Anica je bila posljednja spaljena osječka vještica. Koliko ih je bilo prije nje, ne znamo, ali i da je bila samo jedna, a znamo da nije, važno je da ne zaboravimo. Ja sigurno neću zaboraviti, posebice jer sam i sama doživjela mali „vještičji“ progon zbog teksta o njoj.
Anica je posljednja spaljena osječka vještica. Suđenje njoj upozorenje je svim ženama.
Igrom slučaja (ako takvo nešto postoji?), došla sam u posjed zapisnika o sudskom postupku vođenom protiv posljednje spaljene osječke „vještice“. Vještica je bila iz Čepina, općini pored Osijeka, a radi se o Anici Pauković čiji se sudski proces vodio tijekom 1747. i 1748. godine.
S velikim sam zanimanjem pročitala zapisnik, preveden na hrvatski jezik, i odlučila pisati o posebnostima postupka za stručni časopis. No, moj je trud pao u vodu – nakon dostavljanja stručnog teksta od preko 4000 riječi, uredništvo časopisa me obavještava da radu nije mjesto u časopisu. Kako to obično kod nas biva, iz „povjerljivih izvora“ čujem kako me se „optužuje“ da sam rad plagirala. Informirana sam da sam plagirala rad profesora Vladimira Bayera, koji do tada nisam ni pročitala.
Šokirana sam se obratila poznanicama iz akademskog sektora. Uz softver za prepoznavanje plagijata, doznajem da se radovi preklapaju u 8%, a tih 8% u najvećoj se mjeri odnosi na reference na Malleus Maleficarum. Riječ je o djelu iz 15. stoljeća koje u detalje opisuje vještičarenje, a u zadnjem dijelu praktična pravila i procedure za suđenje optuženima za ta „zlodjela“.
Zato što smo i ja i profesor Bayer citirali dijelove Malleus Maleficaruma, a drugačije nije ni moguće bilo napisati stručni rad jer sam se morala referencirati na izvornu proceduru, zato sam, tobože optužena za plagiranje. Nema riječi kojima bih opisala kako sam se osjećala u tom trenutku.
Inat ipak radi svoje. Bliži se Noć vještica, nije li bolje priču o Anici i o suđenju njoj podijeliti sa ženama diljem Hrvatske? Lekcija je to iz povijesti za svaku od nas, da se ne ponovi!
Slijedi skraćena verzija mog članka koji nije ugledao svjetlo dana u stručnom časopisu, uz meni gorak ukus u ustima zbog lažnih optužbi o plagiranju.
Kolačić ozdravljenja
Iz zapisnika o sudskom procesu saznajemo da je 2. studenog 1747. Anica Pauković pozvana na ispitivanje kod Baltazara Mikića, redovitog plemićkog suca Virovitičke županije, i Stefana Poora, suca prisjednika pod zakletvom. Anicu je Jovan Živanović optužio da je vještica, zato što mu je žena rodila dva puta uzastopno mrtvu djecu, a još dvoje djece je umrlo od velikih boginja.
Anica je zanijekala te događaje. Jedino što je rekla na tu temu jest da joj je majka ostavila crnu smjesu-kolačiće te ih je jednom prilikom tijekom bolesti uzela i ozdravila, a da ostatke tog kolačića ima u kutijici kod kuće. Također navodi da je dio tog kolačića dala sestri i kćeri Jovana Živanovića kada su bile bolesne, od čega su ozdravile. U zabilježenom iskazu također govori o tomu da ne zna od kojih je sastojaka sačinjen kolačić, jer ga je dobila od majke, te da ju majka nije učila nikakvim magijskim vještinama, kao i da ne posjećuje mjesta na kojim se okupljaju vještice.
Anica ranije nije bila optuživana za slična djela te je bila slobodna da ide kući. Iako se moglo zaključiti da nije bilo dovoljno elemenata za pokretanje sudskog postupka, nepunu godinu dana kasnije priča se nastavlja.
Tada je provedeno ispitivanje svjedoka u kući predstojnika straže u selu Čepin, od strane Ignacija Čačkovića, plemićkoga suca Virovitičke županije, 14. listopada 1748. Zapisnik, prema njegovim navodima, predstavlja inkvizicijsko pismo, stoga je predano u Osijeku.
