U rubrici Scroll-break svaki tjedan izdvajamo pet stvari koje možete konzumirati umjesto beskonačnog bauljanja društvenim mrežama
Biramo eseje, kratke priče, video-eseje, podcaste, članke i slične formate u bespućima interneta koji će vam, za razliku od doomscrollanja, otvoriti neke nove teme, vrijedne promišljanja i dijeljenja s drugima.
Pogledajte sadržaje koje smo vam preporučili prošli tjedan, a u nastavku otkrijte pet stvari koje možete čitati, gledati ili slušati odmah.
Disney Channel’s Theme: A History Mystery
Disneyjeva glazbena tema otvara svaki film iz produkcije ovog divovskog studija, no dok za pojedinačne soundtrackove glazbenici dobivaju creditse pa i ovacije (sjetimo se Zimmerova rada za “Kralj lavova”), ova je jednostavna, a upečatljiva tema ostala obavijena misterijem. Esejist s YouTube kanala Defunctland upustio se u ovaj poprilično niche zadatak – otkriti tko je skladao temu od četiri note koju Disney neprestano koristi u svojim uvodima i prijelazima između emisija. Kevin Perjurer kreće u pravu detektivsku istragu kako bi to otkrio, ali pritom širi priču o soničnom brendiranju, o tome kako TV kuće koriste zvuk da bi postale prepoznatljive, a kako su ti kreativni radovi, poput jingleova, često anonimni i neprepoznati. Objašnjava kako je tema postala identitet cijele generacije gledatelja i emocionalni okidač koji odmah budi nostalgiju te otvara pitanje o tome kako se stvara medijska povijest i tko u njoj ostaje zapisan. Riječ je o poduljem video-eseju, ali ako vas interesira medijska kultura, preporučujemo ga! Pogledajte ga ovdje.
How Did The World Get So Ugly?
Za sve koji cijene dizajn i njegov status ogledala društva, predlažemo video-esej Sheehana Quirka. Esej je nastao iz onog školskog pitanja – kako je arhitektura prethodnih stoljeća, s iznimkom pravaca kao što je, primjerice, brutalizam, djelovala raskošnije i bogatije detaljima u odnosu na suvremenu. Video-esej kreće od dizajna i objašnjava zašto su stvari koje obično ne primjećujemo poput stolica, vrata ili rasvjete postale generičke i bez karaktera te tako pokušava proniknuti u razlog zašto smo toliko počeli težiti funkciji, ekonomičnosti i standardiziranju. Tvrdi da je upravo iz te tendencije došlo do općeg osjećaja monotonije u svakodnevnom životu ljudi, a estetika monotonije motivirala nas je na to da stimulaciju tražimo izvan fizičkog prostora, u onom digitalnom. Video ipak nije kritika suvremenog dizajna, nego pokušaj da se otvori tema što znači živjeti u prostoru koji je smislen i pažljivo oblikovan i u najmanjim detaljima. Pogledajte ga ovdje.
What I Learned About Billionaires at Jeff Bezos’s Private Retreat
Digitalni feedovi danas su prepuni lookova s Met Gale, no ispod promišljene estetike svakog od njih nemoguće je zanemariti kontroverzu koja je okruživala događanje. Primarno se upravo vrtjela oko Jeffa Bezosa, jednog od najbogatijih ljudi na svijetu koji je event financirao s navodnih deset milijuna dolara. Desetak dana prije Met Gale na The Atlanticu se pojavio novinarski tekst Noaha Hawleyja koji je otvorio vrata ekskluzivnog Campfirea, retreata u Bezosovoj organizaciji koji okuplja ultra-bogate. U njemu autor opisuje zatvoreni svijet milijardera i networking elite te vlastito iskustvo interakcije s Bezosom i drugim moćnicima. Ono što je tamo doživio ilustrira i koristi kako bi opisao njihovu emocionalnu distancu od normalne stvarnosti i posljedica, kroz što dolazi do zaključka o tome kako akumulacija bogatstva dovodi do potpune distanciranosti od stvarnog svijeta, čime nastaje njihov privatni svijet – onaj besposljedični. Iako pretplata na The Atlanticu nije besplatna, moguće je iskoristiti free trial i pročitati tekst o kojem se vrlo brzo počelo pisati na društvenim mrežama. Dostupan je ovdje.
Earnest Is Punk
Harnidh Kaur nedavno je objavila knjigu “The Girls Are Not Fine” zbog koje nam je i došla na radar. Dok čekamo da njezina knjiga bude široko dostupna, istražili smo druge tekstove ove autorice i naišli na njezin Substack na kojem objavljuje brojne intrigantne eseje. Jedan od njih je “Earnest Is Punk” koji, kako uvodno govori, piše o radikalnoj snazi brige o drugima u ciničnom svijetu. Uvodi nas u priču tvrdnjom da se u modernoj radnoj i internetskoj kulturi ironija, distanca i nebriga često smatraju cool faktorom, onim pomalo edgy ponašanjem kojemu mnogi počinju težiti. Možda ćete se dosjetiti i viralnih TikTok videa u kojima protagonisti pak govore da bi voljeli biti nonšalanti, no na kraju dana – uvijek su ekstremno chalant. Kaur piše o tome kako cinizam danas funkcionira kao obrambeni mehanizam, ali naposljetku vodi u gubitak stvarnog smisla i apatiju. Pritom iskren, angažiran i entuzijastičan način ponašanja postaje oblik otpora u kulturi koja nagrađuje ravnodušnost. Oslanja se na primjere poput punka u glazbi koji je postao otpor mainstream normama i podsjeća da, unatoč cringe kulturi koja ne posustaje, iskrenost i trud naposljetku zapravo mijenjaju svijet. Substack esej pročitajte ovdje.
“Sing Street”
Za kraj scroll-break liste donosimo i filmsku preporuku! Nije riječ o novom naslovu, no još uvijek vjerujemo da ovaj coming-of-age film ima potencijala dotaknuti i širu publiku. Premijerno je prikazan na Sundance festivalu, a bio je nominiran za Zlatni globus za najbolji mjuzikl odnosno komediju. Radnja je smještena u osamdesete godine u Dublinu u kojem pratimo tinejdžera Conora. Pokušava navigirati svojim raspadnutim privatnim svijetom koji obilježava razvod roditelja i stroga škola, a kad se zaljubi u misterioznu Raphinu, odluči osnovati bend kako bi je impresionirao. Iako sve počinje kao čista improvizacija, Conor i njegovi prijatelji uskoro počinju eksperimentirati s raznim glazbenim stilovima osamdesetih, snimati spotove i razvijati vlastiti identitet, a kroz glazbu naposljetku pronalaze slobodu i samopouzdanje.
Foto: Profimedia.hr, Pexels, IMDb, Dupe photos/Ashley Diego
