Premda traje dugi niz godina, u posljednjih se nekoliko mjeseci sve glasnije počelo pričati o potencijalnom genocidu koji se odvija u Kini. Dok svjetske sile i organizacije ne dešifriraju je li kineski slučaj “Ujgur” opravdano nazvati genocidom ili “samo” zločinom protiv čovječanstva kakvog svijet ne pamti još od holokausta
Nanese li vas put kojim slučajem u Kinu, točnije, u njezinu zapadnu pokrajinu Xinjiang, ono što će vas dočekati u mnogočemu se razlikuje od klasične kineske razglednice. Štoviše, u mnogočemu se razlikuje od razglednice bilo kojega koliko-toliko slobodnoga, modernoga grada jedne zemlje. Prošećete li, primjerice, glavnim gradom pokrajine Ürümqijem, osim turističkih znamenitosti, dobrodošlicu će vam poželjeti i poneke, za zapadni, demokraciji nastrojeni svijet, bizarne situacije. Primjerice, tijekom šetnje gradom proći ćete pokraj neuobičajeno velikog broja checkpointova na kojima će se pregledati vaša prtljaga te skenirati vaše tijelo. Dok prolazite lokalnim shopping centrima ili tržnicama, vaš će svaki korak pozorno pratiti na desetke sigurnosnih kamera. Mislite li da ćete se znatiželjnim skrivenim i manje skrivenim ekrančićima sakriti u sporednim ulicama grada, pripremite se na razočaranje. Pokušate li tijekom boravka kamerom svog pametnog telefona zabilježiti koji prizor lokalnog života, budite sigurni da će se pokraj vas u trenu stvoriti policajac koji će tražiti vaše dokumente i razlog vašeg dolaska.
Naposljetku, nabasate li tijekom svoje noćne šetnje gradom, kad ulice utonu u još veću tišinu, na sablasnu povorku policajaca i nekolicine naizgled normalnih lokalaca, moglo bi vam postati kristalno jasno kako ovo nije sasvim običan kineski grad i definitivno nije riječ o sasvim običnoj gradskoj atmosferi kulture dijametralno suprotne vašoj. Pomislite li da se nalazite u kakvoj nerealnoj, distopijskoj budućnosti, nažalost, bit ćete u krivu. Ovo je tragična i potpuno istinita svakodnevica kineske pokrajine Xinjiang, koja je tijekom posljednjih nekoliko godina došla na radar mnogih svjetskih aktivista i akademika koji upozoravaju kako se u njoj odvija zločin protiv čovječanstva kakav se ne pamti još od vremena nacističkog režima u Njemačkoj.
Drakonska pokrajina
Ljudi zbog kojih su kamere postavljene na otprilike svaka dva metra javne površine, ljudi koji će biti bez iznimke privedeni i skenirani na gore spomenutim checkpointovima i isti oni koji će šutke hodati u noćnoj povorci okruženi policijom, znajući otprilike što ih čeka, a proturječiti nema smisla, jesu Ujguri, muslimani turskog podrijetla koji su, uz još neke muslimanske manjine, tipični za pokrajinu Xinjiang. Neki podaci pokazuju kako čak 11 milijuna pripadnika ove etničke manjine danas živi u Xinjiangu, a specifični su zbog svoje kulture, običaja i jezika, pa čak i fizičkog izgleda, koji se dosta razlikuju od ostatka Kine, odnosno od Kineza koji pripadaju kineskom narodu Han, dominantnoj etničkoj skupini u Kini.
Teško je vrijeme za Ujgure službeno počelo kad je kineska vlada, želeći oslabiti muslimanske manjine u pokrajini Xinjiang, počela provoditi program preseljenja Han Kineza u ovu pokrajinu. Ovo je u godinama koje su uslijedile rezultiralo potpunim restrukturiranjem stanovništva te su Han Kinezi 2008. godine činili 50 posto stanovništva Xinjianga. Bolji su poslovi sada bili rezervirani za njih, Ujguri su postajali sve više obespravljeni, jedini poslovi koje su mogli dobiti bili su oni u poljoprivredi i slabo plaćeni, a postoje i svjedočanstva o tome kako je vlada dodjeljivala čak i kuće Ujgura Han Kinezima. Ovakva je vladina politika rezultirala sve većim animozitetom između Ujgura i Han Kineza te je 2009. buknuo niz protesta Ujgura protiv diskriminacije, koji su završili i nasilnim sukobima u kojima je bilo stradalih. Pokušavajući zaštititi svoju kulturu, vjeru i prava, Ujguri su ovime potpuno razjarili kinesku vladu, koja je nakon ovih incidenata odlučila potpuno stegnuti ovu etničku manjinu te njihovu priču staviti pod kontrolu.
