Za njihovu su glazbu jedni govorili da je neslušljiva, a drugi neumorno išli na svaki njihov koncert. Dokaz da su se svojim hitovima utaborili može se vidjeti i dan-danas dok plešemo na taktove njihove glazbe. Kako komentiraju svoje početke, današnju glazbu te kakav je osjećaj i par desetljeća kasnije čuti svoj poznati ritam u klubovima povodom tiskanog RETRO izdanja časopisa Grazia ispričali su nam legendarni izvođači Emilija Kokić, I Bee, Minea i Senna M
“Malena”, “Rock Me Baby”, “Šumica”, “Good Boy”… Sigurno ste na sâm spomen ovih pjesama odlučili malo zatancati ili barem prodrmati ramenima dok sjedite na poslu. U to smo sigurni jer ti dance hitovi fantastična su kulisa svakog dobrog tuluma. Pa evo, na posljednjem tulumu sam i ja pobjedonosno izjavila koga intervjuiram kad su krenuli “Vrapci i komarci”.
Nakon puno dogovora, zametnutih e-mailova i dugih telefonskih razgovora, uspjeli smo dobiti dašak sjećanja Emilije Kokić, Ivane Banfić (I Bee), Renate Končić Minee i Senada Galijaševića Senne M o tadašnjoj situaciji na estradi te kako na sve gledaju danas. Evo što su nam o vremenima, koja su sve samo ne prohujala, ispričali neki od naših najpoznatijih glazbenika koji su žarili pozornicama 90-ih diljem regije.
Kako danas gledate na svoje početke, estradu i stanje u glazbi? Koje bi bile pozitivne, a koje negativne strane u odnosu na današnje vrijeme?
Emilija: Mogu reći da vidim plusove i minuse i u jednom i drugom slučaju kad je riječ o počinjanju. Nije bilo toliko radijskih postaja, televizija, platformi općenito. Promocija se svodila na nekoliko festivala te na dobrim odnosima s novinarima i urednicima. Danas je to apsolutno nemoguće. Međutim, danas imate i YouTube i društvene mreže. Prednost moga vremena bila je to što ljudi nisu imali izbora. Gledali su samo te televizije koje su postojale, a sada se svatko može oglasiti na vlastitom profilu. No opet, problem je upravo to što danas može svatko, i da uopće budete ti koje će osoba ciljano tražiti, gledati, kliknuti. I uopće imati te tri minute da stigne pogledati vaš spot.
I Bee: Gledam na sve s romantičnim nostalgijom. Bilo je to lijepo iskustvo iako nije bilo lako uspjeti i “izgurati svoj film”. Sve se radilo, kako ja volim reći, “na žgance”. Kad bi se snimila pjesma i završio album, slale bi se snimke na kasetama radijskim postajama te na adrese disko-klubova da bi uopće došle do DJ-eva…
Koji bi to onda vrtjeli na svome sessionu, i to samo ako bi im se pjesma osobno svidjela. Spot na HRT-u bilo je tada nemoguće zavrtjeti ako nije bio po standardu uredništva. Samo najbolji i najuporniji su uspjeli. Mene su recimo odbili po nekoliko puta za spot i pjesmu “Šumica”, koja je i danas golemi hit i ostao je među svim generacijama.
Upornost se isplatila. Što se tiče glazbenika i druženja, puno više smo se družili, bilo je puno festivala, raznih događanja u manifestacija. Družili bismo se nakon koncerta i zabavljali, smijeha i pjesme je bilo puno.
Minea: Mislim da je danas problem, odnosno simptom, hiperprodukcija kod mladih glazbenika koje onda nije bilo. Devedesetih je bilo jako puno vrhunskih vokala, no danas, kad pogledate mlade, ne znam tko bolje pjeva, tolika je ponuda predivnih i kreativnih talenata… Imam istovremeno dojam da oni svi prolaze poput munje. Vrijeme je definitivno drukčije, no moramo prihvatiti današnje okolnosti i standarde koji su postavljeni jer i kad smo mi “žarili i palili” u tim vremenima i tih godina, vjerojatno su i prijašnje glazbene generacije imale drukčije iskustvo te su drukčije funkcionirale. Svako vrijeme donosi svoje novitete. Internet je tu isto učinio svojevrsnu medvjeđu uslugu jer svatko može nešto ponuditi i brzo nestane. Naše doba trajalo je godinama, i onda se tek godinama kasnije dogodilo nešto novo. Nije bilo toliko ponude kao danas, i stoga mislim da je njima teže boriti se za svoj status na zvjezdanom nebu.
