Iz ruševina dvaju potresa koji su početkom i krajem 2020. godine pogodili šire zagrebačko i sisačko područje, izrasla je građanska inicijativa ‘Alpinisti, speleolozi i visinci pomažu Zagrebu’. Volonteri iz svih krajeva Hrvatske odradili su velik posao brzo, učinkovito i hrabro u trenutku kada je situacija to zahtijevala, a službeni mehanizmi pomoći zaškripali.

Za sanaciju potresa koji je krajem prošle godine razorio Petrinju, oštetio Sisak, Glinu i okolna sela, a čije se zlokobno podrhtavanje osjetilo na gotovo čitavom području Hrvatske, bit će potrebne godine. Ovaj tragičan događaj skrenuo je poglede brojnih nijemih svjedoka prema banijskom području, među čijim mještanima već desetljećima kolaju priče o katastrofalno loše izvedenim radovima na obnovi povratničkih kuća nakon Domovinskog rata; šaptalo se o zidovima bez armature, neizvedenim serklažima ili odvodima koji nikuda ne vode. Područje pogođeno potresom zaboravljeno je gotovo od svih, osim onih koji u njemu žive; nikome usput i nikome na putu. Sedam osoba je izgubilo živote, mnogi su ozlijeđeni ili su ostali bez ičega, a razmjere emotivne i psihičke traume koju su posljedice potresa ostavile na stradale tek će se otkriti. Dugoročno gledano, zahvaljujući donacijama, pomoći Vlade te sredstvima EU, uništene kuće zasigurno će se obnoviti, no povjerenje stanovnika zanemarenih i zaboravljenih područja Hrvatske neće pripasti političarima, već običnim ljudima, volonterima, od kojih su mnogi, baš poput njih, gubitnici sustava koji čovjekovu vrijednost mjeri prema tome što može na tržištu ponuditi i postoji li netko tko to želi kupiti. Takvi ljudi su članovi inicijative „Alpinisti, speleolozi i visinci pomažu gdje treba“, koji se među sobom od milja zovu Ninja Krovnjače, a ovo je priča o njima, ispričana uz pomoć članova inicijative Ivone Baniček i Ivana Filipovića.

Potreseni, ne rastreseni

Akcija je krenula iz ruševina potresa koji je 22. ožujka svima teške 2020. godine u 6 sati i 24 minute probudio sneni, memljivi Zagreb iz noćne more pandemijskog lockdowna u potresenu stvarnost. Bez ikakvih resursa ili podrške institucija, skupina motiviranih pojedinaca iz katkad posve različitih walks of life uspjela je oformiti tim koji se razvio u pravi grassoroots pokret solidarnosti. Nudeći svoju pomoć svim potrebitim sugrađanima, članovi inicijative „Alpinisti, speleolozi i visinci pomažu Zagrebu“ mjesecima su s krovova zagrebačkih zgrada besplatno uklanjali na tone opasnih nakupina šute, raspuknutih ili smrvljenih dimnjaka, a katkad i čitave teturave zabate, čije je ljuljanje prijetilo padom, predstavljajući opasnost ljudima i imovini. 

I prije donošenja Zakona o obnovi Zagreba, na čitavu populaciju zagrebačkog centra navalila je horda građevinskih tvrtki s namjerom da ishode cijene obnove stanova i zgrada koja će barem nekoliko puta premašiti iznos koji bi vlasnici i u najluđim snovima očekivali da će jednom morati platiti. U međuvremenu, članovi inicijative vratili su se svojoj svakodnevici, svojim obiteljima i obavezama, reagirajući i dalje na svaku priliku da na terenu obiđu nekoga kome je potrebno. Ninja Krovnjače, kako se međusobno od milja nazivaju, za nesebičnu pomoć sugrađanima i iskazanu solidarnost prilikom saniranja posljedica šteta od zagrebačkog potresa u prvim danima nakon njegovog udara, dobili su nagradu „Nada Dimić“, a primio ih je i osobno Predsjednik RH Zoran Milanović. Zahvala i pohvala nije nedostajalo, ali osim sporadičnih paketa pomoći od uglavnom privatnih tvrtki, izostala je bilo kakva institucionalna pomoć ili podrška inicijativi od strane nadležnih institucija i organa vlasti.

