Umjetna inteligencija i digitalne platforme nadišle su okvire povremenih distrakcija. Utkale su se u poslovnu komunikaciju, postale temelj izgradnje osobnog brenda koji se izjednačava s identitetom, te se samim time uvlače u pore svakodnevnog, privatnog života. No kako zapravo popratne pojave poput neprestane povezanosti, fragmentirane pažnje i kolektivnih trendova oblikuju naše međusobne odnose?
To je pitanje u srži plesne predstave “GenAI” u izvedbi novog omladinskog ansambla bruTALA te koprodukciji Plesnog centra TALA i SABMARINE organizaciji. bruTALA tako postaje prvi strukturirani ansambl u Hrvatskoj koji otvara prilike mlađim generacijama plesača. Upravo su te mlađe generacije – plesači između 16 i 20 godina – protagonisti nove predstave iza koje stoje koreografi Lara Frgačić i Endi Schrötter.
U doba u kojem algoritmi diktiraju trendove i procese, “GenAI” razlaže njihove različite slojeve. Primjerice, predstava je već u samom nastanku koristila AI alate kao asistenciju, a u njezinu su se materiju aktivno uključili i sami mladi plesači – pripadnici generacije kojoj je digitalno okruženje posve prirodno. Na sceni bismo tako trebali gledati djelo koje tematizira dinamiku generacije koja svakodnevno živi ritam digitalnih platformi, satkano poput digitalnog feeda.
Uoči premijere, koja se održava 16. travnja u zagrebačkom prostoru TALA PLE(j)S, razgovarali smo s koreografskim tandemom Larom i Endijem o ideji iza predstave, ali i njihovim razmišljanjima o umjetničkom radu u svijetu umjetne inteligencije.
Za početak, ovo vam nije prva suradnja. Što vas je spojilo na profesionalnom planu i zašto se vaše umjetničke tendencije toliko dobro preklapaju? Kako se nova predstava nastavlja na vaše dosadašnje zajedničke radove?
Lara: Upoznali smo se još u Školi suvremenog plesa Ane Maletić, a suradnju smo nastavili na Akademiji dramske umjetnosti. Tamo smo zapravo shvatili da dijelimo vrlo sličan pogled na ples i ono što želimo vidjeti na sceni, od načina rada do estetskog izraza. Naša suradnja razvijala se organski i kontinuirano, i “GenAI” je naš peti zajednički autorski projekt, pa se prirodno nadovezuje na ono što smo već gradili: interes za jasnoću koreografskog jezika, jaku fizikalnost i rad s različitim kvalitetama pokreta.
Endi: Ono što je novo u ovom projektu jest kontekst, rad s velikim omladinskim ansamblom i tema koja izravno proizlazi iz svakodnevice generacije koja je danas na sceni.
“GenAI” tematizira odrastanje, odnosno egzistenciju u svijetu neprestane diktature društvenih mreža. Od njih više nije moguće “pobjeći” – prožimaju odrastanje, kao i poslovne sfere te oblikuju osobni brend. Koja vas je perspektiva unutar tako široke teme najviše zanimala?
Endi: Najviše nas je zanimao upravo odnos između tehnologije i tijela, odnosno kako se digitalni obrasci – koje svi svakodnevno živimo – mogu prevesti u nešto fizičko, tjelesno i scensko. Tema umjetne inteligencije i algoritama za nas je neizbježna jer je svuda oko nas, ali posebno nas je zanimalo kako ona oblikuje mlade generacije koje unutar tog sustava odrastaju i za koje je to prirodno okruženje.
Lara: Predstava nije samo o tehnologiji nego i o svakodnevici, načinu na koji komuniciramo, donosimo odluke i gradimo identitet unutar digitalnog svijeta.
Predstava je strukturirana poput “digitalnog feeda”. Kako ste taj princip preveli u koreografski jezik – što to konkretno znači na sceni?
Lara: Polazište nam je bio algoritamski jezik, pojmovi poput repeticije, loopova, prekida i glitcha koje smo prvo istraživali na teorijskoj razini, a zatim ih prevodili u pokret. Na sceni se to manifestira kao niz izmjenjujućih situacija i slika koje funkcioniraju poput feeda, pokret se stalno reorganizira između sinkronizacije i odstupanja, kontrole i raspadanja strukture.
Endi: Zanimalo nas je kako taj osjećaj fragmentiranosti i stalnog toka sadržaja može postati nešto što tijelo fizički izvodi.
Koliko je u predstavi bilo važno čuti glasove mladog ansambla, čiji članovi imaju između 16 i 20 godina i možda najbolje mogu artikulirati fragmentaciju vlastitog iskustva kroz digitalne platforme?
