Arhitektura odavno ne predstavlja samo “gole” fizičke strukture. Njezin fluidni razvoj posljednjih desetljeća zasniva se na ideji kreiranja prostora koji reflektiraju nove životne stilove 21. stoljeća. U pandemijskoj fuziji privatnih i radnih okruženja, arhitektura postaje važnija nego ikad za naš well-being i način na koji doživljavamo i koristimo prostor, s glavnom premisom biofilnog dizajna – “bringing outdoors inside”
Istraživanja pokazuju da prosječno provodimo 90 posto vremena u zatvorenom prostoru, a njihov arhitektonski dizajn reflektira se na naše psihofizičko zdravlje i dobrobit, što je postalo još izraženije u eri pandemije. Fizički objekti više nisu samo pasivni prostori nego imaju aktivnu ulogu u postizanju pozitivnog holističkog blagostanja kroz integriranje prirodnih elemenata u dizajn te sjedinjavanje unutarnjeg i vanjskog okruženja, adresirajući način na koji danas živimo. U kontekstu kontinuirane urbanizacije, arhitekti su se okrenuli biofiliji kao humanističkom pristupu i glavnom izvoru inspiracije da “ponovno otkrijemo ono što je intuitivno očito“. Tako wellness arhitektura kao princip dizajniranja zgrada s fokusom na well-being ljudi koji u njima žive i rade postaje dominantna odrednica arhitekture budućnosti.
Biofilni dizajn
Termin “biofilija“ ili “ljubav prema živim stvarima“ prvi put koristi socijalni psiholog Erich Fromm 1964. godine, a kasnije popularizira sociobiolog Edward O. Wilson, koji ljudsku tendenciju ka povezivanju s prirodom smatra genetski osnovanom. Inkorporiranjem elemenata prirode u konstruiranom prostoru, biofilni dizajn polazi od ljudskog iskustva i teži ponovnom uspostavljanju simbioze prirode i čovjeka uslijed razdvajanja njihove povezanosti rapidnim tehnološkim razvojem. Osim “živim zidovima“, koje je afirmirao francuski botaničar Patrick Blanc ikonskom zelenom fasadom Musée du Quai Branly u Parizu, implementacija biofilnog dizajna postiže se prirodnim materijalima poput kamena ili drva, uporabom botaničkih oblika i formi (biomorfni uzorci), prisutnosti vode i boja prirode te povećanjem prirodnog osvjetljenja i protoka zraka. Istraživanja pokazuju da prirodno svjetlo povećava naše mentalne kapacitete i produktivnost te pomaže pri učinkovitom funkcioniranju našeg internog tjelesnog sata.
Dobar biofilni dizajn stoga kreira prostore koji inspiriraju, djeluju restorativno i zdravo te integrativno s funkcionalnošću mjesta i urbanih ekosustava na koje se primjenjuju. Principi vernakularne arhitekture odnosno uporaba lokalnih materijala i dizajn sukladan klimatskom podneblju, kao i xeriscaping (korištenje autohtonih biljaka otpornih na sušu da bi se kreirali pejsaži nalik onima vanjskima) – učinkovite su strategije u dizajniranju biofilnih iskustava.
