U predstavi Zagrebačkog kazališta mladih “Ljudski glas”, pet sjajnih glumica na pozornici progovara o životnim temama koje publiku dovode do suza, ljutnje pa i razočaranja. Zašto? U razgovoru otkrivaju izuzetne žene i glumice Hrvojka Begović, Nataša Dorčić, Barbara Prpić, Urša Raukar i Lucija Šerbedžija
Mjesec u kojem obilježavamo Međunarodni dan žena, ali i svakodnevne vijesti kojima smo izloženi, podsjećaju nas na to koliko je važan ljudski glas i sloboda izbora. Koliko je važno slati poruke mira, a ne mržnje, prihvaćati ono drukčije i boriti se za opće dobro svih nas, a ne samo misliti na sebe. To je ujedno i samo dio snažnih poruka koje šalje predstava “Ljudski glas” Zagrebačkog kazališta mladih.
“Ljudski glas” je višeglasna scenska cjelina koncipirana u tri dijela: na poetskom monologu “Ljudski glas” Jeana Cocteaua, od fragmenata epistolarno-ispovjednog romana “I Love Dick” spisateljice Chris Kraus te od izabranih dijelova intimističko-teorijsko-filozofskog teksta “Testo Junkie” Paule B. Preciado. Sva tri teksta povezuje ženski glas u pregovorima s nijemim muškim subjektom, odnosno njegovom društvenom konstrukcijom. Kroz taj ženski glas progovaraju glumice: Hrvojka Begović, Nataša Dorčić, Barbara Prpić, Lucija Šerbedžija i Urša Raukar, ujedno i začetnica ideje o predstavi. “Predstavu “Ljudski glas” poznajem kao monodramu pa sam počela razmišljati kako bih mogla to napraviti dvojezično, na hrvatskom i francuskom. Prve razgovore imala sam s Goranom Ferčecom, dramaturgom sadašnje predstave i onda sam odlučila nešto što inače ne radim – upustila sam se u prijevod, i uz pomoć svojih prijatelja prevoditelja i Gorana Ferčeca prevela sam “Ljudski glas”. Nakon toga smo Goran i ja pozvali redatelja Bojana Đorđeva i ideja je bila monodrama. Presudno je bilo to što nam je Bojan razotkrio da Almodóvarov film “Žene na rubu živčanog sloma” leži na svim motivima “Ljudskoga glasa”. Zajedno smo odgledali Almodóvara i tu je došlo do želje i potrebe da početnu ideju proširimo dramaturški te nadodamo još priča. Taj krug je kod mene zatvoren kad sam gledala intervjue s Preciado u kojima ona govori kako je odrasla u jednoj strogoj španjolskoj katoličkoj obitelji i onda je s 18-19 godina otišla u Madrid, u klub gdje je bila ekipa u kojoj je bio i Almodóvar te je tamo našla takoreći srodne duše”, uputila nas je u same početke Urša Raukar, a kako su predstavu i teme koje ona obuhvaća doživjele glavne protagonistice predstave, saznali smo kroz ugodan razgovor s Uršom, Hrvojkom, Natašom, Lucijom i Barbarom.
U prvom dijelu uplakana žena ima posljednji telefonski razgovor s osobom s kojom se rastajete… Vaše reakcije u slučaju ostavljanja u stvarnom životu?
Urša Raukar: “Najčešće su mene ostavljali. Nisam nikad dugo patila. Sjećam se kad me jedan ostavil’, davno, u četvrtom razredu gimnazije, pa na jednom tulumu nisam dala da se pušta išta drugo osim “I Will Survive” Glorije Gaynor. Maltretirala sam ljude četiri sata puštanjem te pjesme. No nisam osoba koja će nazivati, pisati pisma, moliti… Ne, a kaj sad, ak’ me netko ostavio, nema tu više. Ako je netko odlučio otići, odlučio je otići. Ono što se meni u životu potvrdilo, i to ne u samo jednom slučaju, jest da se oni onda i vrate, ali onda je, nažalost, kasno.”
