Kad kao generacija milenijaca govorimo o glasovima našeg djetinjstva, malo koga neće obuzeti milina na spomen Otokara Levaja. Karizmatičan, zvonak, blago hrapav glas uvukao se duboko u naše dječje svakodnevice, implementirajući u njih neku posebnu notu dobrodušnosti. Jedan od razloga zašto smo razgovarali s njome u sklopu našeg RETRO izdanja časopisa Grazia
Kasnije, u nešto ozbiljnijim godinama, glasu se pridružila i vitka, naočita figura, no tada smo već dobro znali da je riječ o uistinu velikom televizijskom, kazališnom i filmskom glumcu, ali i velikom čovjeku, ako je suditi prema riječima njegovih kolega i suradnika. Naime, rijetko kad nećete kao iz topa čuti da je Oto, kako ga zovu prijatelji, divan, duhovit i iznimno drag. Skroman i pristupačan, s dvije noge čvrsto na zemlji, uostalom, baš onakav kakvim se pokazao i nama, glumac je to kojeg kroz različite uloge u domaćim serijama, filmovima i kazališnim predstavama pratimo već više od 50 godina.
Nedavno smo Otokara imali priliku gledati i u seriji “Dnevnik velikog Perice”, koja je mnoge, pa tako i poznatog glumca vratila u neka davna zagrebačka vremena, i zbog koje je Otokar doletio iz daleke Amerike. “Kad su mi iz produkcije javili da sam izabran za ulogu mlađeg brata Fulira u seriji koja je zamišljena kao hommage kultnom filmu Kreše Golika, nisam mogao vjerovati svojim ušima. Doletio bih u Zagreb mašući vlastitim krilima, no za ovu mi je priliku pomogla aviokompanija Lufthansa. I to je za dugo vremena bila jedina dobra vijest. Javio sam se ekipi, pozdravio sa starim prijateljima Mirjanom Bohanec, Vinkom Brešanom, malom Bastajičkom, upoznao glavnoga glumca, genijalnog Anočića, počele su probe i… Stop, stani, COVID-19, potres 5,7, svijet je stao, stali smo i mi. Dunja (supruga glumca, op. a.) u Americi, ja u Zagrebu. Njoj je otkazan let, meni odgođeno snimanje. No svako zlo za neko dobro. Odgoda snimanja omogućila mi je da dva mjeseca mirno, bez nervoze, iščitavam i memoriram tekst, i tako se polako “ufuram“ u zbilja zahtjevnu ulogu gospona Fulira mlađeg. Kad je snimanje napokon počelo, teklo je u izvanrednoj atmosferi i trajalo je oko tri mjeseca. Rezultat se svidio i sada, pišući ove retke u Bradentonu, osluškujem neće li se oglasiti telefon pa da čujem glas drage Nine Vrdoljak, asistentice, kako veli: “Oto, čekamo te u Zagrebu zbog nastavka…“ Što se dedi htilo, to se dedi snilo.“
Otokar Levaj o nekad i sad
Šezdesete, godine u koje nas je vratila serija “Dnevnik velikog Perice“, ujedno su i godine u kojima je Otokar započeo svoju glumačku karijeru. Na pitanje kakve su to bile godine kad je riječ o poslu koji ga je privlačio još od djetinjstva, cijenjeni glumac nam odgovara: “Šezdesetih je godina u Zagrebu, ali i općenito u Hrvatskoj bujao kazališni amaterizam i u sklopu toga dva zagrebačka studentska kazališta. Djelovali su brojni rock sastavi, tzv. VIS-evi (vokalno-instrumentalni sastavi), snimali su se filmski koprodukcijski spektakli, a televizijski dramski program uživao je neviđenu popularnost. Ja sam se tada kao 18-godišnjak, nakon završene srednje arhitektonske škole, počeo “muvati“ oko filma, pa sam postao član “Ivana Gorana Kovačića“ i za to vrijeme prirodnim slijedom upisao Kazališnu akademiju kao jedan od više od stotinjak kandidata. Od 1968. glumom se počinjem baviti profesionalno i postajem član nevelike glumačko-redateljsko-autorske obitelji. Da, obitelji, i u tome je razlika između nekad i sad. Bili smo obitelj u kojoj se poštovalo starije i vodilo računa o mlađima, u kojoj se znalo kakva se odgovornost može povjeriti pojedinom članu. I ne samo u Zagrebu, već smo se gotovo svi poznavali u cijeloj Hrvatskoj, a zahvaljujući čestim gostovanjima, družili smo se s kolegama iz cijele tadašnje zemlje.“