Iz zapisnika vidimo da je prisegnuti svjedok Živan Vučinić iz Čepina za optuženu naveo kako je prije 9 godina ozdravila njegovu četverogodišnju kćer, dajući joj mrvice kvasca u koji je prije toga pljunula, nakon čega je dijete ozdravilo.
Zanimljivo je da je na margini zapisnika dopisano kako je svjedok na sudu ponovio iskaz, dodavši kako je optužena, dok je bila privođena u Osijek u zatvor rekla da je lažno okrivljena i da od godine harajuće epidemije kuge vježba magijsku vještinu, uz sudjelovanje još nekih žena koje su trenutno zarobljene i optužene. Također navodi da je godinu dana prije iskaza također ozdravila njegovog sina, ali i da mu se supruga tužila da su vještice noću dolazila k njoj i silno ju mučile, ali ne zna koje vještice. Također se na margini navodi da je na sudu potvrdio svoje svjedočenje.
Za pretpostaviti je kako su svjedoci ispitivani u više navrata, vjerojatno prije i nakon Aničinog iskazivanja. Iz kasnijeg teksta zapisnika bit će vidljivo da su svjedoci suočeni sa optuženicom pa tekst s margine vrlo vjerojatno potječe iz tog stadija postupka.
Pet svjedokinja protiv Anice
Svjedokinja Jovana, žena Ćire Jovičića, pod prisegom je izjavila da je optužena prije desetak godina kod nje kući prela, kada se Jovanin sin naglo razbolio. Nakon 8 dana optužena je svjedokinji dala mrvicu od brašna, kolačić, koji je ova dala sinu, te je ozdravio. Isto je bilo sa svjedokinjinim drugim sinom, koji je napasajući konje optužene, osjetio bolove. Anica je navodno svjedokinji dala lišće biljke bokvica od čega je sin ozdravio.
Treća svjedokinja Inđija, udova Jovana Romanića, pod prisegom je svjedočila kako se njen sin, u vrijeme kuge kod optužene čuvao koze, strašno razbolio. Svjedoči kako mu Anica najprije nije htjela pomoći, ali je nakon intervencije svojega muža ipak njenom sinu dala prah crvotočnica, slijedom čega je ozdravio.
Četvrta po redu svjedokinja Svenija, Trivina žena, pod zakletvom je posvjedočila da je njoj, kao najbližoj susjedi optužene umrlo desetoro djece, a za optuženu je čula da je trovačica.
Peta svjedokinja Anđelija, Petrova žena iz Čepina, pod zakletvom je svjedočila da se s optuženom prije 6 godina svađala zbog nekog voća i međe, a da joj se mjesec dana kasnije dijete razboljelo i umrlo. Kasnije se i drugo dijete razboljelo i umrlo pa, iako je od optužene tržila lijek, ova joj ga nije dala. Dodatno, čula je od neke žene da je optužena pred njom rekla „da je Anđelija s njom bila u dobrim odnosima, da joj djeca ne bi bila mrtva“.
Sve je to bilo dovoljno da se digne optužnica, koju zastupa Josip Loob, u ime županovo, a njen sadržaj glasi:
„Ne zna se bez sumnje kako i kojom zloćom uvjerena je ista ona optuženica i zaboravivši na boga i ljudsko i svoje vlastito spasenje, a ništa manje prezrevši strogost zakona, a potom i odloživši strah od boga i imajući uzajamni ugovor s demonom Kainom, u prethodnim godinama i vremenima svojom magijskom vještinom nekima u zdravlju, nekima u imetku, nekima zaista u samom životu čarajući i bacajući uroke naštetila ili pomogla, a osobito pak svojim otrovnim urokom zapovijedila da četiri djeteta Živana Vučinića, Srbina neujedinjenog istočnog obreda iz posjeda Čepin, odu iz svijeta živih, zatim drugo dvoje djece koje je prije također urekla poslije ponovljenih ozbiljnih očinskih prijetnji lijekovima i otrovima i uz vražju pomoć vratila u stanje zdravlja, a ništa drugačije i Maksima i Mitra, sinove Jovanke, žene Ćire Jovića, koji su boravili u Čepinu u različito vrijeme, takvim urokom urekla i na majčine raznovrsne malobe tako brzo ozdravila, da su doskora uzevši takva otvrov tako svi prethodno pobrojani prije urečeni i potrovani, kao i jedan drugi Mitar, sin Inđije, udovice Jovana Romanića, također stanovnika Čepina, na sličan način od optužene ispunjen magijskim otrovom, vraćeni zdravlju i mogli i žarko tražili jesti i piti. Napokon (ne zna se kojom zloćom nagnana) je svojim ponovljenim bacanjem uroka iz svijeta živih uklonila deset djece Zeonije, žene nekog Trivuna i dvoje djece Anđelije, Petrove žene, obiju stanovnica Čepina.“
Aničino nijekanje
Anica je ispitana. Navela je kako poznaje Maru, kćer Živana Vukovića, i da joj je bolesnoj dala komad kolačića od kojeg je ova ozdravila, te joj nije ničim naštetila, poričući da je dijete uklela. Istodobno, poriče počinjenje svih ostalih nedjela za koja ju se tereti.