Riječki arhitekt Ivan Juretić, poznat po projektiranju planinarskih skloništa na Velebitu i u Gorskom kotaru (Ždrilo, Šugarska duliba, Miroslav Hirtz), apostrofira važnost povratka vernakularnoj arhitekturi koja je “izgubljena s prefabrikacijom“. “Trebamo se okrenuti vlastitoj bogatoj tradiciji i prostoru te koristiti prirodne materijale koji se uklapaju u okruženje. Arhitektura mora biti u simbiozi s okolišem, a ne voditi se principom matematičke formule.“ Referirajući se na “Passivhaus“ smjernice (2019.), čiji je cilj kreiranje ultraenergetski učinkovitih zgrada koje imaju minimalni utjecaj na okoliš, navodi primjer skloništa Monte Rosa Hütte u švicarskim Alpama kao primjera samodostatne pasivne kuće koja je zadovoljila samo tehničke parametre, a ne očitava prostor i tradiciju. Stoga Juretić napominje: “Moramo se vratiti čovjeku, u arhitekturi, filozofiji i razmišljanju, kroz ljudski i plemeniti pristup.“
Biofilija 2.0
Proteklo desetljeće označilo je pravi početak nove biofilne ere s projektima poput hotela-kućice na drvetu Mirror Cube u Švedskoj (Tham & Videgård, 2010.), ljetna kuća Storfjord u Norveškoj (Jensen & Skodvin, 2013.) ili dva zelena rezidencijalna nebodera Bosco Verticale u Milanu (Stefano Boeri Architetti i Barreca & La Varra, 2014.). Kao primjer aktualnih projekata, u tijeku je konstrukcija biofilnog ureda budućnosti za tvrtku Europa Risorse u Milanu prema projektu “Welcome, feeling at work“ japanskog arhitekta Kenga Kume i suradnika te Magdi Yacoub Global Heart Centre Cairo bolnice u Egiptu prema projektu ureda Foster + Partners.
Arhitektica Branka Juras, ujedno i vanjska suradnica na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, smatra da Kuća na slapovima Franka Lloyda Righta predstavlja jedan od najboljih primjera biofilnog dizajna budući da je potpuno uklopljena u prirodu. “Ne vidiš slapove iz kuće, ali ih čuješ – kuća i slapovi su jedno.“ Također navodi njegovu Johnson Wax Building, gdje u uredskom prostoru koristi stupove u obliku prirodnog elementa, čime stvara “šumu“ u prostoru preplavljenom prirodnim osvjetljenjem. Brankini projekti Villa Kuk i Kuća MR predstavljaju neke od primjera integriranja arhitekture u prirodu na našim prostorima, pri čemu je potonja ujedno niskoenergetska i samodostatna, odnosno sukladna “Passivhaus“ smjernicama. Pritom je najveći izazov bio, ističe, sljedeći: “Izvući što više iz prirode, pozicije i samog projektiranja – stvoriti prirodnu ventilaciju preko pametnih pozicioniranja otvora, posaditi zelenilo koje će ujedno djelovati kao toplinska izolacija, kao i “ukopavanje“ kuće u istu svrhu.“
“Novo normalno“ radno i društveno okruženje
“Nove okolnosti mogu doprinijeti našoj kvaliteti života i ostaviti posljedice na urbano planiranje“, napominje Branka, “jednako kao što je pošast španjolske gripe ili kolere utjecala na buduće oblike gradova“. Iva Letilović iz arhitektonskog studija AB forum iz Zadra dodaje kako je tuberkuloza početkom 20. stoljeća inicirala inovativnu gradnju tzv. otvorenih škola u skladu s temeljnim postavkama moderne arhitekture. “Nakon svake pandemije, iznova smo shvaćali da je osiguravanje osnovnih uvjeta života conditio sine qua non. Ova pandemija zasigurno će utjecati na transformaciju gradova, radnih prostora i prostora za stanovanje, ali ona će samo ubrzati i povećati one procese koji su već bili započeli.“ Budući da arhitektura mora zadovoljiti potrebe društva i pojedinca“, ističe Branka, “pandemija bi nam mogla dati priliku da se usudimo krenuti u neotkrivene teorije koji su prepuni novih rješenja, alata, odgovora i prilika.“
Na tom tragu, trendovi u dizajnu ureda i uredskih prostora stavljaju naglasak na radna okruženja koja promoviraju zdravlje i wellness te hibridne modele face-to-face i remote suradnje. Sve traženije su biofilne arhitektonske intervencije koje promoviraju fizičku aktivnost, poboljšanu kvalitetu zraka ili co-working modele koji će omogućiti ljudima zajednički rad, a istovremeno djelovati preventivno na zdravlje svakog pojedinca. Primjerice, ventilacijski sustavi mogu minimizirati prijenos bolesti koje se šire aerosolom poput virusa COVID-19, povećavaju se razmaci između radnih stolova, više se koriste hands-free uređaji ili se maksimizira protok dnevnog svjetla. Produktivni i energetski učinkoviti radni prostori doprinose revitalizaciji kulture tvrtke i radnih timova, što u konačnici poboljšava kognitivnu učinkovitost i zadovoljstvo radnika – a tu su praksu prihvatile velike korporacije kao što su Apple, Google i Amazon.
