Tuga, razočaranje i ranjivost samo je dio ono što osjećamo kad dođe kod odbijanja, stoga razvijamo strah, jer ne želimo biti povrijeđeni
Je li vam se dogodilo da u nekoj situaciji oklijevate izreći svoje mišljenje samo da bi se uklopili u društvo? Možda je to upravo znak da se podsvjesno bojite odbacivanja. Taj nas strah često oblikuje te je teško suočiti se s njime.
Vlastite emocije ponekad je teško razumjeti, stoga smo porazgovarali sa psihologinjom Nensi Friszl Zečević iz Centra integrativne psihologije.
Čega se bojimo?
Iako može zvučati kao klišej, svi smo mi društvena bića i normalno je da želimo biti okruženi ljudima. No, često, da bi nas društvo prihvatilo posrćemo, osjećamo se neugodno, u strahu izraziti stav, a sve da bismo se što bolje uklopili. Sve to može biti dio dubljeg straha, onog od odbijanja i odbacivanja.
“Strah od odbijanja je uobičajen i razumljiv jer u život ulazimo socijalno prilagođeni životu u zajednici. Odbacivanje bilo kojeg živog bića može se karakterizirati i kao opasno po život. Jasno je da novorođenče nema mogućnost preživljavanja ako je odbačeno ili zanemareno od majke ili neke druge odrasle osobe koja bi mu osigurala skrb i osnovne životne potrebe, što znači da sva živa bića međusobno ovise jedni o drugima. Postoji razuman oblik straha koji nas usmjerava da poštujemo pravila i zakone društva što bi moglo podrazumijevati da smo u tom smislu društveno i socijalno prihvaćeni, a postoji i pojačani strah koji može biti na štetu osobnim i/ili profesionalnim odnosima. Strah od odbijanja može dovesti i do drugih poremećaja, anksioznosti, pa čak i depresije, opsesivno kompulzivnih misli i drugih problema mentalnog zdravlja, a u njihovoj podlozi može se nalaziti nesigurnost i potreba za pripadanjem”, objasnila nam je psihologinja.
Svi smo se barem jednom susreli s odbijanjem. Tuga i osjećaj razočaranosti samo je dio onoga što osjećamo, a često u tim trenucima počnemo ispitivati i razinu vlastite vrijednosti. Friszl Zečević rekla nam je da na odbijanje ne treba gledati isključivo kao na nešto negativno: “Količina tuge koju možemo osjetiti uglavnom je proporcionalna količini očekivanja koje smo imali. Jednom davno sam negdje pročitala misao da je u očekivanju korijen svake boli. Smatram da je svako iskustvo korisno i da bi život bio nerealno formiran ukoliko bi ga proživjeli bez da smo iskusili i taj segment života”.
Strah koči osobni razvoj
Ponekad usporedba s drugima može pozitivno utjecati na nas. Može potaknuti pozitivne promjene u želji da postanemo bolja verzija sebe. Iako je usporedba ponekad dobra, ona se može pretvoriti u strah od odbijanja. Taj strah moramo shvatiti ozbiljno.
“Strahovi su dio obrambenog mehanizma, ali kao i kod svakog straha, postoji mogućnost da ga osoba aktivira na iracionalnom nivou te izgubi kontrolu nad svojim mislima i osjećajima i pretvori ga u fobiju koja će ozbiljno ometati normalan tijek svakodnevice. Strah od odbijanja ne smatram korisnim i često mu je izvor u unaprijed zamišljenoj sceni, koja se u stvarnosti odvija po potpuno drugom scenariju. Osjećaji su stvarni, ali se ne temelje na realnosti. Strah može biti koristan isključivo ako je u službi upozorenja od opasnosti, u svim ostalim situacijama nas sprječava da uživamo u životu što u konačnici može rezultirati i mentalnim poremećajima”, upozorila je psihologinja.
Kada nas strah koči u obavljanju svakodnevnih obaveza i uživanja u životnim sitnicama, možemo reći da nas je strah prevladao i da nas drži ‘na mjestu’.
Jednako kao što strah može ići u krajnost negativnog sabotiranja, psihologinja je objasnila da postoji i druga krajnost koja također nije dobra: “Prenaglašen strah, neovisno o razlogu i području života, nikako ne može doprinijeti lakoći postojanja i životnoj radosti. Naravno da je on kočnica i prepreka osobnom razvoju. Postoje osobe koje teže biti bolje, ne boje se prepreka, očekuju ih, suočavaju se s njima i smatraju ih djelom procesa odrastanja, dok postoji i ona druga krajnost gdje osobe koračaju kroz život s vjerovanjem da ne zaslužuju biti uspješni, ili pak treća kategorija, koja smatra da zaslužuje sve najbolje, ali kada ostvari svoje ciljeve, ne može osjetiti očekivano blaženstvo, sreću i zadovoljstvo. Osobni razvoj je individualni i cjeloživotni proces i na tom putu je prirodno povremeno osjetiti strah ili nesigurnost, ali u svrhu osvještavanja i osnaživanja prema ostvarivanju potpunog potencijala”.
Psihologinja se složila da je odbijanje neugodno te da može biti razočaravajuće. Taj strah znatno utječe na naše misli, emocije i razvoju. Svi trebamo težiti konstantnom osobnom razvoju, a prvi korak ka tome je suočavanje sa strahovima koji nas koče.
“Izlaganjem situacijama u kojima možemo biti odbijeni, postajemo svjesni da je to dio svakodnevice i da ono ne reflektira našu vrijednost. Ako se nekome ne sviđa naša osobnost, naš stav, rad ili pristup, to znači da nam se razmišljanja, karakter, talent ili vještine ne poklapaju u tom trenutku. Odbijanjem se ne procjenjuje cjelokupna osobnost, već segment koji je u tom trenutku vjerojatno odsjaj vaše unutarnje percepcije. Procijenite koliko puta ste se do sada osjećali jadno i prije nego ste saznali da je netko drugi proglašen ‘boljim’, da li ste sebe doživljavali kao žrtvu i koliko često ste u stanju prepoznati pozitivne stvari koje se događaju oko vas. Osvijestite da ste jedino vi, sami sebi, najvažnija mjerna jedinica za sve što se dešava oko vas. Kroz život ste sigurno ostvarili nebrojeno velikih i malih uspjeha. Prisjetite ih se. Zapišite ih i nemojte u tome biti lažno skromni. Pa prohodali ste već negdje oko svog prvog rođendana, komunicirali i prije nego ste izgovarali riječi. Svako biće na ovome svijetu, sposobno je za velike stvari. Ne dozvolite strahu da vas odvoji od ljubavi prema samome sebi”, zaključila je Friszl Zečević.
Fotografije: Unsplash
