Svako malo se iznenadimo kakve sve fantastične kreativce skriva ova naša mala scena. Agata Lučić samo je posljednja u nizu domaćih umjetnica koja nas je oduševila
Agata Lučić, čije smo radove zapazili još u 50. izdanju časopisa Komikaza, dvojezičnoj međunarodnoj strip antologiji, završila je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna te je nedavno diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti. Njezina zanimljiva estetika spaja jednostavnost, nježnost, humor, šarenilo, komadiće i suptilne komentare svakodnevice, a dosad je izlagala na nekoliko izložbi u Hrvatskoj i u inozemstvu, od kojih je posljednja ona samostalna u galeriji Šira. Ukrali smo joj sat vremena i zamolili je da nam odgovori na nekoliko pitanja.
Kako je započeo tvoj put prema umjetnosti? Jesi li uvijek mislila da ćeš se time baviti ili ti je ‘’došlo’’ kasnije?
Još kao dijete voljela sam crtati i kreativno se izražavati, što je kasnije rezultiralo time da sam se preselila iz Delnica u Zagreb jer sam upisala Školu primijenjene umjetnosti i dizajna. Nakon toga sam upisala Akademiju likovnih umjetnosti te sam diplomirala krajem 2020. Imam veliku podršku roditelja koji su mi omogućili obrazovanje u umjetničkoj struci koja me najviše zanimala. Mislim da ne mogu biti sto posto sigurna da ću se baviti onime čime se želim baviti i gdje će me život odvesti. Tek sam nedavno diplomirala tako da se nadam da ću radom i upornošću uspjeti između ostalog osigurati i financijsku sigurnost baveći se onime što me zanima i veseli.
Je li ti dugo trebalo za ”pronaći se”, jesi li imala uzore? Koliko ti je u tom segmentu pomoglo obrazovanje?
Volim istraživati te isprobavati više tehnika i medija. Ne mogu reći da sam se ”pronašla” unutar nekog medija ili rukopisa – vesele me izazovi koje mi neka tema ili tehnika nameće i time se vodim u procesu rada. U tom segmentu pomoglo mi je obrazovanje, ali i radoznalost. Na odsjeku Grafike na Akademiji imala sam priliku isprobati svašta – na početku obrazovanja fokus je bio na savladavanju crteža prema modelu i učenje tradicionalnih grafičkih tehnika, dok na kasnijim godinama studija promišljamo o temama koje nas osobno zanimaju, a prema tome odabiremo tehniku i medij. Interes za ilustraciju i dizajn odveo me u klasu primijenjene grafike prof. Svjetlana Junakovića te sam od treće godine probala izrađivati plakate, umjetničke knjige, ilustracije prema tekstu i drago mi je da sam imala široki spektar mogućnosti. Osim toga, jedan semestar provela sam na razmjeni u Belgiji te sam iskusila koliko poticajno može biti barem nakratko promijeniti okolinu i svakodnevno okruženje.
Koji te stil najviše zanima, što te potiče? Kako prepoznaješ trenutak da je djelo gotovo? Slažeš li se s kritikama kad opisuju tvoja djela?
Zanima me crtež, ilustracija, grafika, dizajn, keramika – tako da se ne mogu svrstati u neku ladicu. Potaknuta sam svakodnevicom i svijetom u kojem živim te me za neki crtež može motivirati npr. osoba koju sam primijetila na ulici. Moji radovi su najčešće odgovor na to kako doživljavam svijet oko sebe. Proces rada uglavnom započinjem razradom ideje i skicama ako radim nešto kompleksnije. Boje odabirem i kombiniram ovisno o tome kakvu atmosferu želim postići bojom. Ponekad su moji radovi jednostavniji – crno/bijeli, ponekad na njima ima nekoliko boja, a ponekad ih ima mnogo. Paletu diktira i tehnika koju sam odabrala za realizaciju. Za neke radove je proces kraći i brži, a za neke duži i kompleksniji. Ovisno o tome što radim, neki projekt ili rad smatram završenim kada ga i vidim u tom izdanju – npr. ako je riječ o nekom ciklusu – smatram da sam ga završila kad ga vidim izloženog u nekom prostoru ili ako je riječ o knjizi – kada je vidim u njenom finalnom, otisnutom izdanju. No ne postoji točan recept što se tiče procesa rada ili odabira boja i završetka. Konstruktivnu kritiku i razgovor o radu prihvaćam i smatram dobrodošlim. Može me potaknuti da promislim o tome što radim ili da nešto promijenim te da još više istražujem. No ima i onih momenata kada sam tvrdoglava pa napravim kako mislim da je najbolje.
