70 godina najljepših folklornih priča s Ladom

Naš najpoznatiji folklorni ansambl Lado napunio je 70 godina postojanja. U tih sedam desetljeća utisnuto je više od 100 koreografija u kojima do izražaja dolazi nevjerojatna raznolikost plesova, pjesama i narodnih nošnji iz cijele Hrvatske. Izvode ih 38 vrhunskih plesača koji su u isto vrijeme i pjevači, u pratnji čak 14 glazbenika koji sviraju oko 80 različitih tradicijskih instrumenata. Ove impresivne brojke podsjetnik su na to zašto toliko volimo naš Lado

Osnivač Lada, Zvonimir Ljevaković, jednom je prilikom rekao: “Folklor je kao livada; puna raznobojnog cvijeća, ništa u njemu nije isto, uvijek je sve novo, uvijek je malo drukčije i još ljepše…” I taj nam se bogati šareni svijet hrvatske kulturne baštine prostire još od 1949. u izvedbi sjajnih umjetnika koji dolaze i odlaze iz velike obitelji zvane Lado. Osim izvedbenog segmenta ansambla, tu je i fundus s više od 1200 kompleta narodnih nošnji iznimne vrijednosti i ljepote, od kojih su neki stariji od 100 godina, a predstavljaju zadivljujuću različitost plesova i pjesama na tako malom prostoru kao što je Hrvatska, i to zahvaljujući jadranskim, alpskim, panonskim i dinarskim utjecajima. Lado iza sebe ima više od 5000 nastupa u Hrvatskoj i u 48 zemalja svijeta te tridesetak izdanih nosača zvuka, brojne nagrade, susrete, održane radionice, putovanja… Ono čemu su me naučili prvaci Lada, vrhunski umjetnici Dijana Banek i Dubravko Radić, čija karijera u Ladu traje više od 30 godina, jest to da jednom kad postaneš član ove glazbene obitelji, nikad je zapravo ne napuštaš. Saznajte što su mi još sve otkrili o najpoznatijem hrvatskom umjetničkom ansamblu.

 

Za početak mi recite kako i kad je započela vaša priča s Ladom?

Dijana: U Ladu sam 32 i pol godine, a cijela priča započela je još u djetinjstvu, s tetom Paulom iz vrtića koja mi je dopustila da ne spavam i učila me prve korake folklora. Zatim se nastavilo u osnovnoj školi sa satovima folklora, kad je to bilo iznimno popularno, a onda sam upisala srednju baletnu školu, smjer folklor. Kad sam bila pri kraju srednje škole, prijavila sam se na audiciju za Lado, čiji sam rad i prije pratila, i eto, od 18. godine kontinuirano sam dio ansambla. Mogu slobodno reći da je to kruna moje karijere.

Dubravko: Moja priča s Ladom traje 36 godina, a put je bio malo drukčiji nego kao kod Dijane s obzirom na to da nije bilo srednje škole sa smjerom folklora. Imao sam sreću da sam stanovao u Trnskom gdje je tada bilo puno ljudi s televizije, radija i općenito svijeta kulture. Između ostalog i jedna tadašnja članica Lada živjela je u tom kvartu te je željela oformiti folklornu sekciju u tom, tada novozagrebačkom kvartu. U to vrijeme smo svakodnevno igrali nogomet oko zgrade, a ona nas je malo-pomalo nagovarala da se priključimo njezinoj ideji. Najbolji motiv za to bio je upoznavanje cura (smijeh). I tako nas je spretno zanimljivim pričama privukla da počnemo plesati folklor. Priključio se i moj brat, bratić i puno sadašnjih članova Lada, a tada sam imao priliku upoznati i profesora Ljevakovića. Krenulo je iz amaterskih pobuda, sve do jedne audicije kad sam postao član ansambla.

S obzirom na to da ste dugo u ansamblu, recite mi kako je to nekoć izgledalo? 

Dubravko: Sjećam se kako smo nekoć u jednom dahu gledali predstave Lada, ali vjerujem da je mladim ljudima i danas tako iako se program promijenio. Nekoć smo plesali plesove s područja cijele Jugoslavije, dok danas pokrivamo program Hrvatske i dijaspore. Tada nije bilo društvenih mreža i pripadnost jednom društvu bila je puno snažnija, povezanija. Danas se možda čovjek baš zbog silne ponude jako rasprši, tako da je potrebno gorljivije odabrati što zapravo želimo pogledati odnosno doživjeti. U tom smislu možda mlađe generacije snažnije osjećaju Lado.

