U novom Grazia Inbox Edit newsletteru u fokusu je sve ono što utjelovljuje koncept offbeat – prkošenje uvriježenim pravilima i očekivanjima te otvaranje prostora drukčijim perspektivama. Kroz seriju tema i razgovora za nadolazeće offbeat izdanje željeli smo podsjetiti da nas upravo neočekivani zaokreti, trenuci nesigurnosti i životne odluke koje na prvi pogled djeluju kaotično često najviše oblikuju i na kraju dovedu bliže sebi samima, što potvrđuju i sugovornici koje predstavljamo u sklopu serijala

Među njima je i Ana Dragojević, 29-godišnjakinja koja radi kao profesorica tjelesne kulture i trenerica trčanja, a uspješno si je pridodala i uloge windsurfing instruktorice te osnivačice i vlasnice brenda Bark and Run. U trenutku kada digitalnim feedovima dominiraju putovanja na daleke destinacije, besprijekorno odabrani smještaji pa i restorani čija ponuda nije pristupačna svakome, Anin nas je profil podsjetio na to da smo od putovanja napravili filozofiju iz koje je možda iščeznulo ono ključno – spontanost i avantura. I dok svatko bira tempo i aktivnosti koji mu odgovaraju, Ana nas vodi kroz putovanja koja se vrte oko provođenja vremena u prirodi, izlaska iz zone komfora i povezivanja sa samim sobom. Većina njezinih pothvata za mnoge bi od nas spadala u one za koje bismo si postavili tisuću i jedno pitanje i na kraju zaključili da su nemogući.

Filozofija života bez čekanja

Taj je narativ i sama prošla kad je kao djevojčica imala bezbroj interesa, posebno prema sportovima: “Većinom su mi kao maloj govorili u stilu kakvo surfanje, toga nema kod nas, to je samo faza i proći će te. No s 19 godina sam odlučila odraditi sezonu i uplatiti si surfanje u Portugalu. Rekla sam samoj sebi: “Ako toga nema ovdje, ići ću tamo gdje ima”, govori i dodaje da je ovu nît vodilju zadržala do danas: “Tako sam naposljetku odlučila ići kroz život: ako mi je dosadno ili mi nešto ne odgovara – ili ću promijeniti nešto ili otići.”

Inspirirana pretežno pozitivnim stavom svoje majke, Ana nam govori da je upravo kroz obiteljsku priču, obilježenu odlaskom iz Slavonije i gubitkom kuće uz još četvero braće i sestara, usvojila stav koji je i danas motivira: “Gledajući sve što je prošla moja mama i kako je odlučila ne dopustiti da loše stvari na nju utječu, shvatila sam s koliko se nebitnih stvari zamaramo i da život treba izmusti do maksimuma.”

Kamo na adrenalinsku avanturu u Hrvatskoj i susjedstvu

Tijekom svojih putovanja odvažila se na brojne adrenalinske aktivnosti među kojima ističe rafting na Soči i skok s padobranom na Bovecu u Sloveniji: “Takva me iskustva resetiraju na par dana i koliko god se i inače osjećam živo i vodim ispunjen život, ovo su one neke situacije luđačke energije zbog koje bih mogla iskočiti iz kože, a istovremeno se osjećam tako lagano.”

Zamolili smo je i da nam preporuči pomalo offbeat aktivnosti ili destinacije u Hrvatskoj i susjedstvu pa smo doznali da se na Vignju na Pelješcu možemo okušati u kitesurfingu i windsurfingu: “Kod nas još uvijek malo ljudi zna za te sportove, a windsurf svi vrlo brzo mogu savladati. Radila sam dosta sezona u Liberan surf školi. Uvijek imaju odlične instruktore tako da apsolutno preporučam, a cijelo mjesto je kao mali hrvatski Havaji! Raj za kampere i surfere.” Dodaje i Jezero Bohinj, Soču te Nacionalni park Triglav: “Ne možete pogriješiti kamo god da odete, a tamo su dostupne i razne aktivnosti – od SUP-a, ziplinea i planinarenja do raftinga.” Ističe i Dolomite na kojima su dostupne staze za laganu šetnju, ali i one zahtjevnije. Na njezinoj su vlastitoj listi želja Nacionalni park Durmitor u Crnoj Gori, za koji kaže da su “Dolomiti u malom”, rafting na Uni i Tari, Lofotsko otočje u Norveškoj te Tirol u Austriji.

Putovanje na kotačima

Kao svojevrstan vrhunac, ove se godine odvažila na putovanje kombijem koji je sama pretvorila u dom na kotačima: “Bila sam u procesu traženja stana i jednostavno financijski nije bilo moguće sve. A onda su cijene stanova skočile i ja sam shvatila da definitivno stan neću kupovati pa sam odlučila da, kad već to nije opcija, barem imam malu kućicu na kotačima.” Iako je bilo sumnji i strahova zbog troškova, sada tvrdi da joj je to bila jedna od najboljih životnih odluka.

