Radovi splitskog arhitektonskog studija visković.visković često nam zapnu za oko. Nakon podužeg mailanja, napokon smo ih uhvatili na jedan kratki razgovor o njihovom radu, dobroj arhitekturi, arhitektonskim trendovima ali i zamolili za pokoji savjet za mlade generacije
visković.visković je arhitektonski ured koji vode sestra i brat, Zrinka i Vatroslav, čiji su zajednički stavovi o arhitekturi krenuli još u procesu studiranja na splitskom fakultetu. “S obzirom na to da dijelimo sjećanja iz djetinjstva, nije bilo teško uskladiti odnos prema materijalnom i nematerijalnom, alatima kojima se arhitektura intenzivno koristi. Jer ipak je djetinjstvo period koji najintenzivnije oblikuje čovjeka”, kaže nam Vatroslav. Taj odnos se kasnije prenio u praksu: ured visković.visković arhitekti danas ima 8 zaposlenih.
Inače, za splitski arhitektonski fakultet vole reći da u sebi krije ogromni potencijal. “Kulturno naslijeđe koje čuvamo stavlja nas u poziciju svjetske arhitektonske elite. Ovo je prostor natopljen dominantno mediteranskim ozračjem, ali uz snažan utjecaj rubnih uvjeta. Od samog početka naša je vizija da na temeljima povijesti kreiramo suvremeni, svevremeni odgovor na bilo koji zahvat u prostoru.”
Radovi ovog studija nebrojeno puta su postali, u nedostatku boljih riječi, viralnima. Što na društvenim mrežama, a što među zainteresiranim klijentima. Jednostavno je nemoguće ne zaljubiti se u projekte koji kao da su epitomi čistih formi, neke bezvremenske estetike, sunca, ljeta, mora i bezbrižnosti. Potonje, naravno, mogu zahvaliti samoj lokaciji na kojoj se nalaze, koja im pruža sudjelovanje u izgradnji na samo po sebi čudesnim lokacijama, poput Brača, Dubrovnika ili Hvara.
Zbog te svoje splitske lokacije često kažu da se smatraju privilegiranima na svjetskoj mapi. Jer, primjerice, “ogroman bazen morske vode koju često imamo ispred sebe na mikrolokacijama, mnogima je prizor koji tako željno iščekuju, a nama je svakodnevica”, kaže Zrinka.
I koliko se često činilo takvo okruženje olakotnom okolnošću jer ne zahtijeva puno da bi oduzimalo dah, “nova arhitektura ipak osvaja tako vrijedan resurs kao što je prostor i oduzima ga parceli”, objašnjava nam Vatroslav. “Naša je dužnost oduzeti prostor i kvalitetno nadomjestiti, oplemeniti lokaciju, arhitekturom naglasiti vrijednost zatečenog: kuća i okolina moraju svirati istu melodiju. Inače dolazi do buke. Jer i prizori itekako mogu biti bučni, a dugotrajna izloženost buci je nepoželjna.” Također smatra da unatoč uvriježenom stajalištu da “pogled prodaje”, da se ispravnim prostornim odlukama stvaraju uzbudljivi, neočekivani prostori koji potiču daleko više osjetila od samog pogleda. “Dobra arhitektura nikako ne smije ovisiti o klimi i lokaciji, no svakako smo svjesni privilegiranosti mediteranske klime gdje su scenariji života kroz godinu nešto slobodniji.”
Pitali smo ih, stoga, kako bi opisali vlastiti stil. “Teško je definirati estetiku, i bježimo od bilo kakvih ladica jer su one u suštini ograničavajuće. Čini nam se da smisao dobrog prostora nije u estetici, nego upravo u odsustvu iste. Krajnji cilj je da u dobroj arhitekturi čovjek osvijesti upravo svoju vlastitu estetiku, estetiku “ispravnih” misli i ljudskosti, a ne estetiku materijalnog. Taj zadatak je izuzetno zahtjevan jer su naši alati materijalni, a krajnji cilj je nematerijalan: poticanje emocija i misli. Odnosno, potaknuti željene emocije i misli. Dobar prostor uzvisuje. Upravo je ljudskost najuzvišenije stanje i čovjekom se postaje, polako i dugotrajno. Uz dobar prostor, taj put je svakako nešto lakši”, kaže nam Zrinka ujedno otkrivši tajnu dobre arhitekture.