Endi: To je bilo ključno. Rad s mladim ansamblom bio je za nas jedan od glavnih razloga za ovaj projekt. Važno nam je bilo da se plesači osjećaju slobodno iznositi svoje ideje i da postoji stvarna suradnja u procesu. Osim toga, oni su upravo generacija koja tu temu živi iznutra, pa je njihov doprinos bio ne samo izvedbeni nego i sadržajni i u nekim dijelovima su sudjelovali i u samom oblikovanju materijala.
I sami pripadate generacijama koje su odrastale uz prve naznake algoritama i društvenih mreža. Osjećate li razliku između vlastite perspektive i perspektive mlađih plesača?
Lara: Da, razlika postoji, ali je upravo zato proces bio zanimljiv. Mi smo generacija koja je rasla uz početke digitalnih platformi, dok je za njih to već potpuno prirodno okruženje. Upravo taj različit odnos prema istom sustavu bio je važan sloj u radu. To nam je otvorilo prostor za dijalog između iskustava, između onih koji su taj svijet “usvajali” i onih koji u njemu odrastaju.
Koje emocije predstava otvara i mislite li da su univerzalne za generaciju Z i mlađe milenijalce? Kako danas uopće ostati istinski povezan bez da nas digitalan svijet “proguta”?
Endi: Predstava otvara slojevit raspon situacija, nalik digitalnom feedu, koristeći algoritamski jezik kao takav, pun sklada i nesklada, glitcha, loopova i repeticije. Kroz niz izmjenjujućih slika i struktura pojavljuje se i raspon emocionalnih stanja, od ekstaze i uzbuđenja do umora i raspršene pažnje. Prisutna je i ambivalentnost u obliku istovremene potrebe za pripadanjem kolektivu i očuvanjem individualnosti. Vjerujemo da je takav spektar iskustava i senzacija uvelike prepoznatljiv i blizak generaciji Z i mlađim milenijalcima, jer proizlazi iz svakodnevnog života unutar digitalnih sustava.
Lara: Predstava ne nudi jednoznačan odgovor na pitanje kako ostati povezan, nego sugerira da se istinska povezanost danas ne nalazi u potpunom odmaku od tehnologije, nego u svjesnom odnosu prema njoj. Kroz tijelo, prisutnost i neposredni kontakt s drugima, otvara se prostor u kojem digitalni tok može biti nadopunjen stvarnim iskustvom, a ne njegova zamjena.
Društvene mreže u kreativnim industrijama, posebno u marketingu, više se ne promatraju kao dodatni kanal komunikacije, nego kao neizostavan dio brendinga. Sve se češće govori i o AI alatima koji bi mogli u potpunosti preuzeti vođenje profila. Koliko se taj utjecaj umjetne inteligencije i digitalnih platformi osjeća u umjetničkom radu?
Lara: U ovom projektu taj utjecaj bio je vrlo konkretan tako što smo AI koristili i kao alat u samom procesu rada. Komunicirali smo s AI alatima, postavljali im pitanja i testirali ideje, što je rezultiralo svojevrsnim dijalogom između ljudskog i tehnološkog načina razmišljanja.
Endi: Ponekad nam je to pomoglo, ponekad nas odvelo u krivom smjeru, ali upravo je taj odnos bio zanimljiv, AI kao “asistent koreografa”, ali ne kao zamjena za ljudski kreativni proces. Na kraju, postalo nam je još jasnije da su ljudsko tijelo i percepcija ključni u stvaranju bez obzira na tehnologiju.
Kad biste ovu predstavu radili za pet godina, kako mislite da bi funkcionirala? Kako gledate na budući razvoj AI-ja i digitalnih platformi?
Lara: Imamo dvostruki pogled na tu distancu od nekoliko godina. S jedne strane mislimo da bi bilo izuzetno zanimljivo kroz nekoliko godina ponovno otvoriti ovu temu i napraviti neku vrstu “GenAI vol. 2”, s novom generacijom izvođača koja bi je možda još direktnije i intuitivnije živjela i prenosila na sceni. Vjerojatno bi tada i naš odnos prema temi bio drukčiji, možda bismo već lagano pripadali nekoj “starijoj” generaciji u odnosu na izvođače, što bi otvorilo i novi pogled na isti fenomen.
Endi: S druge strane, teško je predvidjeti kako bi predstava funkcionirala u budućnosti jer se trenutačno nalazimo u specifičnom prijelaznom razdoblju u kojem još uvijek osvještavamo odnos između nas i tehnologije. U nekom narednom trenutku moguće je da će umjetna inteligencija i digitalni sustavi biti toliko integrirani u svakodnevicu da više neće djelovati kao tema, nego kao podrazumijevana stvarnost. Bi li tada ovo bila tema o kojoj je potrebno razgovarati – ili bi već sve bilo rečeno, a suživot čovjeka i tehnologije bio bi odavno ukorijenjen u svakodnevicu… ostaje da vidimo, za pet godina!
Foto: Sindri Uču
