Preminuo je Claes Oldenburg, jedan od najvećih umjetnika 20. stoljeća. S njegovim odlaskom sa sigurnošću možemo reći (a i osjećati) da je došao kraj jednoj eri.
Vijest su prenijeli svi umjetnički mediji i svi veći mediji i magazini kojima je umjetnost na bilo koji način bitna. Iako smo o pop artu, happeningu i drugim likovnim pravcima dvadesetog stoljeća učili, ako ništa, onda bar u gimnazijama, gdje je Claes Oldenburg pripadao, i koliko je njegov utjecaj na umjetnost bio? Rekla bih da nije imao granice i da je prilično prirodno prelazio iz jednog u drugi stil i medij, a utjecaj mu je bio nemjerljiv.
Claes Oldenburg je bio sin švedskog diplomata koji se 1936. godine s obitelji preselio u New York, a nešto kasnije u Chicago. Posao njegovog oca uvelike je utjecao na ritam i život cijele obitelji, pa tako i na Claesa; njegovo obrazovanje, i naposljetku i rad. Claes Oldenburg je studirao na Yaleu i na Art Institute of Chicago; studirao je književnost i povijest umjetnosti. Američki državljanin postaje 1953. godine te 1956. se seli u New York, gdje se sprijateljuje s Jimom Dineom i Allanom Kaprowom, začetnicima happeninga. Tijekom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća Oldenburga najviše intrigira problem međuodnosa između privatnog i javnog prostora, kao i brisanje granica između umjetnosti i svakodnevnoga života, kao i između publike i umjetnika. Tako 1960. nastaje instalacija “Ulica”, koju je Oldenburg postavio u newyorškoj Judson Memorial Church Gallery. Bila je to kaotična hrpa grubih antropomorfnih crteža na papiru pokupljenom s ulice. Ta instalacija, koja je osim zidova zauzimala i pod, asocirala je na kartonske nastambe u kojima žive beskućnici. I doista, u ciklusu happeninga “Slike grada” iz iste godine, Oldenburg se u toj svojoj ambijentalnoj instalaciji, stvarno i pojavljivao prerušen u beskućnika.
Jedan njegov rad je možda najviše utjecaja ostavio na publiku i druge umjetnike. Naime, tijekom zime 1961. – 1962., Oldenburg je na dva mjeseca zakupio dućanski prostor u jednoj od newyorških ulica s trgovinama mješovite robe. Tu je uredio svoj atelier, koji je odmah koncipirao kao dućan. Police je ispunio gipsanim modelima hrane i odjeće, koloriranim na tragu apstraktnog ekspresionizma, te ih ponudio na prodaju po vrlo pristupačnim cijenama. Radilo se zapravo o happeningu kojeg je Oldenburg izvodio pod pseudonimom Ray Gun. Oldenburg je nastojao ispitati kakav će biti odnos “običnog čovjeka” prema njegovim kreativnim modelima predmeta iz svakidašnjice. Došao je do zaključka da su ih ljudi percipirali upravo onako kako se nadao: kao skulpture, koje su u svojim domovima postavljali na način na koji se to čini s klasičnim skulpturama, te su ih čak na sličan način unaprijed naručivali od umjetnika. Svoja iskustva s ovog maratonskog happeninga, kao i s onog “Slike grada” iz prethodne godine, Oldenburg je objavio 1967. u monografiji pod nazivom “Store Days”.
Istom tematikom međuodnosa konzumacije, te javnog i privatnog prostora, Oldenburg se pozabavio u trima ambijentima pod nazivom “Spavaća soba”, koji predstavljaju vjerne kopije različitih motelskih spavaćih soba, koje su Oldenburga tematski zaintrigirale tijekom njegova puta u Los Angeles 1963. – 1964. Prema kritičaru Lawrencu Allowayu, jednom od najboljih poznavatelja pop arta, ti interijeri odražavaju fetišizam i higijenu američkog načina života; riječ je o monumentalnim ostvarenjima pop arta, fokusiranim na stvari, a ne na ljude; što je osobito značajno jer se radi o spavaćim sobama, tj. najintimnijim ljudskim prostorima.
Oldenburg je međutim širem krugu publike zacijelo najpoznatiji po svojim objektima koji prikazuju enormno uvećane predmete iz svakidašnjega života: telefone, bejzbol palice i sl. ili ogromne hamburgere, kornete za sladoled, kolače, pržene krumpiriće kako se prosipaju iz škarnicla i sl. Oduševljen američkim načinom života, Oldenburg je tu svoju populističku umjetnost definirao ovako: “Ja sam za umjetnost donjeg rublja i umjetnost taksija. Ja sam za umjetnost korneta za sladoled ispuštenih na beton. Ja sam za umjetnost psećeg izmeta koji se diže poput katedrale.” (“I am for the art of underwear and the art of taxicabs. I am for the art of ice-cream cones dropped on concrete. I am for the majestic art of dog turds, rising like cathedrals.”). Na tragu tih i takvih razmišljanja, Oldenburg je poglavarstvima mnogih američkih i europskih gradova ponudio svoja spomenička rješenja, koja su u početku redovito bila ismijavana (poput njegova prijedloga da se vašingtonski obelisk ukloni i da se na njegovom mjestu postavi nekoliko desetaka metara visoki model škara), no neka od njih su kasnije ipak realizirana – poput njegova “Palog korneta”, postavljenog 2001. na krov trgovačkog centra u Kölnu. Oldenburg je često radio u suradnji sa svojom pokojnom suprugom Coosje van Bruggen i njegove tj. njihove skulpture često su bile uvećani predmeti svakodnevnog života, koje inače ne primjećujemo, a kamo li da bi postali umjetnički rad, doslovno veći od čovjeka. Oldenburg ih je doslovno učinio većima od života, tako da se fizički nadvijaju nad glavama gledatelja. Te monumentalne Oldenburgove skulpture zapravo su spomenici konzumerizmu i konceptu potrošačkog društva u cjelini te je njihov autor smatrao da bi takvi spomenici trebali zamijeniti konjaničke i druge klasične spomenike s gradskih ulica i trgova.
Unatoč činjenici da je njegovo djelo naraslo do razmjera koje umjetnost rijetko doseže, Oldenburg, koji je uvijek bio jako otvoren i iskren u intervjuima, opisao je ta monumentalna djela s prilično malo (i malim!) riječi: “Sićušna skulptura može biti jednako moćna kao i velika” – kazao je Friezeu 2015. – “Sve je zapravo stvar mašte i fantazije, a to je uvelike dio mog pogleda na umjetnost.”
Claes Oldenburg preminuo je u devedeset i trećoj godini 18. srpnja 2022. ostavivši iza sebe djecu Maartje Oldenburg i Paulus Kapteyn i četvero unučadi i veliko, nemjerljivo umjetničko nasljeđe.
Fotografije: Getty Images
