Ima već neko vrijeme kako se na društvenoj i umjetničkoj sceni spominje ime Helene Ohnjec.
Ova diplomirana kiparica aktivna je u nekoliko umjetničkih smjerova; trenutno izlaže jedan rad u zagrebačkoj Galeriji Forum, izvrsna je u izradi umjetničke i uporabne keramike, a dok je još život bio dobar redovito je držala radionice keramike u Ateljeu br.1. Također, njezine koloristične ilustracije naprosto popravljaju dan. Osim toga, bila nam je odličan sugovornik na temu inspiracije. Saznajte u nastavku.
Helena Ohnjec u nekoliko rečenica.
Otvorena sam i dobronamjerna prema ljudima. Nisam površna u međuljudskim odnosima, želim razumjeti i shvatiti ljudsku prirodu. Ne radim razlike između pojedinaca, prema svima se odnosim isto. Moj kreativni (ne)mir je bitan, tako da se može reći da sam u svom svijetu. Kad me netko “prene i probudi” iz umjetničkog zanosa ili dnevnog sanjarenja često budem iznenađena i zbunjena. S druge strane sam uporna i tvrdoglava, čak i nekad kad se čini da to nema nikakvog smisla. Uvijek sam za pravdu i vjerujem u čuda.
Kada si shvatila da se želiš baviti umjetnošću?
Od malena sam “umjetnička duša”, otrcani izraz, ali svi ga razumiju. Oduvijek sam se željela baviti nečim plemenitim, s nekom “višom” svrhom. Naime, kad sam odrastala ozbiljno sam razmišljala da budem veterinarka. I kad sam shvatila da posao veterinara nije maženje, hranjenje i češkanje životinja shvatila sam da to nije za mene. Tako da sam se odlučila za umjetnost, zbog toga što mogu ostaviti neki bezvremenski trag koji može prenijeti neku poruku, uljepšati prostor a s time uljepšati i ljudske živote. Na prijedlog starijeg brata upisala sam Školu primijenjene umjetnosti i dizajna. Sjećam se kako je rekao: “Tamo ti je super, ništa se ne uči, puno zabavlja i ima hrpa zanimljivih, alternativnih ljudi”. Pa tko ne bi upisao takvu školu! (smijeh) Ipak nije bilo tako, puno sam toga naučila u srednjoj školi. Moje obrazovanje se od te točke odvijalo nekim normalnim slijedom. Sve je završilo s diplomom akademske kiparice.
Diplomirana si kiparica, zašto baš kiparstvo?
Često dobijem kompliment: “Ti si stvorena da budeš kiparica”, što me jako veseli. Genetika je tu odigrala ulogu. Dolazim iz obitelji “kovača” i svi imamo veliku snagu i spretnost u rukama. U početku sam htjela biti slikarica, ali nakon prvog razreda nisam upisala željeni slikarski smjer u srednjoj školi. Baš se tako trebalo i dogoditi, prigrlila sam kiparstvo cijelim srcem. Izrađivati skulpture je izazov, kiparstvo je kompleksno, zahtjevno isto tako i čarobno. U izboru materijala i mogućnosti ti stvaraš, a samo je nebo granica. Velika je privilegija napraviti i ostaviti opipljivi trag umjetničke vrijednosti.
Prije pet godina intenzivnije si se počela baviti keramikom, je li tako?
Tako nekako, intenzivnije je počelo prije otprilike pet-šest godina kad se uštedjelo dovoljno novaca za kupnju peći za keramiku. U početku sam imala kiparski pristup prema keramici, odnosno izrađivala sam samo skulpturice. S vremenom sam počela izrađivati i uporabnu keramiku sa skulpturalnim detaljima, crtežom i ilustracijama. Inače, ne bavim se samo keramikom, nego slikam i crtam pa slično volim primijeniti i na keramičkim površinama. Moje skulpture i uporabne stvari su oslikane bojama i ilustracijama. Keramika upravo pruža mogućnost da sve svoje talente, zanatske i umjetničke prirode zajedno spajam u jedan poseban likovni izričaj. Čarobna igra bez granica koja može trajati desetljećima.
U čemu je terapeutska moć keramike za tebe?
Mislim da je jako terapeutski dodir za zemljom (glinom) koja je podatna i masna – kao neka antistres loptica, ali još i bolje jer pritiskom modeliraš željeni oblik. Rad s glinom može biti vječna igra, izazovi se lako prihvaćaju jer upravo glina je zahvalan materija za eksperimentiranje. Glina fizički prati tvoje pokrete i podražaje, a u tom stanju oblikovanja često zaboraviš na sve brige jer si koncentriran na izvedbu željene forme. lončarsko kolo isto ima velike terapeutske moći, meka glina klizi kroz dlanove, koncentrirano dišeš i čistiš um od nepotrebnih stvari. S dekoriranjem keramike je ista stvar, podglazurne boje i glazure mogu uvijek biti nepredvidljive, odnosno mijenjaju se u paljenju, tako da se često prilikom otvaranja ohlađene peći dogodi neko “iznenađenje”.
