Dizajnerica i ilustratorica Rina Barbarić već nas neko vrijeme oduševljava svojim radovima. Popričali smo s njom o njezinu radu i što sluša kad stvara
Rina Barbarić je svestrana kreativka koja krade pozornost svakim svojim novim projektom. Mi smo je zapazili izložbom “Soba za suočavanje” nastale unutar Vox Feminae festivala, kojom se bavila važnom temom stigme vezane za žensku seksualnost, dok je izložba “moje more” bila posveta emociji koju nam pruža odlazak na more. Pomoću ispisivanja riječi “moje more” prikazala je konstantno vraćanje moru i time pokušala aktivirati meditativno stanje koje nas preplavljuje dok bivamo uz njega.
Svojim se radom smjestila i u našem aktualnom tiskanom izdanju časopisa Grazia koji trenutačno možete pronaći na kioscima, a uspjeli smo uloviti i njezinu playlistu koju sluša kad stvara te nam je otkrila nešto više o svome razvoju i kreativnim procesima.
Kad gledam radove kreativnih umjetnica poput tebe, uvijek me fascinira stav koji djeluje kao da je godinama brušen, čvrst i s porukom. Koliko je već prošlo otkad si uopće spoznala feminizam, a onda i percepciju ženske seksualnosti? Koliko se tvoje viđenje mijenjalo? Pitam jer o feminizmu u školi formalno nismo učili, sve je išlo od samostalnog kopanja.
Moja je obitelj puna snažnih žena koje su me okruživale za vrijeme odrastanja, tu je i tata koji je uvijek podržavao sve te ženske glasove pa sam feminizam vrlo intuitivno osjetila u ranoj dobi. Kasnije je ti što sam osjećala dobilo i svoj teorijski okvir, za vrijeme studiranja u Ljubljani. Na Akademiji za likovnu umjetnost i oblikovanje doduše nikada nismo promatrali umjetnost kroz perspektivu feminizma, pa su se za to pobrinule moje najbolje prijateljice. One su uglavnom studirale društvene znanosti ili su pak bile snažne individue pa sam s njima zakoračila u pojam i teoriju feminizma. Kako mi je izuzetno stalo do njihovog mišljenja pokušala sam pratiti korak s njima kako god sam znala što je na kraju dovelo do osnaživanja prijateljstva i feminističke “potkovanosti”. Sve je to postalo dijelom mojeg rasta, ali i rada.
Čini se uvijek da smo otišli korak prema naprijed kad je riječ o seksizmu i seksualizaciji žena, a onda vidimo da imamo još puno posla. Sjećaš li se kad si se ti prvi put susrela s tim i kada si se odlučila time artistički pozabaviti?
Vrhunac aktivnog osvještavanja vlastita identiteta dogodio se za vrijeme studiranja kada sam počela više istraživati pojam seksualnosti. No, prva svjesna odluka da to uključim u rad dogodila se nakon preseljenja u Zagreb u kojem sam počela surađivati s Vox Feminae timom. Djelovanje unutar feminističkog kolektiva i učenje o feminizmu omogućilo mi je da shvatim koliko je ta tema bitna. To je skroz probudilo moj interes koji od tada neprestano upoznajem, preispitujem i razvijam.
Kako je došlo do “Sobe za izgubiti nevinost” i je li bilo teško pomiješati raznolikost osjećaja i iskustva koja dolaze s temom koju si obradila?
“Soba za izgubiti nevinost” je dosta spontano i neočekivano nastala na likovnoj rezidenciji u Portu 2019.godine. Divno oslikane pločice na fasadama zgrada u Portugalu inspirirale su me da napravim svoje inačice, s motivima seksualnosti i prirode. Ideja da spojim Porto – grad prepun fine hrane, vina, glazbe, savršene klime i zgrade oslikane motivima seksualnosti za mene je djelovala kao bajka. Iznenadila sam s kojim sam lakoćom isproducirala crteže koje sam na kraju predstavila u sobi s krevetom. I tako sam dobila Sobu za izgubiti nevinost. Po povratku u Zagreb dublje sam uronila u problematiku gubljenja nevinosti gdje sam se osvrnula na vlastito iskustvo i iskustvo mojih prijateljica.
To je dovelo do kreveta/ribeža kojeg sam skupa s tapetama predstavila kao rad u cjelini. Bilo je izazovno naći vizualno rješenje na tu temu i objediniti sve osjećaje i iskustva koje dolaze s njom, ali dobila sam dojam da je publika pozitivno reagirala. Ove godine u sklopu VoxFeminae festivala predstavila sam nastavak sobe, “Sobu za suočavanje”. Ideja je nastala na psihodramskoj radionici “One stvari”, pod vodstvom Jasne Jasne Žmak. Moje iskustvo i iskustva polaznica radionice podijelila sam na izložbi s ciljem razbijanja stigme o ženskoj seksualnosti.