Kulturni genocid
I dok su početne faze gušenja ujgurske kulture obuhvaćale, prema tumačenjima aktivista, “deekstremizacijske politike”, kako ih je vlada službeno nazvala tumačeći da se bori isključivo protiv ekstremista i terorista, a koje su branile dugačke brade, hidžabe, pa čak i boravak u džamijama te prakticiranje posta tijekom Ramadana, postupno je pokrajina Xinjiang postala sve ispunjenija policijom i vojskom. Pratio se svaki korak pripadnika zajednice Ujgur, kamere su “krasile” svaki kutak gradova, a postoje iskazi i snimke koje pokazuju da su na ujgurske kuće postavljeni QR kodovi kako bi vlada u svakom trenutku znala tko boravi u kući, dok je donošenje mobitela na redovito “čekiranje” bilo obavezno. Ugradnja tehnologije za praćenje u mobitele omogućila je potpuni nestanak privatnosti. Ujguri su se službeno i opravdano počeli bojati vlastite sjene, a svaka ih je nepoželjna ili sumnjiva riječ mogla stajati njihove slobode.
Ono što je priču o ugnjetavanju Ujgura i gušenju njihove kulture od strane kineske vlade stavilo na radar ostatka svijeta jesu upravo snimke i iskazi Ujgura koji su uspjeli izaći iz “edukacijskih centara”. Naime, kineska je vlada dugo negirala postojanje “kampova” koji su nicali u pokrajini Xinjiang, a u koje su zatvarani isključivo Ujguri pod izlikom većih ili manjih prekršaja te terorizma. Tek kad su snimke i iskazi počeli “curiti” u javnost, kineska je vlada promijenila svoj narativ. Kampove je počela nazivati “školama za potencijalne teroriste i kriminalce”, odnosno “deekstremizacijskim reedukacijskim centrima” koji su Ujgure, između ostalog, trebali naučiti novim vještinama koje bi ih izdignule iz siromaštva. Istog onog u koje ih je gurnula sama vlada. Kampovi su propagirani kao mjesta u kojima Ujguri pjevaju i slikaju ozarenih lica, spremnih za sve nove mogućnosti koje će im sustav nakon reedukacije osigurati. Istina je, pokazalo se, ponovno bila nešto drukčija.
Prema iskazima Ujgura koji su uspjeli izaći iz ovih centara opasanih žicom i visokim zidovima unutar kojih je neovlaštenima nemoguće ući, dani u “edukacijskim centrima” započinju recitiranjem parola komunističke partije, nastavljaju se prisilnim kritiziranjem islamskih vjerovanja, učenjem mandarinskog, a postoje i svjedočenja da su žene prisilno i masovno sterilizirane.
Jedan od najglasnijih kritičara ovog kineskog programa, njemački antropolog dr. Adrian Zenz, na temelju službenih podataka, vladinih dokumenata i intervjua s pripadnicama ujgurske etničke manjine kreirao je izvješće koje otkriva da su ujgurske žene i pripadnice ostalih etničkih manjina izložene novčanim kaznama i sustavnim prijetnjama zatvaranjem u kampove u slučaju odbijanja abortusa ako njihova trudnoća premašuje kvote za rađanje djece. U izvješću stoji i kako su žene koje imaju manje od dva (zakonski dopuštena) djeteta podvrgnute “ugradnji” unutarmaterničnih kontracepcijskih metoda, dok su ostale podvrgnute sterilizaciji. Osim toga, tu su i svjedočenja o mučenjima i zlostavljanjima u kampovima, kao i o prisilnom radu u tvornicama odjeće i na poljima pamuka diljem Kine za naknadu od svega stotinjak dolara. Pitate li se što se događa s djecom čiji su roditelji na neodređeno odvedeni u kampove, izvješće BBC-ja otkriva kako se na stotine ujgurske djece nalazi u internatima, pod “zaštitom” države. Sudeći prema videoreportaži koju je proveo Vice, te su škole, baš kao i kampovi, opasani žicama i strogo nadzirani, a djeca također prolaze “reedukacijske” metode.
Geopolitičke igre
Osim što su se Ujguri borili za svoju slobodu i time remetili propagirano kinesko zajedništvo i jedinstvo, mnogi analitičari konstatiraju kako ova priča ima i drugu stranu, i to onu na koju se u ovome svijetu vođenom željom za moći i novcem, uvijek sve svodi. Isto potvrđuje i rektor Sveučilišta VERN, prof. dr. sc. Vlatko Cvrtila s kojim smo razgovarali o ovoj temi: “Ujguri i odnos kineske države prema njima imaju dugačku povijest koja je obilježena brojnim pokušajima režima da se ova etnička skupina, koja živi uz granicu Kine s Afganistanom, Pakistanom i Indijom, drži pod kontrolom.”