Dijana: Meni se čini da je prije bilo ipak “gorljivije”, da je Lado i mladima i starijima predstavljao više. Mi smo puno više bili posvećeni toj ideji, izgarali smo da postanemo članovi Lada, to je tada doista nešto značilo. Danas to ne primjećujem u tolikoj mjeri, i to me ponekad malo rastuži. Vremena su se ipak promijenila.

Dubravko: Da se nadovežem na Dijanu, mi ovo ponajprije govorimo iz pozicije poziva, a ne službenog posla. Stoga su emocije i percepcija malo snažniji kad govorimo o toj temi.

Kako vas je Lado odredio i kakav je osjećaj biti dijelom te dugogodišnje priče?

Dubravko: Bilo je dobrih i loših trenutaka, nije uvijek sve bilo bajno. U vrijeme Domovinskog rata uopće se nije nastupalo, nije se putovalo, bilo je to vrijeme kad nismo imali kome pokazati i prenijeti znanje. Bio je težak period i kad sam čak razmišljao trebam li napustiti ansambl i baviti se elektrotehnikom, koju sam studirao. Naravno, danas mi je drago da to nisam učinio. 

Dijana: S obzirom na to da sam u Lado stigla kao mlada djevojka, naravno da sam se razvijala usporedno na osobnoj i profesionalnoj razini, događale su se razne promjene na društvenoj sceni, na poslu, a privatno su obitelji rasle. Danas osjećam izniman ponos što sam još uvijek tu. Vrijedilo je i bilo je bogato iskustvo, a 32 godine daju mi jedno sigurno zaleđe. Jedino što još želim jest prenijeti to bogatstvo na mlađe generacije.

Mislite li da Lado dopire do mlađih generacija? Meni se čini da je način prezentacije i dopiranja do mladih iznimno uspješan s obzirom na to da se radi o temi tradicije i nečeg “povijesnog”.

Dijana: Mislim da dopire, ali valjda mi koji smo dugo u Ladu imamo taj gorljivi osjećaj koji želimo prenijeti novim generacijama. Vjerojatno će do spoznaje koliko je zapravo Lado važan kod njih doći s vremenom. Jedino mi se čini kako je Lado prije imao puno više kvalitetnijih manjih programa, pa je možda tada i kvalitetnije dopirao do publike.

Dubravko: Puno radim s mladima i ono što im pokušavam prenijeti jest emocija koju publika mora osjetiti jer ne želite da odu s koncerta “hladni”. Svaki od nas mora biti specifičan, dobro uvježban, ali na kraju publika mora osjetiti naše “srce” i energiju prije svega. Za nastupe su bitni i prostori u kojima Lado nastupa, a to su najčešće manje intimnije dvorane u kojima publika ima izravniji kontakt s izvođačima. Želimo da publika vidi kako nam je lijepo dok plešemo. To možda nije toliko osjetno u velikim sportskim dvoranama.

Dijana: Slažem se! Bez obzira na loš dan, kad izađem na scenu tog HNK-a, želim da publika osjeti umjetničko bogatstvo koje predstavljamo pa makar i pogriješili u izvedbi, bitna je samo energija. I da, u našim karijerama navikli smo na manje prostore gdje se ljepše i neposrednije osjeti energija koju prenosimo, a ljudi se osjećaju i svečanije kad idu na takva mjesta. Sportske velike dvorane su hladne pa se i mi kao izvođači osjećamo drukčije. To se isto možda malo promijenilo u odnosu na prije.

Kako izgleda prosječan radi dan plesača i pjevača Lada?

Dijana: Mora biti u plesačkom i pjevačkom smislu kvalitetno ispunjen. Sve se mora pokriti kako bismo ostali u kondiciji i zagrijani. Ovisno o programu koji je pred nama, vježbaju se elementi, koreografije, napjevi te moramo li uvježbavati nešto novo ili samo “popeglavati korake”. Dobra izvedba postiže se, naravno, s puno ponavljanja, da nam sve lijepo “legne”.

Dubravko: Ako ne plešeš svaki dan da bi održao kondiciju, tijelo brzo “ode”. To te prisiljava da se pridržavaš treninga, da ostaneš u formi. 

