Fotografkinja Ivana Vareško svojim nas radom vodi na put oko svijeta – od Pariza, Venecije, Napulja, pa sve do Balija. Njeni inspirirajući travel dnevnici prenose nam zbilju i svakodnevicu drugih ljudi, kultura i tradicija, a svi ti kadrovi otkrivaju toplinu i bude inspiraciju.

Ivanu Vareško sam otkrila nedavno, a malo je reći da su me kupili njeni radovi, posebice travel dnevnici iz Balija. Ono po čemu se njeni radovi izdvajaju je moć da vas povede sa sobom na dugo putovanje dok prelistavate njene fotografije.

Upravo sam taj osjećaj imala dok sam gledala njene radove iz Balija. Toplina, ljudi i njihova svakodnevica – sve to kao da uživo promatrate dok gledate fotografije koje je Ivana napravila. 

No, Ivana je puno više od radova iz Balija. Oni su samo dobar okvir svega onoga što će vam ova fotografkinja ponuditi – od sjajnih travel dnevnika, do fotografija zaljubljenih parova koji uživaju u svom trenutku. Stoga smo odlučili ugostiti Ivanu u našoj rubrici Foto/Crush kako bismo saznali ponešto više o njenoj fotografskoj avanturi, počecima i inspiraciji.

Vratiš li se na same početke svoje karijere, kako i kada te je zainteresirala fotografija? 

Iskreno, fotografija me ozbiljnije zainteresirala tek prije desetak godina, iako je ona prisutna u mom životu otkad znam za sebe. Naime, baka mi je bila studijska fotografkinja, a djed snimatelj sa velikom ljubavi prema fotografiji. Upravo mi je djed i poklonio prvi fotoaparat, ali i videokameru – te bio moja najveća podrška, ali i najveći kritičar. Oduvijek sam nešto fotografirala, osmišljala foto projekte i gnjavila prijateljicu da mi bude model, ali tada nisam ozbiljnije ušla u te vode, što mi je nekako i drago, kako kažu “sve u svoje vrijeme”. Koračajući djedovim stopama završila sam studij dokumentarnog filma u Irskoj i vjerujem da se upravo u studijskim danima, na raznim projektima, iskristalizirala moja vizija fotografije – a to je pričanje priča onako kako ih ja osjećam.

Što bi definirala kao svoju najveću inspiraciju? Koga ili što najviše voliš vidjeti ispred svog objektiva? 

Definitivno ljudi! I to kao glavni motiv stranih kultura i običaja, neispričanih priča, ali i svakodnevnog života. Najviše me veseli pričanje priča kroz ljude i to nenametljivo, sa distance. U biti najviše volim fotografirati život koji se odvija oko mene bez da to itko primijeti. Puno mi je bitnije okinuti ono što je u meni izazvalo neku emociju, kakva god ona bila, nego nešto što mislim da bi bila lijepa fotografija.

Po čemu odlična fotografija odskače od prosječne fotografije i što uopće smatraš kvalitetnom fotografijom koja je u stanju i tebi samoj upasti u oko? 

Moj odgovor na ovo pitanje je dosta subjektivan jer svakoga od nas će privući nešto drugo. Meni osobno odličnu fotografiju čini emocija – ono što ja osjećam dok gledam tu fotografiju, koliko dugo ću se zadržati na njoj, hoću li joj se vraćati, što će mi ostati.

To može biti kroz subjekt, priču, odlično svjetlo ili zanimljiv kadar, a kada su svi ti elementi u jednoj fotografiji, e to je onda vrhunska fotografija. Ja u biti kod fotografije volim sve što je nekonvencionalno, uvijek će mi u oko upasti igra svjetlom i neobični kadrovi gdje je vidljiva zaigranost fotografa.

Što je po tebi glavna uloga ili poanta fotografije? 

Mislim da je do sada već postalo očito da sam ja veliki emotivac, pa je tako i na ovo pitanje odgovor emocija. Fotografiju gledam kao alat koji meni kao fotografkinji služi da prenesem priču na način na koji ju ja doživljavam. Uglavnom putujem sama i novi ljudi, kulture i običaji u meni bude razne emocije, a fotografija je moj alat da ih “posložim” i prenesem onima koji ih žele doživjeti.

Kako društvene mreže danas utječu na umijeće fotografije? 

Društvene mreže se svakako mogu gledati kao dvosjekli mač, ali isključivo mi osobno kao konzumenti sadržaja odlučujemo o tome što želimo vidjeti i kako će taj sadržaj na nas utjecati. Pratim isključivo sadržaj koji mi je inspirativan, kako bi se reklo “sami stvaramo svoj algoritam”, a meni je moj fantastičan – stalno otkrivam fantastične umjetnike iz svih područja i sadržaj kojim sam se okružila tjera me da istražujem i eksperimentiram. Normalno tu su i blesava videa od mačaka i rakuna za balans. 

Fotografije u boji ili crno-bijele? Što voliš kod jednog, a što kod drugog i je li proces fotografiranja drugačiji? 

Crno-bijele fotografije su klasika, ali i siguran izbor. Boja može biti fantastična, ali isto tako ako je loša može ubiti cijeli dojam fotografije. Ukoliko boja nije savršena puno je teže prenijeti emociju nego sa crno-bijelom fotografijom. Ja sam recimo dosta kritična prema fotografiji u boji jer ukoliko nije upravo ono što sam si ja zamislila da mora biti, biram sigurno, a to je crno-bijelo.

Koji fotografi/fotografkinje su najviše utjecali na tebe i tvoj rad? 

Od starije škole je tu puno fantastičnih fotografa, a nekolicina koje bi definitivno izdvojila su Saul Leiter, Bruce Davidson, Vivian Maier, Graciela Iturbide, Fred Herzog, Fan Ho, Josef Koudelka, Elliott Erwitt, Ernst Haas, Sergio Larrain, Ferdinando Scianna, William Klein, Harry Gruyaert i Robert Frank. Svi su oni definitivno utjecali na moj razvoj u fotografiji, ali veliki utjecaj na mene su imali i slikari i filmski redatelji kao Bergman, Godard, Pawlikowski, Herzog, Wes Anderson i mnogi drugi. Od modernijih fotografa fanatastični su mi Christopher Anderson, Jack Davidson, Sebastien Zanella, Sarah Van Rij, David Van Der Leeuw i Cris (pod imenom La Melancolia).

Imaš li svoj omiljeni rad? Ako da, koji i zašto? 

Nikada nisam baš na svoje fotografije gledala kao zasebne radove, više su to ispričane priče, a sve su mi te priče jednako drage. Ako bi morala izdvojiti najdraži motiv to bi definitivno bio odlazak na plivaricu sa svojim dragim prijateljem. Nekoliko puta godišnje odem sa njima na more i guštam u zorama na moru. Zalasci i zlatni sat su divni, ali uvijek radije biram jutarnje svjetlo. Trenutno se spremam ispričati priču za koju sam emotivno jako vezana i sigurna sam da će to biti moj omiljeni rad, ali o tome više uskoro!