Senna M: Ono što mislim da se promijenilo je sjaj zvijezda, ako to mogu tako reći. I to najviše zbog društvenih mreža. Strahovito brzo se sad od nekog može napraviti zvijezda, ali tako da gotovo pa da i nije bitna kvaliteta. Ide se na ekspanziju, novitet, eksploziju koja se brzo ugasi. Ja sam bio presretan što sam mogao nešto dugo stvarati i raditi. Sve je, čini mi se, bio veći izazov. Publika je bila drukčija, u doba dancea imali smo mjesečno 40-50 koncerata. Svi su izvođači stalno negdje nastupali, a danas se to, kao i druženje i zajednički koncerti, rjeđe događa.
S čime ste se vi morali boriti kad ste započinjali, koji je uopće proces bio da snimite pjesmu, spot? Danas se to može mobitelima – snimka se samo objavi na YouTubeu ili na Instagramu, puno je jednostavnije predstaviti se svijetu. S druge strane, teško je izdvojiti se…
Emilija: Konkretno u mom slučaju dogodila se jedna bajkovita priča. Naš prvi profesionalni nastup bio je na prestižnom Zagreb festu, gdje smo poslali pjesmu i nekako ušli u najuži izbor. To je bila godina prije Eurosonga, dakle 1988. Doslovno smo tada nastupili jednom, dogovorili se s Rajkom Dujmićem za pjesmu “Rock Me Baby”, prijavili je na Rivu, i odjednom pobijedili na Eurosongu, stigli na vrh Europe. A borbe…
Kad imate 20 godina, nitko vas ne priprema na to, nema te škole koja vam može reći što znači biti javna osoba. Koliko psihičke stabilnosti, sigurnosti za podnijeti kritike i komentare. Kad si tako mlad, nisi spreman na takve životne situacije. Potrebna je određena zrelost.
Moj najveći uspjeh je to što sam u cijeloj toj priči ostala prisebna, da mi se nije dogodila ovisnost o alkoholu ili nešto gore. To je aspekt o kojem ljudi uopće ne pišu ni danas, nego se podrazumijeva da se s time čovjek može psihički nositi. Nitko se ne rodi takav da se može prirodno nositi s tom situacijom.
I Bee: Meni se nekako sve posloži u životu, nije bilo puno borbe. Ja kad bih si nešto zacrtala, to bi se i ostvarilo. Izdavači su rado plaćali snimke i pjesme, spotove, za kompletnu produkciju albuma. Samo si trebao imati dobre pjesme. Ali da bi se pjesma zavrtila na radiju, trebao si biti simpatičan uredniku ili imati megahit. Kad bi jedan radio lansirao hit, automatski bi se i druge postaje priključile i puštale iste pjesme. Recimo, postojao je Radijski festival koji je lansirao brojne megahitove, poput pjesme “Godinama”, koju sam radila s Dinom Merlinom. Pjesma se slušala na svim prostorima Lijepe Naše, kao i izvan granica. Snimalo se u studijima, bilo ih je nekoliko koji su stvarali hitove i slovili kao najbolji. Prvo bi se snimila demoverzija, onda bi se nju danima preslušavalo i snimalo bi se tek nakon što bi sve skupa “sjelo”. Produkcija je bila najvažnija. Puno se radilo na soundu jer se tada slušala glazba na vrlo kvalitetnim ozvučenjima, pa je bilo bitno da dobro zvuči i da gruva. Danas je to posve nebitno, glazba se sluša preko mobitela na najmanjem zvučniku i preko slušalica, što je meni nezamislivo. Grozno za moj sluh. No došlo je novo doba i moraš se prilagoditi. Glazba je prije drukčije zvučala, prirodno, više je dirala u srce, otvarala dušu i tijelo. Danas je digitalna i nedostaje tog organskog zvuka. To vam je kao prirodna rajčica iz vrta, od bake ili hidroponska GMO prekrasna crvena, ali bez okusa i mirisa. Tako ja to vidim i doživljavam. Sve se ubrzalo. Novi klinci slušaju drukčije glazbu. Puno je informacija, a ponuda svih medijskih sadržaja putem interneta je prebrza. Glazba se sluša brzo, prvih par sekundi. Ako je iole dosadna, prelazi se na drugu.