Lucija Šerbedžija: “Prekidi su bolni bez obzira na kojoj si strani. Ja uglavnom dobijem temperaturu, razbolim se i isplačem rijeku suza.”
Nataša Dorčić: “Prekid je težak uvijek, i kad ostavljaš i kad si ostavljen. Ljudi vole da se stvari ne mijenjaju, a mijena je jedina konstanta u životu, svakodnevna. Jedino ako vježbaš svjesnost i davanje, imaš šanse da iz svih mijena izađeš mudriji i sretniji.”
Hrvojka Begović: “Instinktivno.”
Barbara Prpić: “Emancipirano.”
U drugom dijelu je glas žudnje iz knjige “I Love Dick” pretočen u pisma upućena idealiziranom muškom arhetipu kauboja-intelektualca s namjerom da ga se zavede. Knjigu su gotovo 20 godina nakon objavljivanja popularizirale blogerice više nego što je bila nakon objavljivanja originala…
Hrvojka Begović: “Šarm i kvaliteta knjige “I Love Dick” leži u njezinoj neposrednosti, iskrenosti i ženskoj beskompromisnosti koju, čini mi se, prerijetko susrećem. Ima neku vrstu bezobrazluka koji je zarazan, duhovit i očito potreban.”
Barbara Prpić: “U tekstu “I Love Dick” otvara se i preispituje pitanje emancipacije. Tema se 60-ih načela, no nikako se nije do kraja usvojila. Primjerice, gledajući današnju ženu koja se svojevoljno “vraća” u stari i poznati oblik ovisnosti o muškarcu, ili pak stavljanje same sebe ponovno u kontekst objekta koja se na, recimo, Instagramu ili drugim društvenim mrežama izlaže kao takav. No društveni pritisci jednako opterećuju i žene i muškarce. Pitanje nužne emancipacije je postalo bespolno.”
Nataša Dorčić: “Ovakva literatura se vraća kao bumerang jer svaka nova godina života donese drukčije čitanje tih misli, prepametne i preduhovite Chris Kraus.”
Treći dio bio je poseban izazov – Preciado govori o mijenjanju spola, o stavljanju testosteronskoga gela i promišljanjima što se događa s tijelom i uopće promišljanjima o društvu kao takvom…
Urša Raukar: “Kao prvo, fantastično je da se u Hrvatskoj dogodila ova predstava. Mislim da je hrvatskom društvu neophodno da se o takvim pitanjima progovara. Ima naših prijatelja i poznanika koji imaju tu vrstu zova, jednostavno se u svom tijelu ne osjećaju kako bi trebali. To nije pitanje ishitrenosti ili pomodne odluke kao što se to vrlo često imputira. Ne vidim niti jedan razlog da mi u 21. stoljeću to apriori osuđujemo. Mislim da smo postali jedna izuzetno zatvorena sredina koja se boji, koja je ustrašena od bilo čega novoga, od bilo kakve promjene. Sve više se držimo nekog “ognjišta”, koje nam daje kao neku sigurnost, a zapravo ne vidimo da sigurnosti nemamo iz nekih sasvim drugih razloga. A to je zato što nemamo dovoljno mogućnosti da radimo, zato što ne možemo zaraditi dovoljno da prehranimo djecu, da živimo pristojan život, zato što je ova zemlja pokradena do krajnjih granica. Ovakve predstave i ovakvi tekstovi su upravo zato potrebni, da bismo se mi trgnuli i da bismo se prestali bojati svega što nam je nepoznato. Da ne dozvolimo da nas se drži pod šapom straha od nepoznatog ili nekog tamo tko nam je za sve kriv – neki Srbin, neki migrant, neki Židov. Uvijek je nama netko nešto kriv jer tako nas se najlakše drži u toj pokornosti i tišini dok se događaju krađe svih javnih dobara, novca, mogućnosti.”
Hrvojka Begović: “Zanimljivo je da se taj, naočigled vrlo kompleksan sadržaj, našoj publici često najviše svidi, što meni govori samo to da je publika željna zahtjevnih sadržaja i da ne voli biti kontinuirano podcjenjivana.”
