Što iz teorije privrženosti uspijevamo saznati o ljubomori i kako o savladavanju iste možemo saznati iz – poliamoričnih odnosa? Popričali smo ekskluzivno sa psihoterapeutkinjom Jessicom Fern, koja se bavi upravo ovom temom
Ljubomorni smo jer volimo, kako kaže društvo. Osim ako nije riječ o patološkom obliku, ljubomora je u našem društvu često mjerilo “stvarne ljubavi“. Ukratko, ako ne pokazuješ znakove ljubomore kad ti kažem da idem s nekim na piće, nego mi samo dometneš da uživam bez da od mene tražiš kako osoba izgleda, gdje ćemo točno biti i neku još sličnu opasku, ti mene zapravo uopće ne voliš ili ne misliš da sam privlačna. Koliko god mnogima ovo izgledalo kao neozbiljna razmjena između partnera, poprilično je česta u svijetu, a pripisuje joj se nesigurnost, ali i tradicionalan odgoj. Ne pomažu niti brojni filmovi i serije koji praktički romantiziraju cijeli proces ljubomore, ili razni kvizovi putem kojih možete saznati je li vaš partner ljubomoran, dok pritom odgovarate na pitanja poput: “Smijete li se šalama drugih muškaraca?“ Ili: “Obožavate li muške zvijezde?“ Sve to normalizira razne oblike toksičnih izraza posesivnosti kao nešto potpuno normalno što svi u partnerskim odnosima svakodnevno doživljavaju.
Ljubomora, ali i zavist svakako jesu osjećaji koji su nam svima poznati, no kad oni postanu obuzimajući i nesavladivi, potrebno je potražiti korijen problema. Tu kao odgovor stiže teorija privrženosti, koja je posljednjih godina ušla u mainstream kao skup alata koji mogu pomoći u razvoju kvalitetnih i zdravih odnosa, a bazira se na odnosima i vezana među ljudima, posebno na dugoročnim vezama, uključujući i one između roditelja i djeteta te između romantičnih partnera. Britanski psiholog John Bowlby bio je prvi teoretičar privrženosti, opisujući vezanost kao “trajnu psihološku povezanost između ljudskih bića.“
Kasnije istraživanje proširilo je teoriju i na odrasle, na interakcije poput odnosa s vršnjacima, romantične i seksualne privlačnosti. Zbog toga danas znamo da postoje različiti stilovi privrženosti, koji utječu i na učestalost te na obrasce izražavanja ljubomore, i upravo je najveći dio teorije okrenut prema tome kako naše rano djetinjstvo oblikuje naše odrasle romantične odnose.
Propisi i ograničenja ljubavi
Teorija vezanosti je, međutim, najčešće sazdana od toga da uči njegovati sigurne i zdrave monogamne veze, a s obzirom na to da možemo dugoročne i kompleksne odnose stvarati i s prijateljima, ali i da možemo njegovati i zdrave poliamorične odnose, kako se te ljubomore razlikuju, i što možemo naučiti od osoba u poliamoriji, pomogla nam je odgovoriti Jessica Fern, poznata psihoterapeutkinja koja prakticira poliamoriju i u svojoj se knjizi “PolysecureAttachment, Trauma and Consensual Nonmonogamy“ bavi upravo temom težnje prema sretnim vezama s više od jednog partnera, iz koje možemo povući puno kvalitetnih savjeta.
Kako objašnjava Jessica: “Romantični odnosi u zapadnom društvu i dalje su ispunjeni propisima i ograničenjima koja inhibiraju netradicionalne izraze ljubavi, a mnogi od nas pate zbog toga. Kako se krajolik romantične ljubavi nastavlja širiti, a monogamija više nije jedini mogući oblik odnosa, naši društveni pojmovi, kao i naši psihološki modeli ljubavi i partnerstva, također trebaju rasti i uključivati strukture odnosa izvan monogamne norme. Mnoge nemonogamne osobe imaju sigurne, ljubavne i zdrave veze s više partnera, a ova knjiga je moj pokušaj da podignem leću s monogamije i usmjerim sve ovo znanje o ljudskoj povezanosti i na drukčije odnose.“
Smatra li da osobe u poliamoričnim odnosima na neki način mijenjaju koncept ove teorije vezanosti s obzirom na to da paralelno održavaju, njeguju i rade na kvalitetnim romantičnim odnosima, Jessica objašnjava da nema promjena, ali da se događa nešto drugo zanimljivo. “Uzmimo u obzir da ljudi ne formiraju samo romantične odnose, ali definitivno je jasno da imamo drukčije stilove vezanosti s osobama u odnosu na to s kime smo. Tako će jedna osoba imati s jednim partnerom siguran stil, dok će s drugom osobom imati, kako mi to zovemo, izbjegavajući. Osobama koje imaju više romantičnih partnera onda je nekad izazovnije balansirati sve te različite osjećaje privrženosti. Ono što je sigurno je to da ljudi upravo u konceptu monogamije traže svojevrsnu sigurnost, koja nije zajamčena samo prstenom ili određenim papirom, a poliamorične osobe se u startu ne mogu uloviti za tu jednu osobu, što je i jedan od razloga zašto je knjiga “Polysecure“ i nastala.“