Minea: Moram priznati da ja uopće s počinjanjem karijere nisam imala nekih problema, pa ne znam jesam li mjerilo. Sve se zapravo dogodilo slučajno. Bila sam povučenije dijete, išla u glazbenu školu, svirala sam harmoniku i tamburicu, pjevala sam. Nisam se nikad mislila time baviti. Preokret se dogodio kad su me prijateljice nagovorile da radi druženja odem na manekenstvo, a tadašnji direktor agencije bio je jako dobar prijatelj s Borisom Šuputom, koji je bio menadžer Srebrnih krila. Rekao mu je da imaju jednu “slatku malu”, kako su me zvali, za audiciju za pjevačicu. Ipak su mi ponudili solo projekt i prvi javni nastup bio je 1995. godine na Dori s pjesmom “Good Boy”. Bila sam u cijeloj priči toliko zbunjena i mislila sam kako ja moram nekome platiti da nastupam. Što se tiče mladih, oni su si nekako nametnuli da moraju raditi sve. Mi to nismo. Ja sam pjevala, imala sam ljude koji su bili zaduženi za glazbu, pisali pjesme, za outfite i frizuru. U ono vrijeme smo imali ljude koji su se bavili popratnim stvarima.
Danas mladi kao da žele biti najbolji u svemu. I plesati, i glumiti, i biti kantautori. Nije to loše, mislim da je to plus i pokazatelj bogatstva talenta, no istovremeno je i golemi teret. To se dogodilo i zbog te dostupnosti, skineš program i snimiš pjesmu. Mi smo morali hodati do studija, snimati, nalazili bismo se na kavama. Pa i ovaj intervju koji sad imamo je telefonski. Nekad smo s novinarima sjedili po tri sata, imali i okupljanja, događanja, bili s njima cijeli dan. Nije to samo promjena glazbene industrije
To nedostaje, to druženje s ljudima, kolegama pjevačima, menadžerima. Danas nemate vremena ni za prijatelja, a kamoli za takva druženja. Svako vrijeme nosi svoje postavke.
Senna M: Proces je tada bio puno teži, no opet je ta težina davala jednu posebnu draž. Danas netko snimi nešto i odmah to može negdje plasirati. Ja sam pola godine obilazio silne radijske postaje, upoznavao ljude. Morao si se boriti za svoje mjesto. Marketing je tada bio drukčiji, ali zapravo se svodi na dugotrajniji proces. Obišao bih praktički cijelu Hrvatsku i pričao s njima o svojoj pjesmi, i onda im ostaneš u pamćenju i ne izgubiš se u mnoštvu drugih. Danas kao da ima manje takvog feedbacka.
Biste li rekli da se pristup medija prema vama stanovito razlikuje u odnosu na prije? Čini mi se da ste prije imali status zvijezde koji je nalik inozemnima.
I Bee: Da, to su bile lude 90-e. Živjelo se jako intenzivno. Svaki dan nastupala sam i putovala iz grada u grad. Više od 200 koncerata godišnje, neprospavanih noći. Sanjala sam o svom krevetu kod kuće. Spavala bih ponekad i u autu jer smo toliko bili umorni da nismo mogli nastaviti put… Samo sam to živjela, nije bilo mjesta za odmor po ljeti, tada se najviše radilo. Kad si na vrhu, pomalo izgubiš sebe, postaneš institucija, proizvod mase koja te uzdigne i nema mrdanja. Mediji su me pratili, bilo je puno više paparazza, fotografa koji su nas slijedili kako bi ulovili neku fotku za novine… Ja sam imala osobnog tjelohranitelja. To je tada bilo in (smijeh). Sada mi je to nezamislivo, zato mi je i smiješno. No takva su bila vremena i tako se tada radilo. Svi su hodali s tjelohraniteljem k’o Whitney Houston u filmu “Tjelohranitelj”. Sve u svemu, bilo je intenzivno i lijepo istovremeno.
