Autobiografija “Ples oko sunca” književno je djelo Vedrane Rudan. Brutalno i iskreno progovorila je o svojem teškom djetinjstvu, životnim borbama i svojim bližnjima. Unatoč svemu, postala je uspješna književnica i blogerica, majka, baka, supruga…
“Pročitala sam mnoge autobiografije i da me ubijete, ne mogu se sjetiti kako bi trebalo napisati svoju. Jasno mi je da bi sve trebalo ići nekim redom, od rođenja pa do groba, korak po korak. Kad pogledam svoj život, ne vidim uredno složen album sa slikama. Preda mnom je hrpa starih, žutih fotografija, tu je i mobitel s novim fotografijama, bilješke oko mene, kaos u meni. Možda ovo i nije autobiografija, ovo je terapija. Ubacujem u kompjuter očaj i radost, sreću i nesreću, prošlost koja možda nije ovako izgledala, budućnost kojoj se nadam, a tko zna hoće li je biti? Ovo što sam upravo napisala, to sam ja. Osoba koja stalno osjeća potrebu da objašnjava, i sebi i drugima“, opisuje tako poznata književnica, ili kako kaže njezin Facebook “pisačica iz Rijeke”, rad na knjizi objavljenoj uoči svog 70. rođendana. A u knjizi na dvjestotinjak stranica secira sebe, društvo u kojem je živjela i radila te obitelj. Među nemilim događajima koje opisuje jest i odrastanje u disfunkcionalnoj obitelji, zlostavljanje te život uz roditelje alkoholičare. Pisanje knjige je, kaže, bila i terapija,“Pisanje jest bila terapija jer sam neke od mračina koje vladaju mnome pustila s lanca. U tom kontekstu osjećam se slobodnijom i sretnijom. Mnogi oko mene koji su pročitali knjigu zamjeraju mi na “iskrenosti”. Misle da bi svaki čovjek svoje “prljave tajne” trebao držati samo svojima. Ne slažem se. Kad bi više ljudi pisalo ili govorilo o strahovima ili traumama koje su ih obilježile, osjećali bi se bolje. Svi su ljudi uglavnom nesretni. Zašto to ne priznati? Jedino je nesreća pravi život, “sreća” je ono što gledamo na Instagramu.”
Voljeli njezin način izražavanja u javnosti i knjigama ili ne, autorica je na svoj osebujan i prepoznatljiv način poslala jasnu poruku, o preživljavanju, upornosti, snazi, ljubavi i uspjehu nekoga tko se ne uklapa u šablone, inertnu masu bez stava i ambicija.
Na pisanje autobiografije nagovorio Vas je sin i željeli ste da unuka sazna tko ste. Koji su njihovi komentari na knjigu, jesu li Vas bolje upoznali?
Čudno pitanje. Moja unuka ima tek 10 godina, još ne zna tko sam. Nakon pročitane knjige ni meni nije jasno tko je gospođa koja ju je napisala. A moj sin… On nikad u životu nije pročitao niti jednu moju knjigu. Zajedno smo više od 40 godina, čujemo se ili dopisujemo svakodnevno, čitanje mojih knjiga bilo bi mu previše. Kad mi je rekao da napišem knjigu, imao je na umu da to treba učiniti jer će biti čitana, ipak je on moj agent. Njega zanima sasvim drukčija literatura. “Ples oko Sunca” već je u Srbiji postigao golemi uspjeh. Tiskano je treće izdanje, pojavila se u Hrvatskoj i Makedoniji. Sin se potvrdio kao agent, ja kao autorica, unuka kao inspiracija. Ova suradnja pokazala mi je da se međusobno volimo i da smo bliski. To mi jako puno znači.
Ako bi se ekranizirala Vaša biografija, koga vidite u ulozi Vedrane Rudan?
Uz najbolju volju ne mogu zamisliti da bi itko snimao film prema mojoj knjizi. Kad bi se to dogodilo, voljela bih da me glumi Meryl Streep. Ona je tako dobra glumica da bi svaka moja rečenica kad bi je ona izgovorila zvučala kao Sveto pismo.
Uoči predstavljanja knjige na Sajmu knjiga u Beogradu, gostovali ste u jednoj TV emisiji gdje Vas je voditelj najavio krivim imenom. Pripremili ste mu pravi show i totalno ga zbunili. Je li Vam na kraju zamjerio ili samo zahvalio na gostovanju?