Jedno od čestih pitanja koja monogamne osobe postavljaju onima poliamoričnima jest – kako, pobogu, uspijevaju ne biti ljubomorni i kako uopće kontroliraju takve osjećaje kad je partner s nekim drugim? Tretiraju li poliamorične osobe drukčije ljubomoru i što možemo naučiti iz njihova pristupa partnerima? “Ljubomora je često na glasu kao nešto loše što ne bismo trebali imati. Često se kaže da je netko ubio iz ljubomore, a istovremeno je neminovan dokaz ljubavi, čak i kad dovede do tučnjave ispred škole. Riječ je o doista čudnoj, paradoksalnoj emociji koja je apsolutno proizvod patrijarhata kad je riječ o osjećaju vlasništva i posjedovanju partnera. Međutim, postoji i ljubomora koja proizlazi iz nesigurnosti u samog sebe, poput nižeg samopoštovanja ili nižeg samopouzdanja i puno usporedbi s drugima, a to se ne događa samo u romantičnoj vezi. To se može dogoditi s prijateljima, na poslu gdje se ne osjećamo produktivno i kvalitetno. Ili želimo izgledati poput nekoga drugoga. Dakle, nemaju samo poliamorične osobe više osjećaja privrženosti, zavisti i ljubomore, to imamo svi. Monogamne osobe su i same to iskusile, iako možda manje intenzivno, s prijateljima ili roditeljima.“
Jessica pojašnjava da su milijuni godina evolucije povezali s nama reakciju na stres koja nam treba održati život u situacijama opasnima po život. “Kad se osjećamo ugroženima, naš primitivni mozak i naš emocionalni moždani sustav sisavaca aktiviraju se kako bismo se ili borili i obranili, pobjegli, smrznuli se i pretvarali mrtvi. Ovo je vrlo potreban sustav koji nam pomaže da prvo otkrijemo je li naše okruženje sigurno ili opasno, a zatim u skladu s tim trenutno reagiramo. Ali naš mozak ne može razlikovati fizičku prijetnju i emocionalnu prijetnju našem egu, identitetu ili svjetonazoru. Dakle, kad mislimo da smo pogriješili ili kad pretpostavimo da će nas netko osuđivati, ili odbiti, možemo pokrenuti taj odgovor na borbu. U današnjem svijetu prijetnju ne predstavlja okrutna životinja, nego partner na kauču koji se dopisuje s nekim drugim ili kad kasnite na sastanak. No vaše tijelo reagira na isti način kao da vam je život ugrožen.“
Ljubomora kao glasnik
Iako se pretpostavlja da je u poliamoriji ljubomora snažnija i češća, događa se, kako tvrdi Jessica, suprotno. “Poliamorični odnosi prihvaćaju ljubomoru onakvom kakva ona jest, više razgovaraju o njoj i gledaju na nju kao na nešto normalno. Razvijaju osjećaj osobne cjelovitosti i sigurnosti u sebe, i znaju da voljeti nekoga više ne znači da se nekoga drugoga voli manje.“ Napominje da se ljubomore nikako ne treba bojati niti je izbjegavati. “Ono što volim reći jest to da je ljubomora svojevrsni glasnik koji bi vas trebao upozoriti na neke faktore. Jeste li ovako reagirali zbog nečega u prošlosti? Imate li problema sa slikom o sebi? Jeste li ljubomorni na svoju prijateljicu? Postanite transparentni s izvorom svojih osjećaja i poradite na njima, ili potražite pomoć psihoterapeuta. Iskustvo s klijentima pokazalo mi je da ljudi koji artikuliraju svoja dublja promišljanja, koji progovaraju o stvarima koje ih tište umjesto da ih negiraju, imaju bolju sposobnost nošenja s usponima i padovima koji su pred njima, pa tako i s ljubomorom. Važno je ne sramiti se svojih obuzimajućih reakcija, ali je bitno na njih i reagirati kako bi se detektiralo što je bio taj alarm koji vas je tako aktivirao.“
Stoga u svojoj knjizi “Polysecure“ jako često naglašava stavku otvorenosti prema sebi i transparentnosti prema drugima. Ponudila je i rječnik kako se nositi i snalaziti u potrebama, željama i obvezama zajednice koje smo dio. Jedan od fundamentalnih “trikova“ je (prikladno nazvan) HEARTS, koji pojednostavljeno označava set savjeta kako biti prisutan, pokazati zadovoljstvo, biti usklađen, imati zdrave rituale i rutine, oporaviti se nakon konflikta te, posljednje ali ne i najmanje važno – stvoriti privrženost prema sebi. Jessica kaže da je taj dio krucijalan. “Privrženost je utjelovljeno iskustvo. Odrasla osoba koja želi funkcionirati u sigurnim i kvalitetnim odnosima ne može se prilagoditi niti popraviti odnos ako nije sinkronizirana sa sobom, a onda i sa svojim partnerima. Postoji nešto što se u budizmu zove “suosjećajna radost“, odnosno, kad ste sretni zbog sreće drugih ljudi, ali to nikako ne smijete koristiti tako da onda osjećate sram zbog vlastitih postignuća ili odnosa. Najlakše je reći, ali najteže učiniti – pogledajte u oči vlastitoga srama. To je ključno, ali nije lagan posao. Jer, dovraga, tko želi pogledati u vlastiti sram? No taj korak je fundamentalan za izlječenje trauma i korak za otvaranje puta prema naprijed.“ Stoga, umjesto da se osvrćemo na to kako drugi NISU ljubomorni u različitim situacijama i odnosima, poanta se svela na jednu jednostavnu uputu – okrenimo se sebi i zapitajmo se otkud ti naši, kako kaže i Jessica, obrambeni alarmi zbog kojih se bojimo za vlastiti život. I naučimo se opustiti.
