iznimno pozitivno, volim taj osjećaj materijala na kojem su vidljivi tragovi nastajanja, hrapavu teksturu i njegovu priču koja upotpunjuje cjelokupan dizajn. Primjena mu je zaista svestrana, pa se koristi i za unutarnje uređenje, u auto industriji, pri izradi obuće, modnih dodataka itd. On je samo jedan od materijala koji je doživio svoj procvat u zadnje tri godine, a vrijeme nam pokazuje da će ih biti sve više. 

 

View this post on Instagram

 

A post shared by KON2RE STUDIO (@kon2re)

Na globalnoj razini već zauzima određeni dio tržišta, jer su ga počeli koristiti veći brendovi poput Hugo Bossa i H&M-a, no to još nije dovoljno da bismo pričali o potpunoj zamjeni. Potencijal svakako postoji, no to će ovisiti o samoj cijeni i njegovoj dostupnosti. Nemojmo zaboraviti da s obzirom na to da se radi o materijalima dobivenim od prirodnih sirovina, mnogo toga ovisi i o klimatskim promjenama. Urod neće biti isti svake godine što značajno utječe na količinu i dostupnost materijala.

Točno je da su biomaterijali napravili veliki iskorak kako u percepciji poimanja samog materijala tako i u korištenju sirovinama, pa i otpada općenito, no nemojmo zaboraviti da je istraživanje ovih materijala počelo godinama ranije. Cijeli proces iziskuje značajnija materijalna sredstva, što u konačnici dovodi do više cijene takvog materijala u distribuciji. Kako se radi o inovativnim materijalima, cijena ne može biti ista kao kod ostalih tekstilnih materijala, posebice ukoliko govorimo o sintetičkim materijalima. Isto tako, količine koje se proizvode nisu ni izbliza dovoljne da bi namirile trenutnu potražnju na tržištu te je i to jedan od razloga zašto oni nemaju još veću zastupljenost na tržištu.

No, tu dolazimo do još jednog razloga koji je usko vezan za rasprostranjenost takvih materijala, a to je poimanje kupnje kao takve i potrebe promjene globalne svijesti o načinu na koji kupujemo. Želimo li kupovati potrošnu robu, samo za jednu sezonu i poslije ne razmišljati o njezinom životnom vijeku ili pak želimo osviješteno kupovati i razmišljati o kupnji kao ulaganju u bolju budućnost? Mislim da se u zadnjih nekoliko godina svijest kupaca počela mijenjati, jer su svi razgovori koji se godinama vode o štetnosti brze mode i konzumacije iste donekle urodili plodom. Govorim donekle, jer to ni izbliza nije dovoljno za promjene na globalnoj razini koje su nam potrebne.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by KON2RE STUDIO (@kon2re)

U zadnjih godinu dana na tržištu se pojavilo dosta tvrtki koje su prezentirale svoje biomaterijale što nekako govori da je većina njih u približno isto vrijeme počela slično razmišljati. Osim možda najpopularnijeg o kojem svi govore – Reishi, a kojeg proizvodi MyCoworks od finih micelija gljiva s poboljšanim svojstvima snage i izdržljivosti, ima tu još puno sjajnih biomaterijala poput Fruit Leather Rotterdam od manga, Bananatex od banana, Leap od ostataka jabuka te brojnih drugih. Zadnje što sam popratila je LOVR, materijal dobiven od otpadne sirovine konoplje koja se koristi za uzgoj CBD-a, a proizvodi se u Njemačkoj. Iako su oni tek na počecima i stoga mogu proizvesti samo manji broj uzoraka, pa nažalost još nisu dostupni za širu potražnju, sama ideja i pothvat su impresivni. Iako je konoplja možda najpoznatija po drugim svojstvima, u pitanju je biljka iznimnih svojstava koju odlikuje čvrstoća, elastičnost, dugotrajnost, otpornost na vodu, skladištenje CO2 iz atmosfere. Također, iznimno je bitno da ne zahtijeva puno vode za uzgoj, a otporna je na većinu štetočina, pri čemu je njezina primjena zaista široka te je koristimo pri izradi odjeće, obuće, užadi, papira, itd. 

Vrijeme u kojem živimo otvara nam put istraživanju novih materijala, tehnologija i poslovnih procesa, čime bismo mogli mijenjati naš okoliš i naše živote na bolje, iako su pojedini dijelovi slagalice sve donedavno djelovali nestvarni. Kao dizajnerica se iznimno radujem svim inovacijama koje dolaze i pomicanju granica mogućeg. Nemojmo zaboraviti da ovaj relativno novi multi znanstveni pristup kada govorimo o materijalima, po prvi puta spaja inženjere, biologe i dizajnere s ciljem stvaranja novih kreativnih rješenja iz prirode. A to je nešto što nam zaista daje nadu za bolju budućnost.