Na pitanje kako je i na koji način iz svijeta živih oduzela četiri Živanova djeteta, odgovora da to nije učinila.
Na pitanje kako je prije deset godina urekla sinove Ćire Jovičića, a kasnije ih ozdravila, odgovara da s tim nije imala ništa.
Na pitanje kako je u vrijeme kuge urekla sina Inđije Romanić, a potom mu vratila zdravlje na zahtjev majke, poriče da bi isto učinila.
Upitana kako je oduzela život desetero djece Trivunove žene, negira da bi isto učinila.
Nadalje, upitana kako je urekla sina Anđelijinog, zbog skupljenih plodova ispod voćke, negira da ima išta s tim.
Optužena je nakon toga suočena sa svjedocima, koji su ostali kod svojih iskaza.
Ono što je najzanimljivije, Anici niti u jednom stadiju postupka optuženoj nije bila pružena mogućnost obrane po branitelju. Prema proceduri iz Malleus Maleficaruma, ako optuženica tvrdi da je nevina te želi čuti i vidjeti svoje tužitelje, to znači da zahtijeva obranu. Međutim, nigdje u zapisniku nema niti riječi o tomu.
Možete samo pogađati što je uslijedilo.
Mučenjem do priznanja
Kako je Anica optužena, a budući da je porekla počinjenje djela i nakon suočenja sa svjedocima te da nije otkrila suradnike, podvrgnuta je mučenju kroz sve stupnjeve, o čemu se detaljno piše u zapisniku. Mučenje Anice Pauković trajalo je od 26. do 28. studenog 1748.
Detaljno se navodi kako je optužena dovedena na mjesto mučenja te su joj pokazana i objašnjena sredstva mučenja radi poticaja na dobrovoljno priznanje. Kako je Anica i dalje osporavala da je vještica, obišao ju je krvnik, koji joj je na lijevoj strani ramena prema prsima pronašao „vražji pečat“ veličine jednog osrednjeg zrna ječma. Krvnik ju je opet pozvao na priznanje, što je odbila.
Stavljena je na mučenje gnječenjem palčeva „u prvoj četvrti iza podneva do četvrte četvrti“. Kako niti tada nije priznala da je vještica, na nju je primijenjeno vezanje ruku sa urezivanjem užadi i zaustavljanjem krvotoka.
Anica je nakon toga priznala optužbu, ali i još puno toga za što prvotno nije niti optužena, za što nije bilo niti svjedoka!
Tako je „priznala“ da je općenito vještica te da je prigrljena u kolo suradnika vještice Smiljane, da je sa Smiljanom i Savicom u prvoj godini novaštva letjela oko sela Čepin, a Smiljana ju je ispod pazuha namazala crnom masti. U zapisniku se nadalje navodi kako potom otkriva i svoje suradnice, Maksimu s kojoj je dva puta letjela oko sela, zatim Živanu i Savicu iz Tenje te Maricu i njenu majku iz Dalja, s kojim je također letjela na bakanalije, ali ništa više od toga.