“Bilo je puno planiranja, istraživanja, nabavljanja materijala i svega što ide s tim. Najviše vremena provela sam planirajući, rekla bih nekih dva-tri mjeseca dok sam sve istražila, raspitala se itd. Samu izgradnju sam odradila u otprilike tjedan dana, ali mogu reći da je to bio tjedan krvi, znoja i suza i da ne bih ponovila”, govori kroz smijeh. Putovanja na kotačima, ipak, ne izgledaju kao na društvenim mrežama i zahtijevaju razinu logistike i spremnosti na improvizaciju: “Kada smo išli u Dolomite, morali smo u toalet odlaziti u obližnje kafiće, a tuširali smo se na hladnoći prijenosnim tušem. Stvari se moraju premještati i namještati jer se sve nalazi ispod kreveta, a kad se nešto kuha, potrebno je posložiti vanjsku kuhinju.” Unatoč tome, dodaje da kad se probudi na prekrasnim lokacijama sve “mušice padaju u vodu”.

Iako se velik broj putovanja svodi na šarm robinzonskog odmora, ipak nas je zanimalo kako se financijski za njih priprema i što misli zašto se više ljudi ne odvažuje na ovakve projekte.

“Sigurno tu ima i straha. Ljudi se potencijalno boje otići sami, što razumijem jer ni meni nije svejedno i nikad nisam spavala negdje u kombiju potpuno sama. Kad su financije u pitanju, radim u školi i mislim da za ovakve avanture ne treba puno novaca jer uvijek možete kupiti povoljni šator koji će vas dugo služiti ili posuditi od nekoga. Ne mora to nužno biti kamper, a doživljaj buđenja u prirodi svakako je isti. Neki ljudi kažu i da nemaju vremena ili nemaju s kime ići. Ja mislim da je samo stvar prioriteta i onoga što istinski želimo, a svi ovi “problemi” su rješivi. Ako su i financije problem, uvijek se može pronaći još jedna ili dvije osobe koje bi išle i podijeliti troškove. Svakako mi je drago vidjeti da se polako sve više ljudi upušta u ovakve stvari jer mislim da onda i drugima pomaže kad vide ljude oko sebe koji su se isto odvažili na avanture.”

Između poduzetništva, putovanja i spontanih odluka

Spontanost i želja da stvari radi na svoj način provlače se kroz sve čime se bavi, pa tako i kroz brend Bark and Run, koji nudi personalizirane proizvode za kućne ljubimce, a djeluje kao spoj funkcionalnosti i estetike. Inspiracija iza brenda je i Anin pas Kai, koji s njom nerijetko odlazi na putovanja te ju je uveo u novu dimenziju planinarenja i avantura: “Brend je nastao jer sam htjela ponuditi nešto što nema na našem tržištu, ali je nastao iz hobija pa se trudim da mi ne postane toliko naporno da razmišljam o tome kao “poslu”, nego želim da mi i dalje bude gušt šivati i uveseljavati ljude s našim proizvodima. Narudžbe i dalje idu preko webshopa, samo je trenutačno nešto dulje vrijeme čekanja, a ja se veselim preseliti u novi stan s novim radnim prostorom i tamo stvarati nove priče i proizvode!”

Kad govori o poprilično netipičnom životnom putu i lifestyleu, dodaje da joj nije bio velik izazov nositi se s tuđim očekivanjima o tome kako bi trebala živjeti, nego upravo “otpustiti vlastita očekivanja i shvatiti da će mi biti ljepše ako ih ni nemam.”

Osjećaj s kojim se i danas zna nositi jest popularni FOMO, fear of missing out, koji se u njezinu slučaju očituje kroz stalnu želju za isprobavanjem novih stvari – od učenja sviranja bubnjeva, preko tečaja paraglidinga, planinarenja i kitesurfinga, pa sve do brojnih drugih aktivnosti koje često radi paralelno. “Trebalo mi je vremena (i par razgovora s mamom) da se posložim i prihvatim kako ne može sve sad odmah jer se samo dovedem pod stres kako moram, moram, moram.”

Nedoumica koja ju je i samu mučila, a vjerojatno je dijeli većina sa sličnim ambicija, bila je hoće li većinu stvari morati prolaziti sama ili će s vremenom pronaći “svoje ljude”. Danas kaže da uz sebe ima osobe koje dijele sličan način razmišljanja i jednaku spremnost na akciju, ali kao najvažnije ističe: “Da sam bila doma jer nitko nije htio ići sa mnom, ne bih nikad upoznala ljude koje danas poznajem. Zato uvijek svima kažem: ‘Samo krenite!’”

Foto: Ana Dragojević