“Ovo je moja prijateljica. U šestom mjesecu trudnoće. 25 tjedana sreće, uzbuđenja i iščekivanja prekinuo je uobičajeni utorak, redovni pregled kod ginekologa.” – započela je novinarka Ivana Paradžiković status na jednoj društvenoj mreži ispod slike svoje prijateljice koja u rukama drži svoje blago – trudnički trbuščić. Sigurno ste naišli na navedeni post ili barem čuli da netko o njemu priča. Priča nije zaslužila da je se priča, zaslužila je da se o njoj viče iz petnih žila.
Ne poznajem gospođu Čavajdu, ali suosjećam s njom. Plačem s njom. Gutam knedle s njom dok razmišljam o njoj. I na ovaj način, ovim tekstom vičem s njom i još tisućama Hrvatica koje su ganute do suza njenom pričom. Jer biti u njenim cipelama trenutno je uništavajuće. Znam jer sam te cipele i sama nosila.
Ivana Paradžiković ima takvu prijateljicu. I ja imam takvu prijateljicu. I vi sigurno imate takvu prijateljicu, šogoricu, poznanicu, sestru, majku, kćer. I ja sam skoro bila ta prijateljica, ali sam imala sreće da su katastrofalne prognoze za moju bebu bile samo lječnička pogreška koja se ustanovila nakon što sam prošla sve faze tugovanja i pitanja zašto baš ja i zašto baš moja beba. I zato znam koliko je to j#%& teško i koliko osjećaja se u tvojoj glavi (i srcu) miješa – strah, nemoć, ljutnja, zabrinutost. Ne znaš zašto se to događa, ne znaš kako će sve završiti, ne znaš kako će sve biti kad završi, bez obzira o odluci i ishodu. I u jednom i drugom slučaju je to neopisivo teško i iskreno se nadam da ni jedna od vas koja ovo danas čita neće morati iskusiti što znači biti ta prijateljica. Ali na stranu osjećaji! Zašto svi moramo pričati o tome i boriti se? Jer nam je sustav opet okrenuo leđa. Daje nam se prividna zaštita, a kad ju odlučimo iskoristiti onda nam se ta ista zaštita grubo istrgne iz ruku jer se, eto, to može. Većinom to rade zakonodavci, sad evo i liječnici. To malo biće raste u tebi, jede od tebe, lupa tebe u trbuh, uzrokuje divljanje hormona u tebi. To je jedna povezanost zbog koje bi muškarci doista trebali biti zavidni jer ju ne mogu iskusiti, bez obzira što je to dijete 50 % njihovo kao što je i majčino. To dijete raste u majčinom, ženinom, NAŠEM tijelu! I Zato je nužno osigurati da smo mi jedine koje o tom tijelu mogu odlučivati, posebno ako je i sustav na našoj strani (barem prividno, jel?) i daje nam mogućnost odlučiti se na prekid trudmoće, posebno i u ovako teškim slučejevima kakav je kod Mirele Čavajde.
Zakon nam je iz 1978. godine. Iako se često tako čini, nemoguće da nam društvo nije napredovalo 45 godina. Svejedno, kakav takav zakon imamo. Ne želim ni razmišljati o agoniji koju trenutno prolaze žene u Americi jer im se pokušavaju oduzeti temeljna prava. Naime, nakon što je u javnost procurila informacija da bi Vrhovni sud mogao poništiti presudu Roe vs. Wade iz 1973. kojom je legaliziran pobačaj u SAD-u pod točno određenim uvjetima, ulice su preplavili prosvjednici, kako oni za to pravo tako i oni protiv prava na prekid trudnoće. Iako poništavanje presude ne znači ukidanje prava na abortus na području SAD-a, ostavlja se federalnim državama na izbor hoće li zakonom zaštititi to pravoili ga ukinuti. S obzirom na ionako preveliku većinu republikanaca-konzervativaca, nije teško pretpostaviti u kojem smjeru će zakonodavci ići. Naravno da se žene diljem Amerike boje, izgubit će svoje pravo na izbor, pravo na zaštitu. “Broj pobačaja će vjerojatno ostati isti, bili oni legalni ili ilegalni, ali će broj smrti žena uzrokovanih pobačajima koji su nesigurni upravo zato jer su ilegalni zasigurno rasti” – tvrde čak iz Svjetske zdravstvene organizacije.
No vratimo se mi na naš sredovječni zakon. Zakon u kojem stoji da žena IMA pravo na prekid trudnoće, čak i poslije 10 tjedana od djetetova začeća. Ima pravo na prekid trudnoće između ostaloga “ kad se na temelju medicinskih indikacija i saznanja medicinske znanosti može očekivati da će se dijete roditi s teškim prirođenim tjelesnim ili duševnim manama”. To je slučaj Mirele Čavajde. Taj isti Zakon dalje tvrdi kako je “postupak po zahtjevu za prekid trudnoće hitan”, “kako je komisija koja odobrava pravo na prekid trudnoće nakon 10. tjedna dužna donijeti odluku u roku od 8 dana od primitka zahtjeva”, a “prekid trudnoće izvršit će se odmah po odobrenju komisije prvog stupnja, ali najkasnije u roku sedam dana od dana odobrenja”. Pa da se Komisija sastala u zakonskom roku i donijela negativno rješenje, već bi imalo drugačiju težinu. Činjenica je da je gospođa Čavajda dobila samo tišinu i ignoriranje. Zar je to način kako se tretira jednu punopravnu građanku ove države koja je u najranjivijem i najtežem razdoblju svog života?
Nemojte suditi. Uhvatite prijateljicu za ruku, zagrlite je, plačite s njom i vičite s njom. Jer nije fer i nitko to ne bi trebao iskusiti. Ali ako već prolazi kroz to, možemo li taj čitav proces olakšati. Od toga se nitko ne oporavlja, to je ožiljak koji ostaje zauvijek. Koliko modrica žena treba na putu do tog strašnog ožiljka primiti? Ajmo Vlado Republike Hrvatske, ajmo lječnici koji se pozivate na priziv savjesti, pokažite nam barem jednom da ste se spremni promijeniti, da ste spremni štititi svoje žene, svoje majke koje se toliko veličaju kroz prazne riječi. Zar moramo zaštitu tražiti u susjednoj Sloveniji? Zar moramo biti sretne da, kad nas već ne tretiraju kao ljude kod nas doma, to čine u susjednoj državi?
Ni 5000 eura ni bilo koji drugi novci ne mogu biti previše za taj ljudski tretman, no nažalost, zbog vaše politike mnoge žene u Hrvatskoj nemaju taj novac i ne mogu tražiti pomoć van granica. Omogućite nam da se provode zakoni koje ste vi sami pisali, omogućite nam da se provode naša prava i da nisu samo mrtvo slovo na papiru. Ovo je jedan od načina da nas se vrati na pravi put da se na sljedećem popisu stanovništva ne smanjimo za još 10 %. Zaštitite nas, pogotovo od situacija za koje nismo same krive, a toliko su destruktivne za nas. Ne trebate nas kažnjavati zbog takvih odluka, vjerujte kažnjavati ćemo same sebe svaki dan do kraja života. S tim moramo živjeti mi, ne vi. Saslušajte što vam žene u Hrvatskoj poručuju – dajte nam pravo, pravo da same biramo. Zapravo, ne poručujemo, sad već zahtijevamo, sad već vičemo!