Ne nastupam često na televiziji zato što ne pristajem biti u emisijama koje ne idu uživo. Voditelj me najavio kao Vesnu Rudan iz Zagreba. Nisam tašta, ne smeta me to što mi je krivo izgovorio ime koliko neprofesionalnost. Rekla sam mu da je danas većina voditelja retardirana. Stojim iza toga. Ljudi su, i muškarci i žene, nepismeni, ne znaju govoriti, stalno bulje u blesimetre. Ženama je važnije da im je broj haljine koju nose manji od broja cipela, dečkima je najvažnije da odrade svoje i krenu u teretanu ili na pivo. Voditelj o kome govorite nije mi zamjerio. Izljubili smo se kad su se ugasili reflektori. Poznajemo se godinama. Čovjek je pilot, avioni su njegova strast, na televiziji je zbog love. On nije retardiran nego nezainteresiran.
Djelujete totalno neustrašivo i uvijek imate spreman odgovor i argument. Ima li nešto što Vas može zbuniti ili uloviti nespremnu, možda neki primjer kad se to zadnji put dogodilo?
Teško me išta može zbuniti. Imam utakmica u nogama, u medijima sam više od 30 godina. Prije nekoliko dana jedan od najpoznatijih hrvatskih TV voditelja otkazao mi je nastup u svojoj emisiji jer me se boji. Razočarao me. A možda je moćnom, heteroseksualnom, bijelom muškarcu netko zabranio da me pozove? Kako glupo.
Zaprosili ste i svog supruga. Je li Vas tada ipak bilo malo “frka” i kako je to izgledalo?
Ja sam u svom sadašnjemu mužu, još dok sam bila udana za drugoga, prepoznala junaka svog života. Htjela sam da me oženi jer je rastava uvijek kompliciranija od rastanka kad te ne veže papir. Mislila sam da ću ga ženidbom prisiliti da ostane uz mene i onda kad poželi brisnuti. Ne znam jesmo li već 30 godina zajedno jer mu se nije dalo baktati se rastavom ili me, kako mi je jučer u 16:00 rekao, voli. Kako je to izgledalo? Ne želim prodati recept koji funkcionira. Ako mi opet bude zatrebao, bolje da je tajna nego metoda o kojoj svi sve znaju.
Imate i televizijskog i radijskog iskustva. Što Vas danas najviše živcira ili oduševljava na Radiju ili TV-u?
Ne slušam radio osim “Hulahopa” na Drugom programu Hrvatskoga radija. Emisiju slušam u krevetu dok jedem doručak, koji mi svake subote i nedjelje u krevet donosi suprug. Fenomenalna emisija. Stara glazba, fantastična voditeljica Jasmina Jaganjac, muzički urednik Davor Medaković, čarobnjak. Televiziju ne gledam, osim kad sam ja na ekranu (smijeh).
U autobiografiji otkrivate i svoja novinarska iskustva s neistomišljenicima, nadređenima koji su provodili odluke i ideale tadašnjeg sustava. Ima ih puno, ali koje biste situacije izdvojili možda kao najveće izazove ili kad ste se najviše bojali je li pametno biti svoj ili popustiti?
Raditi na državnom radiju za vrijeme rata veliki je izazov za nekoga tko ne poštuje autoritete i tko prepoznaje odvratnu manipulaciju. Istina rijetko stanuje u medijima, a za vrijeme rata je isključuju preko noći. Ako nisi spreman lagati za “našu stvar”, bolje da te nema. Zato me nije bilo, zato su me otjerali, zato me nema ni danas. Neki od nas mislili su da će laganje prestati kad završi rat. To se nije dogodilo. Doduše, ni rat nije prestao. U medijima se međusobno kolju “partizani” i “ustaše”, a karavane odlaze u Irsku. Nisam se nikad bojala jer mi nikad nije bilo stalo zadržati posao koji me prisiljavao da budem ono što nisam, da govorim ono što ne mislim, da besramno lažem ljudima koji mi vjeruju.
U autobiografiji otkrivate i svoja novinarska iskustva s neistomišljenicima, nadređenima koji su provodili odluke i ideale tadašnjeg sustava. Ima ih dosta, ali koje biste situacije izdvojili možda kao najveće izazove ili kad ste se najviše bojali je li pametno biti svoj ili popustiti?
Moja nona je imala ono što ni danas nema puno žena. Vjerovala je u sebe, bila je neustrašiva i neumorna kad se trebala boriti za ono u što je vjerovala, nije je bilo briga za mišljenje ljudi oko nje. Sve sam to od nje naslijedila, sve to pokušavam “prodati” svojoj unuci. Ne znam koliko ću u tome uspjeti. S nekim se stvarima rodiš, odgoj i “dresura” tu ne pomažu previše. Pa ipak, ne odustajem. Stalno unuci ponavljam, ti moraš u životu lupati ritam, ti moraš voditi igru, tvoja mora biti zadnja. Život je za hrabre.
