Vanity sizing ili dimenzioniranje taštine i danas je problem, a pojavio se prije nešto manje od devedeset godina

U posljednjih nekoliko godina iz tjedna u tjedan na društvenim mrežama prozivaju se brendovi zbog neujednačenosti veličina koje variraju ne samo od trgovine do trgovine nego i od modela do modela istog brenda. Prije pet godina korisnica Instagrama Mira Hirsch objavila je fotografiju sebe iz kabine jedne trgovine u kojoj je isprobala istu veličinu dvaju modela traperica. Stajali su joj potpuno različito odnosno jedan joj je pristajao dok drugi nije ni mogla navući preko bokova. Korisnica Twittera Chloé Martin prošle je godine objavila fotografiju pet pari traperica položenih jedne na druge. Sve su bile iste veličine, ali su se razlikovale u širini i više od 10 centimetara. 

 

View this post on Instagram

 

A post shared by mira (@mira_hirsch)

Problem neujednačenih veličina nije novost. Stephanie Clifford je u svom tekstu za The New York Times 2011. napisala da je 1937. u Sear’sovom katalogu haljina američke veličine 14 imala širinu prsa 81 centimetar, 1967. ista širina prsa odgovarala je veličini 8, a 2011. veličini 0. Radi se o tzv. vanity sizingu odnosno dimenzioniranju taštine. Korijen tog fenomena krije se otprilike u dobu izlaska prvog iznad spomenutog Sear’s kataloga. Naime, prije Velike depresije većina je ljudi ili šivala odjeću po mjeri u salonima ako su za to imali novca ili su je šivali kod kuće. Nakon ekonomskog kraha malo tko si je mogao priuštiti tkanine, a kako je napredovao industrijski razvoj razvila se i industrijska proizvodnja odjeće. Do sredine četrdesetih dogodila se svojevrsna revolucija. Ljudi su putem kataloga naručivali odjeću s unaprijed određenim veličinama i prvi put se susreli sa situacijom kad naručite nešto, a veličina vam ne odgovara. 

Kako bi lakše odredili veličine, u SAD-u je u ranim četrdesetima formiran standard veličina razvijen kroz mjerenje 15 tisuća žena. Nešto slično imali smo i u Hrvatskoj. Naš standard razvijen je 1963. pod imenom Jugoslavenski antropometrijski sustav, a 2006. godine zamijenio ga je novorazvijeni Hrvatski antropometrijski sustav. Nijedan nije dobro ostario. Naime ključan problem koji su otkrili autori američkog sustava Ruth O’Brien i William Shelton, pisala je Eliana Dockterman u svom tekstu o veličinama za Times, bio je taj da žene ne žele otkrivati svoju veličinu odnosno da se srame otkriti svoje mjere ako su one veće od onih koje su društveno prihvatljive. Brendovi su zato odlučili ne slijediti standardne veličine koje je odobrila država već jednostavno zamijeniti veće brojeve s manjima kako bi se kupci osjećali bolje kad isprobaju manju veličinu (koja je zapravo veća) i tako kupovali više.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Michelle Elman (@scarrednotscared)

Problem je, međutim, ostao u tome da više od 70 posto ljudi u SAD-u ima prekomjernu tjelesnu težinu te da 67 posto žena nosi veličinu 14 ili veću koju većina trgovina uopće nema u ponudi. Ni u Hrvatskoj situacija nije mnogo drugačija. Prema istraživanju Eurostata objavljenom 2021. godine Hrvati su nacija s najviše pretilog stanovništva u Europi ili točnije 65 posto odraslih u našoj zemlji je pretilo. Veličine su tako postajale sve manje i manje da je  u kasnim 2000-ima došlo do uvođenja 0 i 00 veličina. Ali ni to nije bilo dovoljno jer nemali kupaca i dalje ne bi mogao pronaći odgovarajuću veličinu za svoj oblik tijela odnosno veličine su toliko izgubile smisao i značenje da pravu možete pronaći jedino ako točno znate koje su vam mjere u centimetrima. Brendovi su morali poduzeti nešto jer bi inače ostali bez velikog izvora prihoda. Krenula je tako online trgovina s besplatnim povratima koji stvaraju veliki problem za brendove i okoliš o čemu smo pisali prije nekoliko dana. Velik dio brendova proširio je asortiman i dodao još veličina odnosno oformio tzv. plus size kategorije. Dio njih počeo je koristiti algoritme koji rade tako da korisnik unese svoju veličinu i označi brendove kod kojih im ona najbolje odgovara kako bi algoritam znao koji je pravi fit za njih i ponudio takve komade. Brendovi ovise o kupcima i prisiljeni su mijenjati svoje vrijednosti i usklađivati ih s vrijednostima kupaca kako bi ih pridobili.

Svi, međutim, i dalje zaboravljaju na jednu ključnu stvar. Da nam trebaju prodati samopouzdanje, a ne idealnu sliku koja nam je nedostižna. Brendovi unatoč promjeni koja se događa još uvijek uglavnom koriste mršave bijele modele kao zaštitna lica svojih kolekcija, a veće veličine koje prema svim podatcima i istraživanjima nosi većina ljudi označavaju s plus size aludirajući time da to nisu standardne veličine. Nužna je kolektivna promjena svijesti koja neće doći s promjenom većih veličina u manje ili uvođenjem tzv. inkluzivnih kategorija. Različitost je glavna ljudska karakteristika, ne postoje dvije identične osobe, i umjesto da je ističemo kao nešto izvanredno trebamo je normalizirati.