Iz današnje perspektive reklo bi se da nije baš uputno biti dobrodušan ili optimist. Znači li to da ne pratite što se oko vas zbiva, ili ste, usprkos očiglednom, naivni? “Rekao bih od svega po malo. I tu se negdje krije i moj svjetonazor. Ne očekuj previše, pa se nećeš ni razočarati. No naučio sam da se uloženo u sebe, pa i u svoje bližnje vraća kad-tad. Vjerujem ljudima i dobro ih procjenjujem na prvi pogled. OK, ima iznimaka, no to samo potvrđuje pravilo.“
Osim ovih razlika, današnje se vrijeme od onoga u prošlom stoljeću razlikuje i po načinu života glumaca. Kako nam opisuje Otokar, glumački je posao tada bio puno ležerniji nego danas. “Radni se dan sastojao od obavezne jutarnje probe u kazalištu, pa eventualnog radio-dramskog “čvrgarenja“ u Šubićevoj, odnosno u Jurišićevoj. Moglo se iza probe skočiti do Dežmanovog prolaza kod Bence ili na neko drugo “naše“ okupljalište, saznati kakvo je snimanje eventualno u planu ili jednostavno “skočiti“ doma tramvajem ili busom pa se pripremiti za večernju izvedbu u, kako se govorilo, matičnoj kući. Kažem, javnim prijevozom ili “pjehe“ jer kola je posjedovala tek nekolicina kolega. Godine ‘70. motorizirao sam se i ja (Fićo), a ‘73. sam u Fiatu 1300 mislio da sam kao nositelj stanarskog prava i vlasnik limuzine ostvario, ako ne američki, onda bar novozagrebački (Utrine) san. Poslije predstava, znali smo se naći u jednom od brojnih cehovskih klubova, “Književnika“, pa “Filmskih“ ili “Prosvjetnih radnika“. Popilo se po piće, pa doma.“
Stvari zbog kojih je vrijedilo biti glumac
Osim kao člana Kazališta Komedija i rada u Zagrebačkom kazalištu mladih, Otokara publika pamti po ulogama u filmu i seriji “Duga mračna noć“, zatim po serijama “Smogovci“, “Ne daj se Floki“, novijoj “Crno-bijeli svijet“, baš kao i po predstavi koju je odigrao više od 400 puta – “Probudi se, Kato“. Nama će reći i kako je njegova karijera obilježena uglavnom domaćim komediografima Hadžićem, Brešanom, Grgićem, Kušanom, triom Senker – Škrabe – Mujičić i ponekim stranim klasikom – Shakespeareom, Coonyem, Molièreom. No, “Dobro došli u plavi pakao“ Borivoja Radakovića u Kerempuhu, redatelja Petra Večeka, predstava je koja se “glumcu dogodi jednom u životu ili, što je češći slučaj, nikad“. “Igrao sam starog Bad Blue Boya, Königsknechtova oca. U toj se predstavi prvi put u Zagrebu pojavljuju genijalni Ljubomir Kerekeš i debitantica Mila Elegović. Supruga mi je bila jedna od naših najboljih komičarki, Elizabeta Kukić. To je bila predstava koja je o Tuđmanovu režimu progovorila dotad neviđenom otvorenošću te je stoga ubrzo skinuta s repertoara kazališta koje je, kao i Dinamo, moralo mijenjati ime zbog vladareva hira. Jedna je izvedba bila samo za BBB i taj doživljaj apsolutnog muka nakon predstave te zatim pola sata ovacija neću nikad zaboraviti. Zbog takvih je stvari vrijedilo biti glumac“, otkriva nam Otokar dodajući kako mu je eventualno žao da nikad, ako se izuzme serija “Vučjak“, nije igrao neki značajniji Krležin lik.