Dosta si svestrana, od oslikavanja keramike do naslovnica i postera, sve do stripa. U čemu se osjećaš najugodnije?
Osjećam se ugodno u svim tim segmentima, ali mislim da imam mjesta za napredak. Baš zbog toga što imam više interesa mislim da imam više mogućnosti, a motivirana sam za učenjem i isprobavanjem nečeg novog. Možda netko smatra da je bolje raditi isključivo na jednoj stvari pa je onda usavršiti, no mene zabavlja raznolikost.
Kakvo ti je iskustvo bilo imati umjetničku intervenciju na KBC-u u sklopu projekta Estetizacija i rehumanizacija bolničkoga prostora: Umjetnost u svrhu zdravlja, kad uzmemo u obzir faktor da bi umjetnost trebala imati ulogu revitalizacije? Koju je svrhu umjetnost imala za tebe kad si je počela istraživati, a kako danas?
Na ovom projektu sudjelovala sam kao studentica na Akademiji, u organizaciji HDLU-a i Melinde Šefčić i uz mentorstvo prof. Svjetlana Junakovića. Imala sam priliku realizirati mural „Sirena“ u Klinici za psihološku medicinu, na Zavodu za dječju i adolescentnu psihijatriju i psihoterapiju. U realizaciji mog rada na zidu želju za sudjelovanjem pokazala su i djeca koja su bila hospitalizirana na tom odjelu tako da su mi i oni pomogli slikati. Bilo mi je drago vidjeti njihove pozitivne reakcije pri završetku rada te sam uočila koliko takve intervencije mogu doprinijeti oživljavanju takvog prostora. Ne znam što me točno vuklo kreativnom izražavanju, ali rekla bih da je to bila želja za zabavom i znatiželja. I dalje mi je bitna radoznalost i želja za istraživanjem i izražavanjem. Rekla bih da je svrha umjetnosti komunikacija. I vizualni/e i izvedbeni/e umjetnici/e prenose neku svoju ideju ili viziju određenoj publici.
Možeš li nam objasniti ideju iza izložbe Ogledalo bez mana? Puno se tematizira koncept body positivityja i utjecaja društvenih mreža na stereotipe izgleda i prikaza idealnoga, a tvoj je pristup zaista svjež.
Ogledalo bez mana je rad s kojim sam diplomirala na Akademiji i koji sam u listopadu prošle godine izložila u Galeriji Šira. Riječ je o seriji grafika u tehnici sitotiska i knjizi ilustracija. Ukratko, na taj ciklus bila sam potaknuta pitanjem kako sami sebe doživljavamo u ogledalu. Sveprisutni idealni prikazi ženskog tijela inicirali su želju da obradim temu body imagea. Htjela sam kontrirati takvoj prezentaciji tako da Ogledalo bez mana, kao što i naslov kaže, mana nema te naglašava ona ne/savršenstva koja su u svijetu medija retuširana ili izbrisana – primjerice bubuljice ili dlake. Ideju o pozitivnom poimanju vlastitog izgleda htjela sam približiti publici različite dobi, a humor koristim kao jedan od glavnih elemenata kako bih svoj osnovni motiv lakše i ostvarila.
Misliš li da su društvene mreže generalno doprinijele vidljivosti umjetnika i umjetnica i što misliš o mišljenjima određenih kritičara da je pala ‘’kvaliteta’’, ili bolje rečeno, da se smanjila kreativnost u potrazi za lajkovima i da nam je ta vidljivost zapravo medvjeđa usluga?
Ne bih rekla da je zbog društvenih mreža pala kvaliteta umjetničkog rada, već danas bilo tko može pokazati bilo što na društvenim mrežama. A tome društvene mreže i služe. Za konzumiranje umjetničkog sadržaja preporučujem radije posjetiti izložbu/kino/kazalište/koncert/knjižnicu. U svakom slučaju, drago mi je što je danas puno jednostavnije prezentirati svoj rad cijeloj zemaljskoj kugli i da postoje platforme koje mogu poslužiti kao svojevrsni komunikacijski kanal s ljudima s kojima nismo u blizini, a zanima nas njihov rad i iskustvo. No društvene mreže, broj likeova ili followera ne uzimam kao referenciju za kvalitetu nečijeg rada. I sama se znam uloviti u besciljnom pretraživanju društvenih mreža, a mislim da je bolje slobodno vrijeme utrošiti na nešto konstruktivnije.
Fotografije: Agatina arhiva; Ivo Kosanović/ mural u KBC Rebro