“Najmanje su tri razloga takvog pristupa režima prema njima: prvi, nalaze se u pograničnom pojasu koji je jako bitan za kineske planove s razvojem suvremenog “puta svile”, pa ga žele držati pod kontrolom; drugi, to područje obiluje značajnim rezervama fosilnih goriva; treće, preko te pokrajine prolaze cestovna i željeznička infrastruktura kojom teče promet između Kine i srednjoazijskih država. Osim toga, autoritarni režimi kakav je kineski ne trpe različitosti koje im izmiču kontroli, pa vrlo često posežu za pretjeranom represijom i kršenjem ljudskih prava.”
I dok Kina nastavlja tvrditi da su kampovi podignuti isključivo kako bi se borilo protiv ekstremističkih islamskih skupina i kako bi se suzbili novi teroristički napadi, Ujguri nastavljaju upozoravati da su nasilje i protesti rezultat isključivo sustavne represije koju vlada nad njima vrši. Danas o evidentnom pokušaju brisanja jedne etničke manjine progovaraju zemlje poput Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a, no, osim zabrane uvoza robe u SAD za čiju se izradu koristi prisilni rad, a koja je direktno usmjerena na tvornice u kojima su zaposleni Ujguri, konkretni se koraci još uvijek ne poduzimaju. “SAD i EU reagiraju onim sredstvima koja im stoje na raspolaganju, a to su uglavnom politička upozorenja, deklaracije, diplomatski pritisci koji malo mogu pomoći u ovakvim situacijama. Nažalost, slučaj Ujgura, ali i sličnih ugroženih etničkih skupina u drugim dijelovima svijeta, često se promatra i kroz geopolitičke interese. U slučaju Kine i Ujgura, pritisci se povećavaju s jačanjem trgovinskih ili političkih tenzija, a smanjuju u razdoblju “medenog mjeseca” kad se o tim problemima uglavnom šuti. U zakulisnim geopolitičkim igrama jačanje represije prema nekoj etničkoj skupini izaziva otpor režimu što može biti u interesu neke vanjske sile koja si time može stvoriti potencijalnog saveznika u stvaranju nestabilnosti u državi koja joj je protivnik”, objašnjava nam prof. dr. sc. Vlatko Cvrtila te nastavlja: “Živimo u 21. stoljeću, napredovali smo kako civilizacija u brojnim područjima i ugrožavanje ljudskih prava se ne može opravdavati razlozima kao što su sigurnost ili stabilnost.“
“Međutim, živimo u svijetu različitih režima u kojima autoritarni često koriste silu i represiju prema onima koji se ne uklapaju u njihove politike, pri čemu dolazi do kršenja ljudskih prava i masovnog nasilja prema drugima i drukčijima.“ Postoji li, naposljetku, uopće nada u potencijalno rješenje situacije Ujgura u Kini? “Sve ono što je kineska država poduzela i poduzima izaziva otpor dijela ujgurske populacije, ali stvara i lojalnost kod drugog dijela. Kina će nastaviti s naseljavanjem svojeg stanovništva u to područje, čime će postupno smanjivati udio Ujgura u ukupnom broju stanovnika pokrajini Xinjiang. Također će nastaviti s upotrebom svih mjera koje su primjenjivali do sada, a sve u cilju potpune pacifikacije regije i kontrolu prostora i ljudi. Kina je prevelika država da bi si dopustila nestabilnost u nekom području, a posebno ne u pograničnom koje je geopolitički i geostrateški jako važno. U skoroj budućnosti je teško očekivati drukčiji pristup Kine, odnosno promjenu politike prema Ujgurima i tom dijelu Kine“, objašnjava prof. dr. sc. Vlatko Cvrtila.
Povijest se ponavlja?
Problema u ovom svijetu u 2020. postoji gomila, i teško je uopće razlučiti koji je od njih važnije riješiti. Ujguri u kineskoj pokrajini Xinjiang su jednoglasno jedna od alarmantnih situacija na koju je potrebno što prije reagirati. No dok vlade svijeta kombiniraju hoće li i koliko narušiti svoje odnose s Kinom reagiraju li na ovu situaciju, i dok “obični” mali ljudi skreću pažnju na problem svojim TikTok videima u nadi da će se ovog puta netko ili nešto na vrijeme trgnuti, postoji velika vjerojatnost da će bogata kultura Ujgura, njihova vjera, jezik i način života potpuno izblijedjeti. A s njima, izblijedjet će i prividna sloboda koju mislimo da posjedujemo kao stanovnici svijeta. Ono što će ponovno pobijediti isto je ono što je tijekom cijele povijesti čovječanstva uništavalo i rušilo sve pred sobom, pa čak i kompletne narode – egoistična i agresivna potreba za moći i novcem, ovijena u ambalažu nepresušne pohlepe. Danas Ujguri, a sutra (pa čak i danas) neka nova “manjina” koja se nekome ne uklapa u agendu. Hoće li vladajući ponovno dopustiti da se povijest ponovi, čini se, uza sav trud glasova koji se bore za jednakost, pravdu i bolji svijet, još je jedno u nizu retoričkih pitanja.
Ova tekst objavljen je u tiskanom izdanju časopisa Grazia no.254
