Kao i svake godine kad se ljeto bliži svom kraju, a škola svom početku, započinje i nova izložbena sezona u Zagrebu pa se u rujnu redovito nareda i po nekoliko otvorenja na isti dan
Isto je bio slučaj i u srijedu 4. rujna kada su se otvarale čak tri izložbe u HDLU, zatim izložba o Varteksu u Muzeju za umjetnost i obrt te samostalna izložba Jadranka Rebeca u Muzeju Mimara. Iako je izbor bio velik, a frustracija zbog krajnje nepotrebne kolizije pozamašna, odlučila sam posjetiti samostalnu izložbu Jadrana Rebeca, jer me ponajviše zaintrigirala radovima koje sam slučajno vidjela u izložbenom prostoru dok su djela tek bila raspakirana, a postav u povojima.
Ako slučajno niste čuli za ovog iznimnog slikara, razlog tome vjerojatno leži u činjenici kako je Jadranko Rebec već sa 24 godine preselio u Hamburg gdje i danas živi i radi. Rođen je 1946. godine u Zagrebu, a slikarstvo je diplomirao 1977. godine na Sveučilištu likovnih umjetnosti u Hamburgu. Uz umjetničko djelovanje radi i kao profesor na likovnom fakultetu Sveučilišta primijenjenih znanosti.
Izložba Jadranka Rebeca pod nazivom “Od figure do apstrakcije” u Muzeju Mimara predstavljena je kao izložba retrospektivnog karaktera koja kroz prezentaciju slika i objekata ukazuje na nekoliko slikarskih pozicija autorovog 40-godišnjeg umjetničkog rada. Kustos izložbe je cijenjeni kolega Nikola Albaneže, koji je napisao i predgovor izložbe, a na samom otvorenju je vrlo nepretenciozno, a opet dojmljivo uveo posjetitelje u samu izložbu i specifičnosti umjetničkog opusa autora skrenuvši im pritom pozornost na stolac smješten pored ulaza u izložbeni prostor. Naime, stolac kao jedan od predstavljenih eksponata iako na prvi pogled prepoznatljive forme zapravo je posve neupotrebljiv. Dokidanje funkcionalnosti stolca Nikola Albaneže interpretira kao umjetnikov komentar na moderni dizajn, dok je “dobronamjerna ironija koja podučava i usmjerava” nesumnjivo sastavni dio karaktera umjetnika koja se zorno pretače i u njegov likovni svijet. 
Od samih početaka Jadranko Rebec nasumično preuzima motive iz svakodnevnog života, te stavljajući ih u posve drugačiji kontekst daje im novo značenje. Kako sâm autor ističe, proces transformacije često otvara nove mogućnosti spajanja nespojivog, povezivanja na “pogrešan” način, te mogućnost nesporazuma što stvara jedan kaotičan svijet u kojem slika može biti iznova strukturirana. Novonastala djela omogućuju drugačiji pogled na prisvojene motive koji dobivaju “lakoću ironije i misterioznu kvalitetu iluzornog te rezultiraju čudnovatim i ponekad apsurdnim scenarijima koji mogu postati realni ako promatrač tako poželi”.
Toplo preporučam posjetiti ovu intelektualno i vizualno stimulativnu izložbu koja traje do 18. rujna i pruža pravo osvježenje na zagrebačkoj likovnoj sceni!