Minea: Rekla bih da je bilo sve intenzivnije, ali nije me se tretiralo na nekakve grube ili loše načine, dapače, pamtim samo lijepe uspomene i kad je o tome riječ. Tada je stvarno vladao dance, bili su jako popularni Toni Cetinski, grupa E.T., Ivana Banfić, Dino Dvornik, Ella… Bili su to neki ispomiješani zvukovi i privlačili su publiku pa onda i medije. Jaki dance koji je radio lom na bini, a onda se tu našao i neki pop koji je koketirao s danceom, a novinarima je to bilo zanimljivo. Baš je bilo šaroliko, bilo nas je puno i stvorilo se toliko hitova, a opet je bilo mjesta za sve nas.
Emilija: Privatno nemam previsoko mišljenje o sebi, misliti da bih uopće imala razloga biti prenapuhana, nametati se ili nešto slično. No sviđao se nekome Eurosong ili ne, sviđa li se nekome pjesma “Rock Me Baby” ili ne, mi smo upisani u povijest, i to se ljudima ne događa svaki dan. I mislim da zato imam i danas određenu prisutnost u medijima.
Senna M: Dobro, ja bih to recimo odvojio u dva dijela. Početak tog samog dancea bio je nevjerojatno hvaljen od kritičara, publike. Prije Senne M imao sam karijeru Senada od Bosne, i tada sam bio recimo druga, treća klasa. Tada sam puno, puno radio i sanjao da jednog dana budem na vrhu. To sam i doživio kao Senna M, ali u jednom je trenutku došlo do zasićenja. Ne znam za druge izvođače, ali ja sam baš bio izložen kao, recimo, predvodnik te scene. Bio sam medijima zgodan kao izvođač koji ima “curice” koje oko njega skaču te podložan kritikama koje su me stvarno boljele. Ponekad je izgledalo kao da nitko nije znao da iza toga stoje na tisuće sati rada i puno odricanja da se uopće dođe do toga gdje sam. Da smo radili glazbu koja je nosila ljude, koja ih je tjerala na to da skaču, vesele se. Zaborave na sve drugo.
Znam se čudno osjećati kad netko mlađi od mene ne zna neki hit iz 90-ih jer ih mi na druženjima puštamo baš stalno. Kakav u vama budi osjećaj činjenica da se neki hit i dalje pušta na partyjima, i što mislite zašto su neke vaše pjesme i dalje vrlo aktualne?
Emilija: Pa ljudi koji su u četrdesetima ili u pedesetima slušali te pjesme uistinu se i vraćaju u neka bolja vremena. Ja sam, recimo, odrastala na ABBA-i. Živjeli smo u Zürichu, i kad god bismo putovali iz Züricha do Zadra, vrtjele bi se ABBA-ine pjesme od početka do kraja na repeatu. I naravno da kad čujem bilo koju njihovu pjesmu, gotovo je, odmah sam u djetinjstvu, instantno se nasmiješim. Tako neke ljude asociraju pjesme “Rock me baby”, kao i “Ja sam vlak” s Ninom Badrić. Odraz je to nekih opuštenijih vremena, prepunih boja. To ne znači da današnje pjesme nisu dobre. Mislim da je problem što postoji toliko pjesama koje ni ne stignete poslušati, i uopće otkriti da su hit. Ima puno televizijskih programa, puno radijskih postaja, nije lako niti da ljudi uopće čuju za vas, a kamoli da se istaknete. Upitno je onda i tko uopće odlučuje što će se puštati na radiju ili na televiziji i može se raspravljati i o tome je li to uopće neko mjerilo kvalitete.
I Bee: Meni je drago i sva se raznježim kada to čujem. Da se moje pjesme još uvijek vrte i da se ljudi uz njih zabavljaju. To znači da sam uspjela u svojoj misiji (smijeh). Moje pjesme su plesne i vesele, prirodne, izazivaju radost i osjećaj slobode kod ljudi, tu neku dječju razdraganost i razigranost. To ljudima danas nedostaje.