Što sve nastaje u tvojoj keramičkoj radionici, što najviše voliš izrađivati?
U radionici nastaju različite stvari i jako teško je izdvojiti najdraže. Neke serije proizvoda stvaram već određeno vrijeme, drage volje upuštam se u nove izazove, u realizaciju novih ideja. To donosi svježinu, odmak od rutine u poslu. Volim i dinamiku stvaranja keramike od početka do kraja- oblikovanje gline, dorađivanje oblika, oslikavanje i glaziranje predmeta. Svaki proizvod prolazi mnogobrojno puta kroz moje ruke, a svaka ta faza ima neke svoje čari isto tako i zakone koje treba poštovati. Većinu predmeta koju izrađujem morske je tematike, jer imam suradnju s galerijama na obali. Tu su u ponudi skulpturice morskih svinja, tanjura s daškom godišnjeg odmora negdje na moru i nešto izvedbeno zahtjevnijih skulptura “nudistica”. Skulpturice svinja imaju određenu ljudsku karakteristiku jer su stavljene u ulogu mornara, gusara i ronioca, a kako se smatraju kontinentalnim životinjama, u morskom ruhu budu smiješne. Tanjure i tanjuriće oslikavam idiličnim morskim scenama: plaže, kupačice, zaljubljeni parovi na plaži. Keramičke skulpture ženskih aktova su zapravo nudistice s plaže, položaji tijela su opušteni. One spavaju ili odmaraju. Svi motivi “morske tematike” podsjećaju na hedonizam i ljepotu boravka na godišnjem odmoru. Zadnjih nekoliko mjeseci intenzivnije oblikujem na lončarskom kolu. Predmeti koji nastaju su šalice, tanjurići i zdjelice koje ukrašavam s ilustracijama životinja. Tu imam specijalnu ediciju s prizorima životinja: mačaka, pasa jazavčara i svinjica. Isto tako izrađujem i skulpturice istih. Svojim radovima prenosim poruku o ljubavi prema sebi i prirodi, veselju, prijateljstvu, ljubavi prema životinjama, uživanju u malim stvarima itd. Moja je odluka i izbor kako će nešto izgledati i kakav će imati karakter. Prilagodila sam tematiku koja me veseli i mislim da i drugi prepoznaju tu “kreativnu sreću”.
Trenutno izlažeš u zagrebačkoj Galeriji Forum. Reci mi više o tom radu koji mi se osobno jako sviđa?
Hvala na pohvali. Sudjelovanje na izložbi je ispalo slučajno i spontano. Zahvalila bih kustosu galerije Feđi Gavriloviću na pozivu za izlaganjem s renomiranim kolegama umjetnicima na izložbi “Sićušni zagrebački salon” u galeriji Forum. Instalacija koju tamo izlažem se sastoji od 13 skulptura ženskih aktova postavljenih na podlogu od pijeska. Trinaest nudistica koje ležerno odmaraju na pješčanoj plaži. Instalacija se referira se na knjigu “Mogućnost otoka” od Michela Houellebecqa, gdje on u jednom poglavlju opisuje poznatu plažu u Francuskoj, svojevrsni raj za nudiste.
Instalacija je zapravo podsjetnik na slobodu koja je svima potrebna jer biti nag negdje na plaži okružen prirodom, pijeskom i morem znači biti slobodan. To je bijeg iz naše turobne svakidašnjice koja je prožeta tjeskobama od potresa i pandemije. Isto tako voljela bih napomenuti da sve skulpture nudistica radim isključivo iz mašte, a u mojoj mašti žene idealiziram, sve su lijepe, mlade i putene. Zato dragi čitatelji ako ste u prilici svakako svratite pogledati izložbu.
Što nam još pripremaš?
Pripremam svašta nešto lijepo. Posvetit ću se izradi unikatne uporabne keramike s novim motivima. Isto tako planiram i proširiti ponudu manjih skulptura životinja, jer životinje su neiscrpna inspiracija i treba ih ovjekovječiti. Nemam problema s inspiracijom i maštom (smijeh) svaki dan mi padne nešto na pamet.
Gdje možemo vidjeti, kupiti, doživjeti tvoje radove?
Najveći dio radova šaljem u galerije koje prodaju na Jadranskoj obali. Galerija Dalmacijaland u Jelsi ima najveći izbor mojih djela. Planiram suradnju i s galerijama na kontinentu. Znala sam sudjelovati na umjetničkim sajmovima, ali trenutno ih nema. Svi zainteresirani uvijek mi se mogu javiti preko društvenih mreža; Instagrama i FB stranice.
Foto: Ognjen Karabegović, privatna arhiva
