Način poroda u Hrvatskoj ne može se izabrati. Zapravo, recimo to ovako – način poroda jest izbor, ali ne majčin, već liječnikov, i to na temelju brojnih indikacija koje u tom trenutku spašavaju život. No, kad biste i mogle birati, jeste li sigurne da znate što biste izabrale?
Nažalost, koji god način izabrale, uvijek ćemo biti iz nekog razloga posramljene. “Ako biraš carski, izabrala si lakši put” ili “ako biraš prirodan porod, sigurno si iz redova sekti onih mama koje “briju” na to da sve mora biti u skladu s prirodom, da ćeš si naći doulu, možda i razmišljati o porodu kod kuće bez epiduralne” – možda su najčešće izjave s kojima se žene suočavaju u tom moru osuda zvanom mom shaming, o čemu smo već pisali. No možda nismo dovoljno pisali o stigmi “ako si rodila na carski, pa ti zapravo nisi ni rodila niti znaš što to znači roditi” i ostalom posramljivanju kroz koje te žene nemali broj puta moraju prolaziti.
Dvije priče. Dvije odvojene priče, a opet isprepletene. Dvije različite priče, a opet na trenutke s potpuno jednakim elementima. Dvije trudnoće; kod jedne druga beba, kod druge treća beba; dva poroda, jedan na carski i jedan vaginalni. Oba su sretno završila, ali bi se glavne protagonistice vrlo rado zamijenile za iskustva. Zašto? Djevojka broj jedan prvu je bebu rodila na carski. Položaj bebe nije bio dobar i bez obzira na pucanje vodenjaka i njezine trudove, prerizično je bilo pokušavati izvesti prirodan porod. Problem je što je ona u svojoj glavi zamislila da će porod ići kao u filmovima – pucanje vodenjaka, jurnjava u bolnicu, trudovi i par tiskanja kasnije, evo bebe! No, kako to biva, život slijedi svoj vlastiti, spontani scenarij i beba je stigla putem carskog reza.
Oporavak je bio bolan i dugotrajan, žalila je što nije iskusila prirodan porod, a da ne pričamo o mnogobrojnim šalama i pošalicama iz okoline kako bi trebala biti sretna jer nije morala trpjeti 20 sati neopisivo bolnih trudova i kako se dobro izvukla. Svoju “šansu za popravni” vidjela je u drugoj trudnoći i mjesecima je mantrala da će ovaj put to sigurno biti prirodno, no i ovaj put beba je rekla imaginarnim glasom Vojka V – ne može! Drugi porod, drugi carski, ovaj je put imala dogovoreni datum jer je prošla termin i nije smjela biti inducirana zbog prvog carskog reza. More suza isplakano je jer je opet imala osjećaj da je ona, njezino tijelo zakazalo. I dok je ona plakala zbog poroda carskim rezom, druga djevojka plakala je jer nije dobila porod carskim rezom. Ona je, nakon dva relativno bezbolna (epiduralna ftw!) poroda, na trećem porodu koji su inducirali ranije zbog viška plodne vode, doživjela pakao koji je trajao 12 sati i koji je umalo tragično završio. Od nesnosnih bolova, ručnog širenja porođajnog kanala te mekšanja cerviksa od strane liječnika i babica, do padanja bebinih otkucaja u par navrata, od povlačenja bebe koja se nikako nije htjela spustiti u porođajni kanal, ona je samo željela moliti da tu agoniju privedu kraju i odvedu ju u operacijsku salu da se beba porodi carskim rezom. Naravno da to nije izgovorila jer, kako smo i naveli, žene nemaju pravo izbora, ali ima ga liječnik koji je iz sata u sat procjenjivao da nema potrebe za carskim rezom.
Nakon višesatne agonije, beba je konačno izašla. Ali nije plakala. Srećom, majka nije primijetila zabrinut izraz lica pedijatrice, to joj je kasnije prepričavao partner koji je bio prisutan na cijelom porodu i kojeg je taj porod uvjerio da je troje djece dovoljno. Beba je zaplakala, preseljena je u inkubator na grijanje jer se čudno glasala i doživjela je veliki stres uslijed tog poroda. Majka je preživjela strah toliko jak, neusporediv s nijednim strahom do tada. Hoće li beba biti dobro i zašto smo morali riskirati, zašto porod nije završio jednostavno na operacijskom stolu? Znam to jer sam druga djevojka bila ja, a prva moja prijateljica.