Minea: Moram priznati da je to meni još uvijek veliki misterij. Postoje pjesme koje slušam iz vremena kad su moji roditelji bili mladi, vječni hitovi i vječni izvođači, Naravno, neki od njih nisu više među nama, ali opet pjesme su te koje su ostale. Kako ja imam iz svog djetinjstva pojedine pjesme koje me vežu uz to doba, tako mi je drago što su neke moje pjesme postali hitovi. Nisam to očekivala, fascinirana sam time i iznimno me to veseli. Najljepše mi je kada dođem na koncerte 90-ih i kad vidim generacije koje se tada nisu niti rodile, ali znaju stihove od početka do kraja. I to je nešto što ostaje, što će ostati od mene, i kad ću biti i bakica, sa smiješkom ću se prisjećati tog bogatstva. A zašto je to tako? Razgovarali smo puno puta o tome i pokušali naći neko logično rješenje. Jedino što mogu reći je da smo to stvarno voljeli i živjeli kroz glazbu nakon poslijeratnih dana. Ona nas je sve nekako povezala i ujedinila, svi su bili željni opuštenosti, plesa i zabave. Mislim da je upravo ta pozitiva zbog čega te iste pjesme opstaju i dan-danas.
Senna M: Ne znam je li to neka atmosfera u svemiru. Izvođač upije i prenese tu ljubav, te emocije obradi na svoj način i ta energija ostaje, i očito se to prepoznaje generacijama. Naravno, kad sam radio te pjesme, radio sam ono što sam osjećao i želio, nisam imao pojma što će biti od toga. Osjećao sam u nekom trenutku da će biti čak obrnuto od ovoga što se kasnije dogodilo, da se nikome neće svidjeti.
Puštao sam te pjesme najvećim hrvatskim kompozitorima, i većina njih rekla mi je: “Nema šanse da ovo valja i da uopće može proći u Hrvatskoj”. Danas mi je poseban doživljaj sresti ih i zezati zbog toga. U to smo vrijeme stvarali jedan svjetski dance zvuk. Danas još uvijek proživljavam te koncerte u svojoj glavi, histeriju, i kad čujem da se i toliko godina kasnije te pjesme slušaju, to mi neopisivo puno znači.
Kako vi gledate na to razdoblje 90-ih s obzirom na to da se spominju samo “sretni dani” iako je to razdoblje bilo poprilično teško?
Senna M: Išli smo na promocije i turneje praktički na svoju odgovornost. Obilazili bismo cijelu Hrvatsku koja je tada bila u ratu i nije bilo lako. Srećom, nismo nikad imali nikakvih ozbiljnih problema, osim što sam kao izvođač doživio svašta primjerice u Bosni.
Emilija: Vremena nisu bila jednostavna, no upravo je takva energija prouzrokovala bunt i pozitivan inat da stvaramo, pišemo. Energija koja je značila da nam je “glava uzdignuta prema gore”. Zamislite koliko dišpeta je potrebno da se nakon podruma našminkam i odem nastupati na pozornicu. Mi smo pobijedili na Eurosongu, i odlučili su nas ne pozvati na otvorenje Eurosonga u Zagrebu. E tad sam imala osjećaj da se cijeli moj život srušio, zbog činjenice da se ja “ne uklapam u program” u vlastitoj zemlji. Opet, tada se gotovo cijeli Zadar ujedinio i nisu plaćali pretplatu iz revolta. Ljudima je bilo toliko stalo!
Minea: Naravno da sam imala i uspona i padova, nije sve bilo med i mlijeko i teklo bez problema. Bilo je svačeg, i događaja i situacija na koje se čovjek privikne i prilagodi. Bilo je to ipak i vrijeme poslije rata, i na puno si mjesta morao pripaziti kad si onamo išao. No to sve jednostavno potisneš i zaboraviš jer jednostavno nije vrijedno spomena. Da me pitate za neko loše sjećanje, ne bih mogla dati primjer, dok za sretno mogu dati tisuću.
I Bee: Imao si dva izbora. Biti u strahu od rata i ne znati hoćeš li sutra biti živ ili će te raznijeti granata ili snajper, ili ćeš živjeti svaki dan punim plućima i radovati se svakoj minuti. Plesati i pjevati na najjače te prkositi ratu i grozotama koje su se događale oko tebe. Ja sam tada bila u najboljim godinama svoje mladosti, u ranim dvadesetima, prštala sam od energije. Tada sam stvorila i IBee kako bih bila jaka i sve to preživjela. I eto me, hvala bogu, tu sam živa i zdrava. Nisam dozvolila da mi rat uništi moje djevojačke snove. Borila sam se glazbom kao i cijela generacija.
Foto: Jadranka Škugor, Igor Kelčec, Privatna arhiva