Iz zapisnika dalje možemo vidjeti kako ovo „priznanje“ nije bilo dovoljno. Anica je i dalje mučena, istog dana od 12:45 do 13:15. Tada je stavljena na klupu null nullsa čavlima, nakon čega je „priznala“ da je kolačić spravljen od rose na blagdan Sv. Petra i Pavla i crvenog cvijeća skupljenog na blagdan Sv. Vida. Nadalje „priznaje“ da je pečat dobila prve godine poslije kuge, u kući Savice iz Čepina od dječaka s jarećim nogama te da je i taj dječak s njom letio. Također, da je neki sluga Jozo nju grlio i opipavao prsa, i dva ili tri puta ju poljubio, ali i da je on njega poljubila oko 20 puta te da je s njim imala i puteni čin više puta kad joj muž ne bi bio kod kuće. Nadalje je navela da ju je Jozo nagovarao na trovanje te da je s njim sklopila savez, pa su zajedno s drugim vješticama letjeli.
Na ovoj klupi null nullsa čavlima optužena je sveukupno bila do 14 sati kada je molila milost, pa kada joj je ukazana i kada je mučenje obustavljeno, nadalje je „priznala“ da je sina Ćire Jovičiča najprije učinila bolesnim, a potom ga ujutro ozdravila kolačićem. Isto je napravila i s drugim sinom, tvrdila je nakon mučenja, izliječivši ga biljkom Bokvicom. U zapisniku se navodi da je priznala kako je jednako naškodila i djeci Živana Vučinića, te Zeonijinoj djeci, ali njih nije izliječila, jer ju nitko nije tražio lijek. Također da je jednom s drugom vješticom otišla k Petru Pavkoviću te naškodila njegovom sinu oslabivši mu srce. Kada bi noću izlazila iz kuće da je u krevet pored muža stavljala metlu ili lopatu, a kada bi se pred ponoć vratila kući, muž ju ne bi pitao gdje je bila. Navela i da joj je Jozo utisnuo pečat i rekao joj da je vještica. Spomenula je i da je naškodila zdravlju Živanovom djetetu i još nekima te da je s Jozom zajedno u Čepinu i Tenji iščupala oko stotinu srca.
Anica je nakon priznanja pod mukama ponovno saslušana pred sudom, gdje je ponovila svoj iskaz. Pred sud su dovedene i sve druge žene za koje je optužena uslijed mučenja „priznala“ da su zajedno s njom vračale, letjele po okolnim selima i slično. Za većinu njih Anica je tijekom suočenja potvrdila svoje navode koje je dala uslijed mučenja, da se radi o njenim suradnicama u vještičjim poslovima.
Milostivo smaknuće
Uslijed izvedenih „dokaza“ zaključeno je da je optužena nanijela štetu ljudima u oholoj vještini i vražjim bacanjem uroka, što zahtijeva da bude živa spaljena!
Presuda glasi:
„Da, budući da je okovana Anica Pavković (ne radi se o tipfeleru, u izvorniku presude je Aničino prezime doista ovdje navedeno kao Pavković. Na više mjesta u zapisniku se imena pogrešno navode, pa samo možemo pretpostaviti da sucima nije bilo važno kako se uopće netko iz puka zvao), ista stvorena na slike i prilike božanske, na čiju sličnost je stvorena, zaboravivši i prezrevši preposvećenu krv spasitelja našega Isusa Krista, prolivenu za spas i otkupljenje ljudskog roda, napustivši proteklih godina i vremena na raznim mjestima i u raznim prilikama zaista i vječnog Boga, zanijekala i samo jedinorođenog Sina živog Boga, napustila spise kršćanske vjere, prezrela sva Božja dobročinstva, zanemarila ime Božje i Blažene Djevice Marije i samoga Svetog Trojstva i Božjih svetaca, i tako postala neprijatelj svom spasitelju, svoje ime potpisala demonu i njemu istomu se zaklela, a da mu potvrdi vjernost čak i dopustila da se na njezino tijelo utisne vražji pečat i tako demonu iskazala vječni savez, a češće s tim istim demonom spolno općila, i prigrljena s drugim svojim na prethodni način otkrivenim suradnicima, krivima u ovakvom prijezira vrijednom zločinu, uz vražju pomoć letjela zrakom i kao suradnica u takvoj vrsti đavolske vještine posjećivala vražje skupove i skupove drugih vještica, a osim toga ljudima i najnježnijoj djeci i stoci takvom vražjom vještinom i urocima naštetila, čak i oduzimala iz svijeta živih, i takvim činom žrtvujući svoje tijelo i dušu ljudskom rodu najpogibeljnijem đavlu i čineći sebe pravom i jasnom vješticom, dotle se podvrgnula božanskim i ljudskim zakonom propisanim kaznama, onda (sc. je odlučeno) po prethodno postavljenim službenim spisima i uz svjedočanstvo samo optuženice izvučeno na ispitivanju pod mukama, koje je pred licem suda trećeg dana izvan svakog straha od odloženog mučenja naknadim priznanjem jasno i očito potvrđeno, da su istu tu optuženicu na zasluženu kaznu i zaista drugima kao užasavajući primjer odluči i dosudi živu na lomači spaliti svezavši joj oko vrata vreću ispunjenu barutom“.
