Vježbanje je bez sumnje jedan od najvažnijih alata za održavanje zdravlja; fizičkog, mentalnog i emocionalnog. Naime, redovita tjelovježba poboljšava raspoloženje, jača tijelo, povećava energiju i često služi kao ispušni ventil u užurbanom ritmu života. Međutim, što se događa kad zdrava navika postane nešto drugo te kad više nije riječ o balansu, već o potrebi koja upravlja našim danom, emocijama i umom?
Sve češće u wellness kulturi uočavamo zamagljenu granicu između predanosti i ovisnosti. Krivnju možemo pripisati društvenim mrežama, koje su preplavljene porukama o no excuses mentalitetu i sadržajima koji glorificiraju ideju da je svaki preskočeni trening znak slabosti. U takvom okruženju lako je “skliznuti” u razmišljanje gdje fizička aktivnost više nije izvor zadovoljstva, već obveza koja se mora ispuniti – bez obzira na stvarne potrebe tijela i uma.
Opsesivno vježbanje često započinje iz pozitivnih namjera. Želimo se osjećati bolje, imati više energije, učiniti nešto dobro za svoje tijelo ili izgubiti višak kilograma. No problem nastaje kad ta zdrava rutina izmakne kontroli i postane opsesija. Ako treniramo i onda kada smo iscrpljeni, bolesni ili ozlijeđeni, ako osjećamo tjeskobu ili krivnju kad preskočimo dan odmora, ako nam planiranje treninga preuzima sve više vremena i prostora u svakodnevici, stvari su izmaknule kontroli.
View this post on Instagram
U toj fazi vježbanje prestaje biti izvor zadovoljstva i ravnoteže, a pretvara se u način kontrole, čak i samokažnjavanja. Isto tako, fizičke posljedice mogu biti ozbiljne: kronični umor, hormonalni disbalansi, oslabljeni imunitet, problemi sa spavanjem ili česte ozljede koje mogu ostaviti dugotrajne posljedice. No možda je još opasniji aspekt onaj psihološki, stalan osjećaj da nikad nije dovoljno, da tijelo mora biti savršeno, da gubimo vrijednost ako usporimo. U tom stanju, vježbanje prestaje biti saveznik zdravlja i postaje neprijatelj osobnog mira.
Stoga je važno znati da pauza ne znači neuspjeh jer tijelu su potrebni odmor i oporavak jednako kao i kretanje. Također, psihička fleksibilnost u pristupu treningu, poput sposobnosti da prilagodimo ritam i osluškujemo vlastite potrebe, temelj je zdravog i održivog odnosa prema tjelovježbi. Primijetite li da vježbanje počinje dominirati vašim životom, izaziva stres umjesto rasterećenja ili u vama budi osjećaj, možda je vrijeme da preispitate svoj odnos prema fitnessu. Jer na kraju dana, zdravlje se ne mjeri brojem sagorjelih kalorija niti minuta provedenih na traci, već osjećajem mira, snage i zadovoljstva u vlastitom tijelu.
View this post on Instagram
Foto: Instagram/@oliviaphillipps