“Dobra arhitektura je upravo to, prostor koji dovodi čovjeka u središte. Konkretno, to podrazumijeva prostor koji se ne nameće, gotovo odsutan u većini slučajeva, osim kada nešto treba jako naglasiti. Kao kad malo dijete želi skrenuti pozornost na nešto, a još ne komunicira jezikom.”
“Tada često pokazuje prstom što želi. Skreće pozornost. Tako i arhitektura, nijemo ali precizno ukazuje na okolinu koju nekada naglašava ili napredno, koristi prirodnu svjetlost koja ukazuje na protok vremena, možda ga čak, ako smo sretni, i zaustavi nakratko.”
Nedavna događanja potvrdila su da je credo poput njihovog otporan čak i na najveća previranja. Arhitektura je uvijek bila pokazatelj stanja u društvu, ogledalo stanja svijesti i društvenih procesa, pa tako ni ovo “novo normalno” u kojem se nalazimo, koliko god nam je naporan taj pojam, nije iznimka. “Strah od zaraze, izolirane lokacije stavlja u fokus, individualnost i osamljenost postaju poželjni. Naravno, preispituju se i ustaljeni prostorni odnosi koji utječu na higijenu i u privatnim i javnim prostorima. No recentna događanja su u biti potvrda našeg creda: dobar prostor je dobar ako odoli svim kušnjama vremena.”
“Ako je prostor svevremeno kvalitetan, njegovi okviri sposobni su primiti bilo koji sadržaj i namjenu u budućnosti. Klijenti često pod utjecajem medija i društvenih mreža teže trendovskom oblikovanju. Jako se trudimo ukazati kako je taj pristup kriv: odbacujemo bilo kakve trendovske utjecaje, stilove, ideologije. To su sve prolazni termini, brzo dosade i gube na vrijednosti”, objašnjava nam Zrinka te navodi splitsku Dioklecijanovu palaču kao živi dokaz “… njezina svevremena prostorna kvaliteta je u sposobnosti primanja svih slojeva vremena. S time se vraćamo na početak razgovora, gdje naglašavamo vrijednost kulturnog naslijeđa kojem svjedočimo. Sve je oko nas, tako jasno i očito, samo treba obratiti pozornost.”
Također kaže kako se u načelu ne slažu s terminom “novo normalno” koji se nameće. “Jedino što je stalno jest upravo promjena, tako da možemo stalno govoriti o novom normalnom, jer se stalno nešto novo događa. U tome i jest izazov arhitekture da stvara okvire za bilo kakve scenarije, koje možemo i ne možemo zamisliti. Promjene su u načelu neizbježne, prirodne, poželjne, i sve se brže događaju. A mi samo trebamo pametno graditi.” I za kraj, upitali smo ih – koje savjete bi dali mlađim generacijama arhitekata?
“Danas živimo u šumi informacija, znanje je svugdje dostupno, nikada lakše i nikada brže. Međutim, to često zna biti i kontraproduktivno, jer ne postoji filtracija. Mladi arhitekti, studenti prije svega, trebaju stvoriti osobni filter. A filtar se stvara tako što postavljate vlastite kriterije. Kriteriji se stvaraju na temelju svih osobnih iskustava od vašeg prvog udaha do sadašnjeg trenutka kada čitate ovaj tekst.
“Što više istražujete, postaju vam jasnije zakonitosti ljudske prirode i kriteriji. Ili barem stvorite osobna pravila kojima ih tumačite. Često citiramo poznati tekst arhitekta Hansa Holleina Sve je arhitektura. Nema razlike u kreativnosti političara kada slaže procese, doktora kada slaže plan operacije, blagajnika u trgovini, kuhara kada slaže sastojke ili arhitekta kada slaže prostorne odnose. Alati se nekada razlikuju, ali ideja je ista. I upravo ta ljepota Kreacije mora biti motiv za naprijed. Arhitektura nije karijera, ona je način života. I ove riječi, u biti su motiv za ljepotu života. Bilo koje struke i uloge pojedinca u društvu.”