Pamtite li nešto posebno s brojnih putovanja?

Dubravko: Putovanja su uvijek lijepa. Prije svega putujemo pod okolnostima koje otvaraju mnoga vrata. S nama u društvu često su uvažene osobe, a pokazuju nam i mjesta koja nisu uvijek dostupna turističkim rutama. Svaka je turneja na svoj način posebna i često tada poželim da je supruga sa mnom, da i ona to doživi jer je doista posebno

Dijana: Da, uvijek je intenzivno i zanimljivo, i mi nanovo prepričavamo doživljaje te se svaki put prisjetimo nečeg drugog. Teško je izdvojiti samo jednu stvar. Australija, Albanija, Oman, Indija, Kina, Japan sve su to različite zemlje od naše i svaka je specifična.

Kakav je prijam vaše folklorne priče u tim različitim zemljama?

Dijana: Fantastičan! I to se osjeti već nakon prvog pljeska, nakon prve točke, taj prijenos energije i poštovanje prema tuđoj kulturi.

Dubravko: E to je ta energija o kojoj sam vam pričao, to se osjeti. Ne moramo pričati istim jezicima, imati iste običaje i načine pljeskanja, ali već se po pogledu osjeti kad je “netko unutra”, kad upija ono što mu prenosimo.

Dijana: Dubravko, ti ovdje vjerojatno imaš i jednu drugu perspektivu s obzirom na to da održavaš radionice tijekom turneja. Prenosiš znanje kroz neposrednu edukaciju.

Dubravko: Da, izravan prijenos događa se tijekom radionica kad ljude koji nose potpuno drukčiju kulturu učimo našoj. To je uvijek zanimljivo i približava nevjerojatno različite ljude.

Imate li svoju najdražu ili možda najzahtjevniju nošnju?

Dijana: Ima ih jako zanimljivih, ima ih i jako teških, ali ja osobno obožavam susačku nošnju. Volim i vrličku nošnju iako imam osjećaj da nisam tip za nju. Bliža mi je zagorska, jednostavnija nošnja uz koju sam vezana jer se osjećam povezana sa svojim korijenima, a drage su mi i elegantne dalmatinske iz područja Trogira i Splita. Nekako se vežeš i uz ples, a i izazove. Recimo, susačka je iznimno teška nošnja, ali je obožavam nositi.

Dubravko: Mi dečki imamo nešto skromnije nošnje (smijeh). Kod nas je i priprema jednostavnija, dok kod cura može trajati i do 45 minuta. Meni je najdraža ona koja ne pika (smijeh). Drage su mi nošnje iz dinarskog dijela, surovih krajeva, ove koje su zapravo malo grublje.

Dijana: Da, treba to sve namjestiti uoči nastupa. Zahtjevan je i ovaj dio presvlačenja između točaka. Treba biti spretan, brz, pažljiv i uvijek jednim uhom na sceni. No, to se sve postiže vježbom.

Za kraj, iz perspektive Lado plesača, recite mi koji je najljepši dio posla kojim se bavite?

Dijana: Nastupi i pozornica.

Dubravko: Pozornica! Svaka pozornica, iako možda izgleda uvijek isto, znaš gdje plešeš, gdje je ulaz izlaz, zapravo je drukčija. Prostor i publika su drukčiji, pa si i ti drukčiji kao plesač pred svaki nastup. 

Znate li što biste radili da nije Lado u pitanju?

Dubravko: Pa čime god bih se bavio, ne bih imao ovoliku radost u poslu. Ovaj je posao vezan za osobnu energiju koju, ako si istinski umjetnik, želiš pružiti. To izlazi na van.

Dijana: Moram priznati da sam u mladosti imala neke druge želje koje su bile vezane uz medicinu s obzirom na to da se moja mama bavila tim poslom. Isprva sam mislila da ovo nije dovoljno korisno, a onda sam shvatila da je itekako korisno ako sam ja dobro raspoložena dok plešem. Ako se tome posvetite srcem, sve može biti korisno, a ja sam imala sreću da se mogu baviti baš ovime čime se bavim.

OVAJ INTERVJU OBJAVLJEN JE U TISKANOM IZDANJU ČASOPISA GRAZIA NO. 247

mm
Tina Kovačiček

lifestyle novinarka