Mlada arhitektica Vana Haklička (Mijić Haklička studio iz Splita) dodaje da uvođenjem zelenila u interijer radnog prostora, uredskog ili onog improviziranog kućnog, također generiramo pozitivne učinke na apsorpciju buke, prirodno pročišćenje zraka te regulaciju temperature. “Multipliciranje zelenila u funkciji paravana – pregrada stvaraju se mikroprostori, prostori za rad, sastanke, odmor te komunikacije, a istovremeno se pomaže radnom okruženju da izgleda više poput kreativnog, kolektivnog prostora za zaposlenike umjesto da se osjećaju “zaglavljeno“ u zatvorenome.“
Iva stoga zaključuje: “Radni prostori postat će poput gradova, ali u manjem mjerilu – ljudi će više raditi od kuće zahvaljujući tehnologiji, no zato će mjesta u kojima borave biti projektirana tako da omogućuju veću socijalnu interakciju.“
Kako primijeniti biofilni dizajn u vlastitom domu
Na pitanje kako inkorporirati elemente biofilnog dizajna u interijer našeg doma na jednostavan i održiv način, Branka odgovara da se biofilni dizajn u arhitekturi može implementirati na izravan ili neizravan način, neovisno radi li se o povijesnim ili suvremenim kućama – primjerice, kuća od kamena i drva koja je puna svjetla, ili atrij u interijeru s biljkama i vodom. “Važno je ostvariti što veći kontakt s prirodom – bilo da se ona “uvuče“ u interijer ili da se koriste prirodni gradbeni elementi poput kamena ili drva, ili unose forme i uzorci iz prirode. Najbitnije od svega je da čovjek prvo osjeti unutar sebe kako mu priroda nedostaje, a onda će to stvoriti sâm od sebe.“
Pritom je važno istaknuti i sve dominantniji fleksibilni pristup načinu korištenja i interakcije s prostorom u svrhu stvaranja “višestranih“ prostora koji mogu kontinuirano adaptirati svoj izgled i strukturu sukladno našim novim potrebama, s ciljem poboljšanja cjelokupne kvalitete života. Tako Vana ističe da, ako postoji mogućnost ekstenzije unutarnjeg prostora na vanjski, on se može transformirati kao boravak/ured na otvorenom ispunjen zelenilom. Vertikalni vrtovi, iako više prisutni kod javnih objekata, mogu se formirati u interijeru ili eksterijeru na vanjskom zidu terase/balkona, korištenjem prikladnih biljaka ovisno o unutarnjoj ili vanjskoj namjeni. “Treba ujedno obratiti pažnju na dnevno osvjetljenje, prirodno provjetravanje te korištenje prirodnih materijala kao što su drvo, vuna, kamen, bambus i lan.“ Budući da svaki lokalitet ima svoja autohtona obilježja, ističe da se ne treba povoditi trendovima, nego inspiraciju tražiti u lokalnim oblicima, bojama, materijalima i predmetima koji se mogu inkorporirati skladno u interijeru. Imitiranjem prirode stvaramo mikroprostore koji “reflektiraju našu kulturu i podneblje te postaju ugodni za življenje i rad – oaza za modernog čovjeka.“
Naslovna fotografija: Kuća na slapovima, Frank Loyd Wright/by Kirk Thornton
Fotografije: Victor Garcia, Peter Schulz