“Dobro došli u plavi pakao“ nije bila jedina Otokarova “kontroverznija“ predstava (prema mišljenju određenih struktura). U mirovini je odlučio raditi predstavu koju naziva svojim životnim projektom – “Kako je New York dočekao Krista”. “Tekst se godinama “kiselio“ na polici dok mi prof. Petar Buljević, agilni šef kulture u Omišu, nije 2012. ponudio da s teatrom Mali Princ napravim predstavu po vlastitom izboru. Ansamblu sastavljenom od petnaestak izuzetno talentiranih pojedinaca tekst se svidio na prvu i tako smo nakon prilično naporne trudnoće iznjedrili možda najsubverzivniju predstavu u tadašnjoj Hrvatskoj. Nije prošlo bez otpora crkvenih struktura, ali je ipak odigrana desetak puta. Da smo bili u pravu kad smo tim djelom ukazivali na pogrešan smjer kojim ide Lijepa Naša vidi se po tome što bi takav pothvat u današnjem odnosu snaga bio nemoguć. A glavna ideja ili poruka Raosove drame je u tome da nema tako uzvišenog cilja koji ljudi upravo pozivajući se nanj, ne bi bili u stanju uvaljati u blato zajedno sa Stvoriteljem, koji ih je navodno napravio na svoju sliku i priliku!“
Otokar i njegove mladenačke sumnje
Usprkos svim dostignućima, nagradama i odigranim ulogama, ono što ovaj veliki glumac ne skriva jest kako je često sumnjao u svoje glumačke sposobnosti i posao koji je odabrao. “Prvih se godina karijera kretala pravocrtno po nekoj ustaljenoj “špranci“. Po dvije-tri glavne uloge u teatru, poneka TV drama, film ako naleti, te sudjelovanja na Splitskom ljetu i Ljetnim igrama u Dubrovniku. Počeci u dječjim kazalištima ostali su iza mene i ja kao već “prepoznat“ salonski komičar u teatru ili tehnomenadžerski negativac na filmu počinjem pomalo sumnjati u svoje umjetničko poslanje. Bračni se život nasukao i ja svoje dvojbe pokušavam riješiti razgovorom sa šankericama. Utrinski san se raspao i ja se vraćam u “pradomovinu“, odnosno u Babonićevu ulicu, iz koje sam otišao prije desetak godina. Ne mogu reći da u poslu nisam bio uspješan, no nedostajalo mi je ono nešto što zanat dijeli od umjetnosti. Kasnije sam shvatio da mi je za tako nešto trebalo vremena, iskustva, pa posljedično i mudrosti. Danas to, mogu neskromno reći, posjedujem, ali mi, nažalost, nedostaje energije i vremena. No iz onog vremena mladenačke sumnje ostaje izjava koju je zabilježila moja druga supruga, pokojna Ruta, a glasi: “Ja nisam, neću i ne mogu biti glumac!“, otkriva nam.
“Tijekom godina, čovjek se mijenja, također se mijenja i njegov pristup poslu, ljubavi, braku, pa i politici ako hoćete. Gluma nije izuzetak. Uostalom, gluma i nije drugo nego prenošenje iskustva na scenu posredovanjem autora u čije rečenice mi ta iskustva pokušavamo ugurati i učiniti ih vjerodostojnima kako bi publika povjerovala u to što gleda.“
Što je onda uistinu bitno za jednog glumca i imaju li glumci osjetljiviju te bogatiju “unutrašnjost“, pitamo ga. “Sigurno da je naš “unutarnji svijet“ bogatiji od nekretninskog svijeta ili tekućeg računa. No šalu na stranu, ja sam kao ratno dijete bio pomalo rahitičan i premda sam volio nogomet i stolni tenis, ipak sam većinu slobodnog vremena provodio uz knjigu. Moja je mama govorila da imam bujnu maštu. Treba znati da je moja generacija odrastala uz knjige. Moji su kupili radioprijamnik kad sam imao 16 godina. Televiziju još kasnije, ali kad sam se tih blagodati jednom dočepao, više ih nisam ispuštao. Tu su bili i filmovi koji su snažno utjecali na moju generaciju. Usput sam veslanjem i dizanjem utega ojačao tijelo. Ali da, govoreći samo u svoje ime, imao sam razrađen svoj život u mašti, a gluma mi je kao neki oklop od raznih karaktera pomogla tu maštu, uz povremena odstupanja s pravca, provesti u stvarni život. Nadalje, mogli bismo zaključiti da je najvažnija karakteristika glumaca pomanjkanje srama, no to uopće nije tako. Velika većina mojih kolega/ica je zapravo vrlo sramežljiva pa čak i povučena, ali im upravo gluma pomaže da na sceni iskažu/pokažu to unutarnje bogatstvo. Pri tome razne vještine kojima eventualno vladate (sviranje, jahanje, mačevanje i sl.) mogu samo pomoći. Ipak, najvažniji talent od svih je publiku uvjeriti da svim tim vještinama vladate, bila to istina ili ne. Privatni karakter u glumi služi samo zato da ga podcrtamo ako je u skladu s karakterom lika koji glumimio ili da ga za potrebe uloge sakrijemo“, objašnjava nam.