Lucija Šerbedžija: “Treća priča mi je zasigurno bila najveći izazov za koju mislim da je iznimno važna, aktualna i potrebna u današnje vrijeme, posebno u Hrvatskoj.”
Barbara Prpić: “Svaki od tih tekstova predstavio je vlastiti izazov. Tim više jer su sve to, naravno, naše teme i prema tome smo imale, čak bih rekla, terapijskih momenata u stvaranju predstave.”
Kako ste doživjele reakcije publike na predstavu?
Barbara Prpić: “Iznenađuju nas žene takozvane starije dobi koje uglavnom na kraju predstave frenetičnim pljeskom i uzvicima pokazuju svoje odobravanje i zadovoljstvo predstavom. Više no za bilo koju drugu predstavu zaustavljaju me žene na ulici kako bi iskazale koliko ih se sama predstava dojmila i koliko smo progovorile u njoj o važnim temama.”
Nataša Dorčić: “Ova predstava postavlja pitanja, čeprka po ženskom srcu, glavi, utrobi, tijelu… daje jedan presjek ženske evolucije, emancipacije i odrastanja u muškom svijetu i patrijarhalnom razmišljanju od 1930.-2008., zato može i mora proizvesti različite reakcije, tako i treba, da se vidi gdje smo i kuda idemo. Jako mi je drago kad netko poslije predstave kaže da mu se sviđa ili da mu se ne sviđa jer nakon toga krene razgovor, e a to je tek važno… Razgovarati, razmijeniti mišljenja, čuti i razumjeti drugoga.”
Urša Raukar: “Zanimljivo je da su na prvi dio predstave različite reakcije. Ima nekih koji plaču jer se poistovjećuju i sjete svojih situacija, a ima isto toliko, ako ne i veći broj onih koje su ljutite zato ‘što je ona tako glupa, tako podložna’… Ono što uopće nisam očekivala jest to da su veliki dio naše oduševljene publike starije gospođe. I to nevjerojatno oduševljene. One kao da su prvi put čule nešto što se nisu usudile ni misliti. I bile su sretne. Uvijek sam mislila kako će te gospođe reagirati na “I Love Dick”, ima tu svašta, a da ne govorim o Preciado. Naravno, ima u publici ljudi koji to ne prihvaćaju, ali njih ima u puno manjem broju.”
Vječno pitanje – što žene ne smiju, a kod muškaraca je poželjno…
Urša Raukar: “Nataša u završnoj rečenici u Chris Kraus “I Love Dick”, govori: ‘Želim biti žena, heteroseksualna, koja želi voljeti muškarca, koja želi da ju se ševi, je li moguće živjeti s tim slobodno poput gayeva?’ Mi još uvijek živimo u društvu u kojem, kada žena pokaže izravna seksualnu ponudu, to se doživljava kao da je neka kurva, a kada to napravi muškarac, onda je to dapače veliki plus, ‘koji je to frajer’.
Zbog čega imamo još uvijek te stoljetne zazore i ladice u koje još uvijek sami sebe trpamo? I žene to rade. Žene gotovo više od muškaraca, usudila bih se reći. Ja to isto vidim kao neki strah od novoga i čuvanje neke svoje elementarne ljušture da se stvar ne raspadne, a ne bi se raspala da imamo više znanja, otvorenosti, znatiželje… Znati, vidjeti drugo i drukčije, ne znači odustati od sebe. Ne moraš zbog straha mrziti i osuđivati ili proganjati tebi nepoznato ili strano.”