Osim što ilustriraš, dizajniraš i radiš prostorne intervencije. Kako se razlikuje što želiš izraziti primjerice instalacijom, a što ilustracijom? Kako odvajaš izrađivati umjetnost za posao i za izložbu? Je li u tvojoj profesiji problem što si “za sve pomalo”?
Ilustracija je moja prva ljubav i uvijek sve krene iz tog nekog “švrljanja”. Ilustraciju koristim kao komentar ili metaforu na određene teme tako da ju rado koristim za izravnu i jasnu komunikaciju. Instalacije i prostorne intervencije nastanu nakon dubljeg istraživanja određene teme. Jednom kada produbim znanje o temi imam potrebu prikazati je kroz aktivaciju više osjetila. Zato me prostor počinje zanimati jer osim vizualnog krenem razmišljati o dubini, glazbi, rasvjeti…
Radovi koje izlažem su intimniji, reflektiraju moja svakodnevna razmišljanja i ideje za koje se zalažem, a u plaćenim projektima temu zadaje klijent. U ovoj struci uvijek možeš pronaći mjesto za djelovanje, uočiš li ga, i to me veoma veseli. I zato, i kada se projekt ne oslanja na feminizam ili neko drugo društveno pitanje, uvijek se može napraviti na način da ne potvrđuješ, pojačavaš ili stvaraš stereotipe. Bez obzira na to radi li se o komercijalnom ili umjetničkom projektu.
Trenutno ne vidim problem što sam “za sve pomalo” pošto mi svaki medij omogućava novi tip stvaranja, nova učenja i nova mjesta za rad, ali pretpostavljam da ću s vremenom zbog efikasnosti i vremena morat suziti odabir medija.
Kako bi opisala svoj vizualni identitet, misliš li da si sad konačno pronašla sebe ili ti još nešto nedostaje, tražiš li se? Koliko se razlikovao tvoj rad na faksu i danas, što bi rekla da je najveća promjena?
Teško mi je opisati vlastiti vizualni identitet jer se neprestano mijenja, ali bila bih najsretnija kada bi se u njemu vidjele one stvari koje pokreću moj kreativni rad, a to su hrabrost, zabava, prijateljstvo i ljubav. Iako sam zadovoljna načinom na koji upravljam vlastitim likovnim jezikom, i dalje očekujem više od sebe. No, ne postavljam si fiksne ciljeve jer sam naučila da se oni neprestano mijenjaju. Nadam se da ću i dalje dobivati prilike koje će mi omogućiti da nastavim graditi svoj likovni jezik.
Promjene koje su se dogodile od studiranja do danas su velike – počela sam sa street artom, a danas sam ipak ušla u zatvoreni prostor. Iako se način djelovanja promijenio, uvijek se rado vratim svojim počecima i izvlačim iz njih određene likovne elemente jer me podsjećaju zašto sam uopće počela stvarati i to mi daje najveću motivaciju za dalje.
Kao feministička novinarka, sjećam se da sam svojevremeno dobivala komentare da smo sad sve feministkinje, i kao da ne postoji druga tema kojom bi se osviještena žena mogla baviti. Jesi li ti ikad naletavala na nešto slično i ako da, imaš li štogod za poručiti osobama koje ovako razmišljaju?
Jesam. Žalosno je što ljudi često predstavljaju feminizam kao žanr ili trend, a ne društveno pitanje kroz koje se borimo za opće dobro svih, a naročito marginaliziranih. Neadekvatni pristup edukaciji o feminizmu, u kombinaciji sa zavodljivim pop-feminizmom upitnih stajališta, koji nas bombardira na društvenim mrežama, rezultira površnim shvaćanjem ili pak odbijanjem zanimanja za tu temu. Moj odgovor na to zapravo se nalazi u mojim radovima, koje ću nastaviti producirati i razvijati u nadi da će otvoriti zanimljive diskusije na temu feminizma ili pobuditi znatiželju za slične teme.
Što sljedeće možemo očekivati od tebe? Naravno, jedva čekamo!
Trenutno radim na malom modnom brendu “Kora” skupa s modnom dizajnericom Sonjom Tomić. Uskoro ćete me moći vidjeti i na multimedijalnom projektu “Roza kletva” u suradnji s umjetnicama Sarom Salamon, Koviljkom Ljuština, Kristinom Paunovski, Andrejom Brozović, Nikom Čuić i Anamarijom Cvitković koji ćete moći vidjeti 22. i 23. listopada u Rijeci u sklopu Zoom festivala.
Rina nam je složila i malu playlistu koja otkriva što sluša kad stvara, a možete je poslušati u nastavku.
Foto: Sonja Pavin