Postoji li pravi način poroda? Koliko god je moja prijateljica znala da je medicinski sigurnije za nju i bebu da se napravi drugi carski rez, plakala je. U jednu ruku jer nam svima pune glavu kako je prirodno najbolje, kako beba na taj način prima majčine hormone stvarajući bolji imunitet, kako tijelo majke brže počne proizvoditi mlijeko i lakše se oporavi. To je prirodno. Ja kažem na to – nemojmo to zvati prirodan porod, zovimo to vaginalni porod. Jer ta stigmatizacija majki koje su rodile carskim rezom počinje upravo tu – da, donijela si bebu na svijet, ali neprirodno.
Čovječe, kako me to ljuti. Mene, koja je svakim atomom snage vrištala od bolova u toj rađaoni za vrijeme tog trećeg poroda, a trebala sam svakim atomom vrištati RAZREŽITE ME! Samo da beba bude dobro. Da, bila je srećom i ovaj put dobro, ali što da nije? Što da su posljedice padanja tih otkucaja bile tolike da je beba dobila oštećenje na mozgu? Što da se nije spuštala jer joj je pupčana vrpca bila omotana oko vrata, a na svakom porodu sam dobila komentar da je pupčana vrpca kratka i debela? Što da je inzistiranje na prirodnom porodu dovelo do pogubnih posljedica ili za mene ili za bebu?
Da, postoji pravi način poroda – onaj u kojem su i mama i beba dobro i zdravo. Inzistiranje na prirodnom porodu pošto-poto? Ne. Carski porod nije lakši put. Vjerujem da tehnikalije oko carskog poroda već i vrapci (i rode) na grani znaju, ali hajde da ponovimo – reže se SEDAM slojeva kože. Sedam. Pa neka onda netko kaže da je to lakši put i posrami ženu koja je na taj način donijela novi život na svijet. Nek joj to kaže u trenutku kad neće moći ustati iz kreveta, kad će se pri svakom bježanju na toalet osjećati kao da će joj utroba kroz rez ispasti na taj prljavi pod. Kad će do kraja života gledati taj ožiljak i smišljati načine kako da ga sakrije ispod kupaćeg kostima. A treba ga nositi s ponosom. “Hej, pa to su mala vrata života, tu je izašla moja beba, živa i zdrava”, to bi trebala moći izgovarati bez da se “pametni” dušebrižnici nađu komentirati kako su te žene privilegirane jer nisu osjetile bol trudova i izgona – jer najvjerojatnije jesu. Većina ih po hitnom postupku završi na carskom rezu jer se vaginalni porod zakomplicirao. Znači da su doživjele i nadzemaljske bolove i još na kraju bile rezane, da bi ih netko onda zvao privilegiranim. Privilegirane žene koje ne znaju što znači roditi.
Iako sam se više puta pitala zašto taj dan nisam završila na carskom rezu, jedno je ostalo konstantno – vjerovala sam svom liječniku. I vjerovala bih opet. Srećom, imamo dobre medicinske stručnjake, a imamo i mogućnosti, barem mi je tako moj doktor rekao: “Ne brinite se, ako se išta zakomplicira, operacijska sala je soba do nas i beba je vani unutar pet minuta.” I pet minuta poda anestezijom i 12 sati trudova i izgona, i šavovi nakon vaginalnog poroda i rez nakon carskog reza, sve se to podnosi i sve je to jednako važno. Porod je porod.
Možda će se pitanje o vrsti poroda pojaviti u nekom upitniku kao recimo kod upisa djeteta u školu ili prilikom nekih zdravstvenih pregleda, ali ono najbitnije neće se dogoditi – vašem djetetu nikad neće biti važno na koji je način došlo na svijet. Njemu je važno sve ono kasnije, koliko ga ljubimo, koliko se igramo s njim, kako mu čitamo, pjevamo, kako putujemo s njim, kako ga tješimo kad je teško. Tako da, s oproštenjem, svi oni kojima je vrhunac života baviti se tuđim stvarima i posramljivati ih zbog njih, lijepo mogu otići u majčin vaginalni porođajni kanal ili kroz rez u majčinoj trbušnoj stijenci i maternici. Sasvim je svejedno, samo da se vrate otkud su došli, da svijet bude pošteđen njihovih gluposti. Žene, vaginalno ili carski, rodile ovako ili onako, carice smo u svakom slučaju. I nikad nemojte to zaboraviti.
Fotografija: Profimedia
