Je li ljubav zaista slijepa? Druga sezona popularnog reality showa Love is Blind pokušava još jednom odgovoriti na to pitanje, a mnogi gledatelji se pitaju zašto im je pobogu ovaj eksperiment toliko privlačan?
Reality showovi s elementima ljubavi toliko su već postali isprana stvar da je pravo čudo da je netko došao sa skriptom na kojoj je prva riječ “Love” i uopće dobio sastanak. Iako romatične komedije i ini žanrovi imaju svoju čar, reality show je teže probaviti nakon toliko godina opetovanih likova koji traže slavu i novac, dok odrađuju dramatične stvari radi povećanja broja gledatelja. Daleko smo dogurali od MTV Cribs i Big Brothera, i bili naivni.
No, netom prije pandemije (ili već početkom pandemije? Tko više može pratiti tu maglu od mjeseci), pokrenuo se eksperiment koji radi upravo suprotno od onoga što dejtanje jest posljednjih godina. Ništa tipkanje, ništa filtrirane fotke, ništa swipe desno. Dapače, potpuno se izoliraju i nemaju pristup ne samo svome mobitelu, već ni vanjskome svijetu, samo osobama istoga spola dok sve istovremeno dejtaju drugih 15 osoba. Razgovor, bez pogleda na osobu, u improviziranim kapsulama koje skrivaju vaš dejt.
Svakodnevno tako dejtate naslijepo s 15 kandidata i kandidatkinja, i ako se odlučite zaručiti, ostajete u realityju i idete na nove izazove. Prvi put vidite osobu s kojom ste se zaručili, idete odmah na medeni mjesec, a nakon toga u zajednički stan. Sve to prate i kamere, i gledatelji.
Serija je postala toliko popularna da sada već ima i svoju brazilsku i japansku inačicu, a malo je reći da ne nedostaje drame – i kao i u stvarnome životu, odmah imate najdraži par, onaj koji vam malo djeluje toksično i definitivno ih ne biste zvali skupa na druženje te onaj koji mislite da će prekinuti prekosutra.
Popularnosti je sigurno pridonijela i činjenica da su neki parovi i nakon dvije godine i dalje u braku, što je pokazalo da eksperiment u neku ruku funkcionira. Također, u njihovim intervjuima u kojima objašnjavaju zašto su se prijavili – zaista djeluje kao da su došli pronaći ljubav svoga života, a ne postati instant zvijezde, što je u najmanju ruku osvježavajuće.
No ono što više šokira od bilo kojeg realityja je taj da se čini da ovi kandidati stvarno a) traže ljubav; b) zaruče se s osobom za koju zaista misle da bi mogla biti “ta” i c) kad ustanove da nije sve tako ružičasto, i dalje se jako trude zadržati odnose (čak i nakon što se svjetla kamere debelo ugase). Gledamo kako se zaljubljuju jedni u druge, kako su zapravo strašno iznenađeni što su se zaljubili tako brzo.
Nije li tužno to da smo prestali vjerovati u instantno oduševljenje nekom osobom “na prvi pogled”? Da smo izgubili vjeru u druge i počeli ih ocjenjivati na temelju nekoliko rečenica koje napišu o sebi u opisu profila, ili način na koji se smiju na fotografiji s društvom. Love is Blind tjera svoje kandidate i kandidatkinje da postavljaju neugodna “želiš li djecu” ili “jesi li ateist” na prvom koraku jer, realno, vremena nema.
Promatramo uživo i kako uopće izgleda dolazak do neke bliskosti kada nema nečega tako “površnoga” kao što je izgled. Da ne spojlamo previše, druga sezona još je kompleksnija po tome pitanju – i dokaz je da bismo se svi međusobno naprosto trebali više slušati.
Činjenica je da se ovaj koncept ne može svidjeti svima – mora postojati određena privlačnost s vaše strane prema takvom tipu “zabave”. Ali nikad mi se toliko puta u jednome danu nije dogodilo da me pitaju jesam li već pogledala Love is Blind, kao da je riječ o reunionu Harryja Pottera ili Igri prijestolja. Priznajem, Love is Blind prošle mi je sezone bio guilty pleasure, no sad ga zaista otvoreno preporučujem drugima. Zašto bih se sramila što mi je zanimljivo gledati stvarne odnose i pokušavati ih dodatno shvatiti? Naravno, to ne znači da se sve neće pretvoriti u kaljužu izmišljeno kreiranim dramama, koja je boljka mnogih realityja, ali dok traje, neka je.
Isto kao što mi se sve rjeđe događa da pogledam četiri epizode nečega i jedva čekam nove (stižu u petak, 18. veljače!) jer, nekako, navijam za te ljude. Želim da Nick bude sretan i da Mallory shvati što želi u životu skoro jednakim intenzitetom kao što to želim nekome od svojih prijatelja. A to je danas, u sveopćem ludilu od dostupnosti novog sadržaja, skoro pa nemoguće.
Foto: Netflix
