Prije otprilike tjedan dana, točnije 24. ožujka, Netflix je objavio još jedan ekološki, aktivistički dokumentarac iz svoje produkcije – “Seaspiracy”
Film je u roku par dana uzdrmao društvene mreže i postao top tema po filmskim forumima, portalima, društvenim mrežama i ostalim medijima. Naravno da sam ga odmah išla pogledati. Dokumentarni filmovi ekoloških tema nisu mi strani, naprotiv, zbog nekoliko njih sam promijenila kako gledam na stvarnost i svijet oko sebe, a jedan je učinio da zauvijek prestanem jesti meso (da, pod meso mislim i na ribu, školjke i muzgavce!). Dokumentarni filmovi Davida Attenborougha praktički su Biblija u mojoj kući, a neki zauzimaju posebno mjesto i gledaju se iznova. Jer dobre stvari valja ponoviti.
Mnogo je razloga; neki su prekrasni (“padam” na dobru fotografiju i odličnu glazbu), dok su drugi toliko moćne priče koje ne smijemo zanemariti, ili ne daj Bože – zaboraviti! Tako se društvu suvremenih dokumentarnih filmova “Before the Flood”, “Our Planet”, “The Human Element”, “The Cove”, “The Food Inc.”, “Earthlings”, “My Octopus teacher”, animiranom dokumentarcu iz 1972. – “The Lorax” te dokumentarnom serijalu “Years of Living Dangerously” prošlog vikenda listi “dokumentaraca koje svatko treba pogledati” pridružio i film “Seaspiracy”. Radi se zapravo o nastavku na film “Cowspiracy” koji je 2014. donio šokantnu i mjestimice humorističnu priču o ambicioznom ekološkom aktivistu koji pokušava pronaći pravo rješenje za najnužnija ekološka pitanja i pravi put ka održivosti.
“Seaspiracy” prati pojednica koji slijedi tragove ribarske industrije, na globalnoj razini, i što ona čini društvu, ekologiji i planeti. Jedan sat i dvadeset i devet minuta trebat će da vam zauvijek uzdrma sve ono što se mislili o održivom ribarstvu te prehrani morskim plodovima i ribom. Meni je samo učvrstio temelje uvjerenja. No, hajd’mo redom… Film pokazuje kako ljudsko djelovanje, ili njegov izostanak, uzrokuje široku ekološku destrukciju. To je nešto što već i “vrapci na grani” znaju. No, to bi bio opis svakog takvog dokumentarnog filma. Ono što izdvaja “Seaspiracy” u odnosu na spomenute filmove, barem sadržajno i tematski, jest da je, prema Ali Tabriziju (protagonistu i režiseru filma), film nastajao s jednom namjerom, a da bi ispao nešto mnogo, mnogo veće i drugačije! Nešto što nikako autor Ali Tabrizi nije očekivao.
Isprva je zamišljao dokumentarac o onečišćenju oceana i mora plastikom, u stilu Jacquesa Cousteaua i Sylvije Earle (Alijevih osobnih junaka i idola, kako je više puta u filmu istaknuo), da bi kroz svega par minuta njegovo istraživanje skrenulo u otkrivanje masovnih pokolja delfina, kitova, morskih pasa, do teme ropstva i na kraju hladnokrvnih ubojstava ljudi, ribara i onih koji su prisiljeni raditi kao ribari-robovi.
Film spaja točkice između komercijalnog izlova kitova, industrijskog ribarstva, mikroplastike, farmskog uzgoja riba te tzv. udruga i neprofitnih organizacija koje bi trebale čuvati oceane i mora od negativnih i zlih utjecaja i čimbenika čovjeka, kako bi se oni manje-više pokazali kao jedno lice medalje. Naličje je prilično jednostavno – svi užasni nestat će prestankom jedenja ribe i morskih plodova. Iskustva, situacije i užasi koje je Ali spoznao, na koje su mu ukazali, koje je sam otkrio ili bar zagrebao njihovu površinu, sa svakom minutom filma potvrđuju tu tvrdnju. I to iz bilo kojeg dijela svijeta; od Japana, Francuske, Skandinavije do Afrike.
Ali Tabizi u filmu uglavnom intervjuira i razgovara s ekološkim aktivistima i znanstvenicima te je fokus filma usmjeren više na šokantnost priče, na “grebanje površine”, manje na detaljno pričanje svake pojedine priče. Pomalo senzacionalistički pristup i površnost u odnosu na svaku temu koju je zagrebao jedina je moja zamjerka filmu. No, s druge strane njih je toliko mnogo i same te “površine” su dovoljno šokantne same po sebi, ovako siromašne dubljim informacijama, da je i to sasvim dovoljno. Scene su stvarne, šokantne, užasne, zastrašujuće i neizmjerno, neizmjerno tužne. Film me je šokirao, rastužio i potaknuo na razmišljanje. Učinio je ono što mu je cilj.
Film “Seaspiracy” svojom kvalitetom nije u rangu filma “The Cove”. Potonji donosi kompleksnu morsku priču, ispričanu na najvišem filmskom dokumentarističkom nivou – zato i jest nagrađen Oscarom. No, ono što “Seaspiracy” donosi jest razotkrivanje ili bolje rečeno rasprskavanje balona od sapunice. Najzorniji primjer toga je scena kada Ali intervjuira predstavnika svjetski uvažene organizacije Earth Island Instituta, koja na pakiranja ribljih i morskih plodova stavlja etiketu “dolphin safe” indicirajući da niti jedan, ali NITI JEDAN, delfin nije poginuo ili bio ulovljen kao “bycatch” prilikom lova određene ribe ili neke druge morske životinje. Kada ga je Ali pitao kako oni to mogu garantirati, predstavnik je jednostavno, bez imalo oklijevanja rekao da – oni to ne mogu. Čak niti njihovi tzv. promatrači, koji se (pre)rijetko šalju na koče i druge ribarske brodove kako bi nadgledali lov i ulov, ne mogu ništa potvrditi jer uglavnom uzimaju mito.
“Seaspiracy” je film koji pred kraj grebe još jednu tešku temu. Onu o tajlandskim ribarima koji su zapravo zarobljeni na ribarskom brodu. Oni su robovi. Robovi koji su mučeni, maltretirani i na kraju često ubijeni, a sve kako bi trošak lova, ribarstva bio što niži. Rečenice znanstvenih stručnjaka, biologa, oceanografa, kapetana i drugih profesionalaca izgovorenih u filmu, kao što su one Calluma Robertsa, Georgea Monbiota, Petera Hammarstedta i svjetski poznate morske istraživačice Sylvije Earle (skrećem pozornost na njezine riječi na samom kraju filma, na 1:25′), kako spasiti oceane i mora, od svega; zagađenja, izlova do ubijanja koralja, mogu se svesti na jednu rečenicu od tri riječi: Prestanite jesti ribu.
Ako ste se pročitali, čuli ili vidjeli oprečne kritike o kvaliteti filma, sada ću, valjda prvi put, kao filmofilka reći i napisati – pogledajte film. Sadržaj je bitniji od korica. A i one nisu loše, samo nisu odlične.
Sve Tenine kolumne možete pronaći i na adresi platforme R+
