Postoji nešto posebno u fotografijama. Možda se ta posebnost krije u uspomenama na lijepe životne momente na koje nas ona vraća. Možda smo svi nekada samo nostalgični, a možda samo želimo na tren oživjeti omiljene događaje koje (nažalost) ne možemo ponoviti
Upravo na takve, drage i posebne životne trenutke, fotografija vraća i našu današnju gošću rubrike Foto/Crush Rajnu Raguž. Iako svaka njena fotografija i svaki rad priča svoju priču, jedno im je zajedničko – puka emocija. Kroz te dvije riječi najbolje možemo opisati Rajnin rad, a mi smo to poželjeli podijeliti s vama.
Vratiš li se na same početke svoje karijere, kako i kada te je zainteresirala fotografija?
Moja se baka bavila fotografijom tako da je fotografija oduvijek na neki način bila dio mog života. U njezinoj kući bile su obješene prekrasne crno bijele fotografije a kao dijete igrala sam se s njenim fotoaparatima. Nikad doduše nisam razmišljala o fotografiji kao svom budućem zanimanju, više o nečemu što me veseli.
Što bi definirala kao svoju najveću inspiraciju?
Ljudi, moja obitelj, prijatelji, mjesta…ja svijet gledam kroz kadrove. Fotografija nije zanimanje već ljubav. S njom se živi. Nekad, kad sam u vožnji, dođe mi da se zaustavim i fotkam, nekad uspijem, a nekad propustim priliku jer ipak moram sudjelovati u prometu.
Koga ili što najviše voliš vidjeti ispred svog objektiva?
Najviše volim fotografirati ljude – dobra kompozicija i prirodno svjetlo moji su saveznici. Iskrenost i spontanost s dodatkom humora, djeca i općenito ljudi koji se ne vole fotkati – oni su mi najveći izazov, ali i najdraži.
S njima nema glume niti namještanja, oni su takvi kakvi jesu. Uživam fotografirati ljubav u svim oblicima. Nema jače emocije od načina na koji otac ili majka promatraju svoje novorođenče, ljubav – nešto najljepše što se može zabilježiti.
Po čemu odlična fotografija odskače od prosječne fotografije i što uopće smatraš kvalitetnom fotografijom koja je u stanju i tebi samoj upasti u oko?
Ljepota je u očima promatrača, to je živa istina. Teško je reći koja je fotografija dobra, a koja ne. Možemo pričati o tehničkoj ispravnosti, no i tu sam malo svoja. Držim se one ‘prvo se nauči sva pravila fotografije da bi ih mogao kršiti’. Sjećam se iskustva s jednog tečaja fotografiranja kad mi je profesor rekao da izaberem neku drugu sliku jer ta koju sam ja odabrala nije bila tehnički ispravna, no ja sam je odabrala s drugim razlogom, a to je jer sam na njoj zabilježila emociju koju sam htjela.
Nije me brinulo to što nije tehnički savršena. Dan danas je tako. Fashion fotografiju i obiteljske fotografije ne možemo uspoređivati jer je efekt kojeg želite postići različit. Možete se igrati, pa kombinirati i jedne i druge elemente po osjećaju i konceptu kojeg ste zamislili. Ako isti fotograf radi oboje, osjetit će se isti stil jer svaki fotograf bira što želi istaknuti i to je njegov potpis. A način na koji će to napraviti je umijeće – što više znate o svjetlu i opremi s kojom raspolažete, to se više možete igrati i ‘kršiti pravila’ dok ne nađete način koji najbolje dočarava vašu viziju. Volim fotografiju jer mogu biti ono što ja jesam – fotografiram ono što se meni sviđa i to je moj način na koji se izražavam. Moj način kako komuniciram sa svijetom.
Što je po tebi glavna uloga ili poanta fotografije?
Fotografija je prekrasan medij koji nam priča povijest, mami emocije, podsjeća nas na trenutke koji su bili važni. Moj tata je poginuo u prometnoj nesreći kad sam imala pet godina, nažalost nemam nijednu fotografiju s njim. Možda je i to razlog zbog čega dajem toliku važnost obiteljskoj fotografiji. Jedna fotografkinja je rekla ‘Onaj tko kaže da mu fotografija nije važna, neka pričeka da mu ona bude jedino što mu je ostalo’, koliko je ovo snažno rečeno i koliko je istinito.
Kako društvene mreže danas utječu na umijeće fotografije?
Društvene mreže su trend i faza kroz koju fotografija prolazi – to je normalan proces. Malo me žalosti to što se na leđa fotografije stavlja negativan prefiks zbog svega što su društvene mreže donijele no to je po meni krivo. Mi biramo što slikamo, kako slikamo i što objavljujemo – isto tako biramo i što i koga pratimo. Onaj tko zna koristiti društvene mreže na mudar način, uživa u svim blagodatima koje su nam one donijele. Koliko je malih proizvođača dobilo svoj prostor za promociju i rad. Možete prodavati svoje proizvode po cijelome svijetu, gdje god se nalazili, zar to nije predivno? Dobra fotografija je dobra fotografija, napravili je vi mobitelom ili najskupljim fotoaparatom.
Fotografije u boji ili crno-bijele. Što voliš kod jednog, a što kod drugog i je li proces fotografiranja drugačiji?
Ako želim naglasiti emociju ili igru svjetla i sjene, onda je crno bijela fotografija moj prvi izbor, puno je efektnija. S procesom obrade fotografije slično je kao i kada dizajner ugleda materijal i odmah zna kakvu će haljinu od njega dizajnirati. Moje fotografije prvo nastanu u mojoj glavi.
Koji fotografi/fotografkinje su najviše utjecali na tebe i tvoj rad?
Petar Jurica i Marko Marinković promijenili su moj pristup fotografiji. Nakon njihove radionice Grain shvatila sam što i kako želim raditi. Iskreno, ne volim baš proučavati druge fotografe. Imam osjećaj da me ograničavaju, jer se automatski krenem uspoređivati i tako riskiram da izgubim svoju autentičnost. Ako naletim na dobre fotke, pogledam, pohvalim, ali se ne inspiriram tako. Nastojim raditi po svom feelingu. Jako cijenim rad gore spomenutih fotografa, kao i fotografkinju Jelenu Balić.
Imaš li svoj omiljeni rad?
Imam par fotki koje su mi posebno drage jer sam na njima ulovila baš jedan određen wow moment, ali široj publici one su nevažne jer se radi o mom osobnom doživljaju s njima. Jedna od njih portret je moje bake koji je nastao prema njenim instrukcijama. Ona je bila šefica rasvjete i nije joj bio jasan moj aparat. Možda mi je to najdraža fotografija koju sam ikad napravila jer sadrži sve što na fotografiji volim – predivno svjetlo, toplinu, priču. Nesavršeno je savršena!
Također, fotografija mog najmlađeg sina Mate iz rodilišta koju sam uslikala mobitelom. Taj dan je završio na intenzivnoj, ja sam ga hranila, a s drugom rukom sam uhvatila mobitel jer je svjetlo tako lijepo padalo da nisam mogla odoljeti. Dan danas mislim da je medicinska sestra pomislila da zbilja nisam normalna. Ali nebitno što je mislila, trenutak je prošao, ali fotografija je ostala. I to kakva.
Za ostalo nema više mjesta u ovom članku a toliko je lijepih priča zabilježeno. Možda vam sve pokažem jednog dana na izložbi.