Jedna od opisanih situacija iz ranog djetinjstva bila je i ta da je ponekad nasilje jedino rješenje. Mislite li i danas tako i jeste li se ikad fizički obračunali i u starijoj dobi?
Nasilje je najkraći put do cilja. Ne vjerujem u “diplomaciju” i fine manire. Ljudi su životinje. Tresni ih po glavi, shvatit će poruku. Pričanjem priča danas više ne možeš smiriti ni najmlađu djecu. Daj im mobitel, igrice pune krvi, nasilja, nesreće i opustit će se. Prepoznat će hranu za svoju dušu. U “starijoj dobi” nisam se služila fizičkim nasiljem jer mi to nije trebalo. Nasilje ima tisuću lica. Ono najobičnije, šaka u glavu, nije uvijek i najbolje sredstvo za postizanje cilja. Napredovala sam. Često otrovni smiješak ili pogled ostavljaju u duši neprijatelja krvaviji trag nego ubod nožem. Kod onih koji dušu nemaju ipak je kamen u glavu bolje sredstvo u borbi za pravicu.
Jednom davno, kad sam odlučila ostaviti bivšeg muža, kolegica s posla mi je rekla: ‘Imaš 37 godina. Prošla baba s kolačima.’ Nikad nisam u to vjerovala. Pokraj nas stalno prolaze babe s kolačima. Ja sam svaku svoju babu zaustavila i od nje uzela kolač. Zato danas ni za čim ne žalim.
Imali ste teško djetinjstvo; oca s kojim niste bili u dobrim odnosima – trnovit je zapravo bio put do toga da se osjećate odlično u svojoj koži, govorite bez cenzure i uživate u plodovima svoga rada. Koja je Vaša poruka zlostavljačima?
Zlostavljači su imuni na poruke. Njih treba pobiti.
A zlostavljanima? Gdje naći hrabrost?
U prodavaonici hladnog oružja. Ili kod nekog dilera kupiti nešto “toplo”.
Volite putovati i jedna od najdražih zemalja Vam je Poljska. Zašto baš Poljska i ima li neka zemlja u kojoj niste bili, ali biste voljeli otići?
U Poljskoj su prevedene mnoge moje knjige, igraju “moje” kazališne predstave, tamo sam stekla prijatelje, prošla sam tu zemlju uzduž i poprijeko. Prelijepa je. Žene su fascinantne. Hrabre, samostalne, lijepe, nikad nafrakane, obrazovane. Preko leševa muškaraca ne stižu do zvijezda, na ulicama poljskih gradova nećete vidjeti ponosne vlasnice napuhanih sisurina i usana. Poljakinje su borkinje za ljudska prava, na ulice odlaze u tisućama i prosvjeduju protiv diktature njihovih mužjaka, kako onih u mantijama tako i onih u odijelima. Naše su žene milijun milja daleko od svojih poljskih sestara. Htjela bih otići u Iran. I otići ću u Iran.
Na Facebooku Vas prati više od 212 tisuća ljudi i Facebook zapravo promovira Vaš blog koji je popularan i čitan. Kako to da Instagram niste uključili u promociju?
Instagram me uopće ne zanima. Na njemu ljudi obično rastežu svoju intimu. Žene objavljuju fotke svoje guzice “nakon poroda”, lice koje provlače kroz milijun filtara da bi u pedesetoj izgledale kao maturantice. Naša najbolja pjevačica srednje generacije stalno nam pokazuje svoje “duge noge” odjevena samo u crni sako, mlade, “slavne” majke iz dana u dan javljaju što radi njihovo dijete i pokazuju sličicu bebe u trbuhu, ugledna borkinja za ženska prava šalje nam fotkicu kćerkice koja je “prvi put” na tuti. Meni je sve to debilno i neće dugo trajati. Ući će u modu nešto drugo. Moj blog nije ništa slično. Pisanje bloga je posao. Fotkanje međunožja na Instagramu je samoponižavanje sirotica koje nemaju vjere u sebe. Voljela bih da su moderne žene u vlastitoj percepciji više netko nego nešto.
INTERVJU JE OBJAVLJEN U TISKANOM IZDANJU ČASOPISA GRAZIA NO. 246.