Spaljivanje s vrećom baruta oko vrata smatralo se „milošću“, jer bi ubrzalo smrt. Naime, većina vještica osuđenih na smrt prethodno bi bila ubijena odrubljivanjem glave, dok su u Varaždinu i Turopolju naložili da se osuđenice uguši užetom. U dva slučaja osuđenice su usmrćene rezanjem žila jer su u pitanju bile petogodišnja i sedmogodišnja djevojčica, osuđene 1740. u Križevcima.
Obespravljena, mučena, smaknuta
Posljednja spaljena osječka vještica je svoje „priznanje“ dala uslijed surovog mučenja, „priznavši“ događaje za koje nije niti optužena i tereteći veći broj drugih žena. Iščitavajući tekst zapisnik o njenom suđenju, mogu samo zaključiti da je pisani proces protiv vještica doista bio inkvizicija u svojemu najsurovijem i nečovječnom smislu. No, Anici, zbog činjenice da joj se nije dodijelio branitelj, nije dan čak ni minimum „prava“ zagarantiranih u zloglasnom Malleus Maleficarumu.
Te neispričane priče o obespravljenim, poniženim, mučenim i na kraju smaknutim ženama ne smijemo prestati pričati. Srećom, Aničinu priču ispričala je kroz svoju novu knjigu Rogus moja draga prijateljica osječka književnica Ivana Šojat. Glavna junakinja njene knjige „slučajno“ (opet – ako takvo nešto postoji), baš kao i ja, dolazi u posjed sudskog zapisnika o suđenju vještici Anici, što će njen život odvesti u neslućene dimenzije. Knjiga koja se čita u dahu, vodi kroz paralelne živote današnjice i surovog vremena inkvizicije.
Za kraj, vratila bih se na cijenjenog profesora Bayera, jer sam se nakon svega informirala što je pisao. Zaintrigirala me njegova poruka povodom izdavanja knjige „Ugovor s đavlom“. Ona glasi: „Prestankom progona vještica čovjek se nije oslobodio onoga što je činilo suštinu te pojave: slijepe, nekritične vjere u određene dogme koje opredjeljuju određeni nazor na svijet, istovremeno popraćene krajnjom mržnjom i bešćutnosti prema svima onima koji ne dijele isto mišljenje. Ako se danas neki ljudi ironično smiješe kada netko spomene progon vještica (…) to je samo znak da ti ljudi ne shvaćaju krajnju tragičnost te pojave i da uopće nisu svjesni da njihovo vlastito vrijeme trpi od pojava koje su identične s tom pojavom“, misleći na progon vještica.
Iako moj tekst neće u svom originalnom obliku izaći u stručnom časopisu, možda je i bolje da stigne do šire publike. Utvaram si da tako Anici pružam zadovoljštinu, da sam iz ovog kuta njen branitelj kojeg nije imala, iako je na njega imala pravo. A narušavanje moga ugleda, koji gradim godinama svojom stručnošću kao odvjetnica, zlonamjernim optužbama o plagiranju, me nije moglo ne podsjetiti upravo na proganjanje vještica. I shvatila sam, da sam, sa svojim ambicijama i željom za usavršavanjem, rođena u Aničino doba, možda bih i sama, završila na lomači. Zajedno sa svim drugim ženama sličnima meni, uključujući i Šojat.
Ma ne možda, sigurna sam u to.
Autorica: Sanja Mišević
Fotografije: Getty Images (naslovna), Unsplash (Osijek)