Uživancija na Floridi
Danas ovaj veliki glumac prepoznatljivog glasa živi u Americi, na Floridi, sa svojom trećom suprugom Dunjom, njegovom srednjoškolskom ljubavi s kojom se povezao nakon smrti druge supruge Rute Knežević, kostimografkinje i akademske slikarice. Živjeti danas u Americi ili Hrvatskoj, ili u bilo kojem “uljuđenom“ dijelu kugle, gotovo je potpuno jednako, kako nam kaže. “To su samo zemljopisni pojmovi, a život čine ljudi s kojim ga dijelite. Ja volim toplinu, pa mi floridska klima odgovara. Zahvaljujući čudima tehnike, mogu slušati Radio Sljeme, gledati hrvatske i srpske i bosanske TV kanale, mogu razgovarati sa svojom djecom i prijateljima putem raznih videolinkova, mogu ići u kazališta, kina, na koncerte. Sve to moja Dunja i ja prakticiramo umjereno, u nadi da će nam zdravlje dozvoliti da ta uživancija potraje još duuugooo!“, kaže. Ne nedostaje mu posebno niti njegov Zagreb, niti nekadašnje lice grada u kojem se rodio, za kojeg misli da se mijenjao jednako kao i njegovi žitelji, kao i on sâm. Nedostaje mu, kako kaže, mladi on, a o kulturi u Hrvatskoj ne može niti govoriti. “Mi smo skloni lamentiranju kako je u kulturi ovo ili ono loše, da bi trebalo poduzeti to i to da se stanje popravi, no žalosna je istina da možemo govoriti samo o nekulturi, i to ne današnjoj, nego o nekulturi kojoj ja svjedočim šezdesetak godina. Sve vlasti zaklinju se u kulturu, posebno u neku hrvatsku valjda nadkulturu za razliku od drugih, no, nažalost, svjedoci smo permanentne nekulture. Jer biti kulturan ne znači financirati neku manifestaciju, a ne popraviti Kazalište Gavella, ili proglasiti neki grad gradom kulture, a istovremeno prolaz kojim se ulazi u Kerempuh ostaviti kao ulaz u javnu kuću. Kultura je razvrstavanje smeća i ustupanje mjesta u javnom prijevozu starijima. Kultura nije kad tuđim novcem kupuješ umjetnine, i puno toga što mi uredno prakticiramo nije kultura.“
Tijekom vremena, Otokar je naučio štošta, pa tako i to da je “tišina na sceni ponekad jača od buke, da je oko vidljivije od geste rukom, da i leđa mogu glumiti, i da je od bilo kakve vještine važnija iskrenost.“ Ono što se pak ne može naučiti, dodat ćemo mi, jest ono urođeno – dobrodušnost, skromnost i izvjesna neopterećena, nenametljiva duhovitost. Sve ono što ovog glumca čini posebnim, što ga je upisalo u hrvatsku glumačku povijest (koliko god se on ne slagao s potonjim epitetom), ali i u naša djetinjstva, a time i u živote generacija.