O GLASOVIMA…
Glas u političkom aktivizmu…
Urša Raukar: “Naravno da se čovjek nakon niza godina prosvjeda umori, ali nikada neću odustati. Ono što mene muči, i što mi je uvijek žao, jest to što očito nisam nikad bila dovoljno argumentirana da ljudima objasnim koliko je važno to da se svi uključimo, naravno, da nitko sam ne može potaknuti promjene, ali uvjerena sam da zajednički možemo puno. Mislim da Hrvatskoj nedostaje građanska svijest, svijest da imamo dužnost otići na protest. Ne očekujem od građana da spavaju na cesti mjesec dana, to je moje privatno “ludilo” i podređenost jednoj ideji, ali očekujem da izdvoje sat vremena i dođu na određeni protest. Očekujem da potpišu peticiju. Smatram građanskom dužnošću izaći na izbore. Ušla sam u politiku na lokalnim izborima 2017. s platformom “Zagreb je naš”, a mislila sam da to neću učiniti nikad. Naravno da vas zovu u razne stranke i tako, svašta tu ima, i ja sam to uvijek odbijala. Međutim, kad vas se pozove da se ide u zajedničku akciju i to ekipa ljudi s kojom si ginuo na cesti, koji su mladi, pametni, obrazovani s puno strasti za javno dobro, onda shvatiš da si na ulici napravio što si mogao i da je očito došlo vrijeme da se zagazi u to mutno polje politike.”
Lucija Šerbedžija: Uvijek se odazivam i podržavam svaku inicijativu u smislu buđenja i mijenjanja nabolje. Smatram da je to u najmanju ruku dužnost svakog osviještenog pojedinca.”
Situacije kad se nije čuo vaš ženski glas…
Lucija Šerbedžija: “Osobno nisam bila u takvim situacijama, vjerojatno zahvaljujući poslu kojim se bavim. Nažalost, žene su itekako i dalje po mnogočemu u neravnopravnom položaju u odnosu na muškarce…”
Nataša Dorčić: “Vjerojatno je bilo takvih situacija, dok sam učila prve lekcije koje nam život donese… Danas sve što trebam izgovoriti izgovorim, ako ne odmah, onda prvo pažljivo saslušam, dobro razmislim, pa viknem da sam sigurna da se čuje.”
Hrvojka Begović: “Normativnost ženskog, ali i muškog ponašanja protkana je u sve pore naših privatnih i javnih života i ne znam koliko više ima smisla stalno naglašavati tu činjenicu. Više od toga zanima me mogućnost individualne i kolektivne borbe protiv tih uvjetovanja. Tu mogućnost vidim u ženskoj solidarnosti za koju smatram da je vrlo jako oružje protiv muške samouvjerenosti u nedodirljivost vlastitog privilegiranog položaja, zatim u muškoj emancipaciji – oslobođenju od zadatih normi i očekivanja takozvane “muškosti” te u slobodi i kreativnom preispitivanju svih granica koje su nam postavljene (ili si ih sami postavljamo) kroz umjetničko stvaralaštvo tj. posao kojim se bavimo.”
Barbara Prpić: “Mislim da se žena kao i muškarac gotovo podjednako moraju dokazivati. Istina je, čini mi se, da se u Hrvatskoj i dalje njeguje konzervativna slika podijeljenih uloga. Primjerice, nisam sigurna koliko često se muškarca koji ima djecu na poslu pita: ‘A tko ti je s djecom?’, dok se ja kao zaposlena majka s tim pitanjem susrećem na svakodnevnoj bazi. Isto tako postoje podaci u razlikama u plaćama, osobito na vodećim pozicijama. Dobri dramski tekstovi u kojima broj ženskih uloga prevladava su rijetkost, baš kao i što je dobna selekcija istaknutija.”
Urša Raukar: “Na ženama su strašni tereti. Žene su te koje održavaju obitelji, koje rađaju djecu i brinu se za njih, koje kuhaju, koje peru, koje rade i donose novce doma i koje su u visokom broju izložene maltretiranju. Možda ne sve onim najstrašnijim, ali vrlo često sa stavom da moraju biti podređene. Kad još tome priključite i Crkvu koja ih stavlja u tu poziciju, a vrlo je jaka, osobito u manjim sredinama, i kad se u sve to stavi politička situacija u kojoj se napada “Istanbulska konvencija” koja štiti ženska prava, kako možemo očekivati da će se žene masovnije probiti? Ne slažem se s time da bi se žene trebale same za sebe boriti. Mislim da je potrebna solidarnost društva, da bi to trebali učiniti i muškarci zajedno s njima.”
OVAJ INTERVJU OBJAVLJEN JE U TISKANOM IZDANJU GRAZIA BROJ 237
