“And Just Like That…” je kao automobilska nesreća. Užas od scene, netko je i lakše nastradao, totalni je kaos na cesti, pokušava se pomoći ozlijeđenima, a mi, promatrači, u šoku, ne možemo prestati gledati u prizor. Hipnotizirani smo.
And Just Like That… na red je došla druga sezona.
Tako se osjećam kada gledam u ovaj reboot, revival. Jako sam voljela “Sex and the City” i zapravo sam se veselila kada su najavili prvu sezonu “And Just Like That” koja je momentalno imala rekordnu gledanost i oštre kritike. U čemu je privlačnost ove serije ili bilo čega sa “Sex and the City” predznakom? Junakinje serije Carrie (Sarah Jessica Parker), Miranda (Cynthia Nixon) i Charlotte (Kristin Davis) jednostavno – pobjeđuju! Sve imaju hrpu novca, sve su se udale, pa čak kada dožive smrt supruga, prožive nevjeru koju uzrokuju ili im se desi, pa čak kada se osjećaju kao najgore majke na svijetu, one i dalje – imaju sve u životu! Nekako je lakše gledati na neuspjehe, poraze i nedaće u životu, s te, pozicije pobjednika.
Ova serija je jedan potpuni eskapizam da obožavateljima, u koje se i sama ubrajam, ne smetaju dramaturški propusti, loši dijalozi, nezavršene priče, labava struktura… Ovo je serija koja se gleda kako bi pobjegli u svijet koji je u potpunosti nestvaran da želimo u njega povjerovati.
Originalna serija, smještena u New York kasnih devedesetih i ranih dvijetisućitih je bila previše bijela tako da su producenti serije uvažili kritiku publike i društva te uveli likove poput Lise Todd Wexley (Nicole Ari Parker), Seeme Patel (Sareeta Choudhury), Che Diaza (Sara Ramirez) i Nye Wallace (Karen Pittman). No nisu ih uspjeli napraviti – ljudima. Ti likovi se ne doimlju živima. Kao da sami nisu u dodiru sa stvarnošću, već su grozno površno kreirali likove pokušavajući zadovoljiti sve zahtjeve suvremenog woke doba. Učiniti izvorne junakinje toliko nespretne i bez dodira sa stvarnošću u vezi pitanje i tema rase, spola i roda činilo se kao urednički komentar na razgovor o nedostatku raznolikosti u “Sex and the City”, a ne kao serija koja donosi priču, nastavak o ženama u koje smo se zaljubili prije dvadesetak godina. Bi li Miranda, progresivna odvjetnica koja cijeli život živi u New Yorku, doista tako razgovarala s crnkinjom kako je razgovarala u prvoj sezoni nove serije? Ne bi. Međutim, kako je sezona odmicala, na kraju se serija pretvorila u komediju o starenju i kao da je (privremeno) napustila ili barem “stavila po strani” ta pitanja i teme.
Hoće li se to i sada dogoditi? Hoće li se serija razviti u nešto bolje? Ne znam. Nadam se.
Pogledala sam prve dvije epizode i moram priznati da je prva grozno dosadna, nespretna, nekoherentna i da je moda u seriji i dalje fantastična. Imala je dva ili tri dobra i duhovita momenta, ali to je to. Druga epizoda je nešto bolja, no i dalje je dramaturška nepovezanost najveća boljka.
Zapleti su u najmanju ruku apsurdni, likovi kao da su nesvjesni sebe; radi li se o seriji koja je neuredna i zbunjujuća ili koja priča o tome da je starenje neuredno i zbunjujuće? Nekako mi se čini da su odgovori na ova pitanja nebitni. Serija je nespretna, na korak da je posve loša i istovremeno hipnotizira. S prvom epizodom druge sezone činilo mi se da će se sve raspasti, s drugom izgleda kao da se nazire neka struktura… Ta nestabilnost serije je istovremeno ogroman problem, no i povod gledanju. Ne bih je nikome preporučila za gledanje, no ne mogu je prestati gledati.
Fotografije: Warner Bros. Discovery