Ako je ova skupina odvažnih, nesebičnih i skromnih ljudi, umjesto na nosive grede povijesnih zagrebačkih zgrada, svoje klinove i pojaseve namjeravala okačiti na neko penjalište u srcu prirode; planovi su se promijenili 29. prosinca 2020. godine u 12 sati i 19 minuta. Gotovo točno 9 mjeseci nakon zagrebačkog potresa, novi potres pogađa Sisak, Petrinju i Glinu, te okolna sela. Iako je potres magnitude 6.2 stupnja po Richterovoj ljestvici prema mišljenju stručnjaka trebao prouzročiti samo manje materijalne štete, posve je razorio brojne stare i zapuštene tradicionalne kuće iz koje datiraju iz nekog prethodnih stoljeća, ali i one novoizgrađene tijekom famozne „obnove“ banijskog kraja u posljeraću, s čijih se novih krovova u jednom trenutku pobjedonosno zavijorila hrvatska zastava.

Who you gonna call? Ninja Krovnjače!

Kakvi su to ljudi kojima je neposredno pružanje pomoći tamo gdje je potrebna važnije od vlastitog slobodnog vremena? Koji su motivi nekoga tko uzima godišnji odmor na poslu da bi visio/la s grede oštećenog krova u pokušaju sanacije građevina za čiju (ne)sigurnost odgovornost snose neki drugi ljudi, oni koji strategije ulaganja u pojedine krajeve baziraju na brojnosti svojih biračkih baza, ali i onih koji zatvaraju oči pred realitetom braneći se pozitivnim mantrama i stavom „neka institucije rade svoj posao“. Iako zahvalna na pozitivnim reakcijama ljudi kojima pružaju svoju pomoć, Ivona ne želi da se njihovo djelovanje mitologizira. Kad razmišljam o našoj akciji, ne bih rekla da smo mi neka skupina anđela, nepatvorenih altruista koji napuštaju udobnost svog doma da bi hladili noge i bubrege na parkingu ispred Lidla (op.a. lokacija gdje je bila smještena baza inicijative i HGSS-a u Petrinji).”

“Mi višestruko dobivamo od ovog iskustva: osim iskustva u radu na terenu, tako i iskustva za koje smo u današnjem društvu svi prečesto zakinuti, a to je ljudski kontakt, druženje i neki osjećaj svrhe. Najgora stvar za čovjeka je osjećaj da samo plutaš životom nošen izvanjskim utjecajima u nepoznato, bez cilja i bez smisla. Pomoć u elementarnoj nepogodi koja je zahvatila čitavu jednu županiju dosta je dobar cilj kojem možeš težiti.”

“Nije ovo samo altruizam, ovo je znanje i želja za pomoći; ali ne ostaneš zbog toga, već zbog ljudi koje zatekneš, naših volontera krovnjača s jedne strane i ljudi kojima pomažeš na terenu. Oni su beskrajno zahvalni, prisutni, toliko cijene bilo čiji pokušaj pomoći; nauče te koje su stvari bitne u životu. Kad ti se sruši kuća, kad iseliš familiju u doniranu kamp kućicu parkiranu u vlastitom vrtu, onda se podsjetiš na ono što je doista važno. Kad se pripremamo za izlazak na teren, kad se skupimo kao ekipa prije sportskog susreta, o ovim stvarima razgovaram sa svakom od naših Krovnjača. Sa svima uspostavim taj emotivni kontakt, to mjesto susreta na kojem potvrdimo da smo svi za istu stvar i od svake sam Krovnjače dosad dobila samo potvrdu koliko smo mnogo naučili kroz čitavo iskustvo, koliko su toga doživjeli i koliko je snažan, upravo transformativan učinak koji je susret s ljudima na terenu ostavio na svakoga od nas. To je nešto što nosiš sa sobom do kraja života, taj osjećaj da si u pravom trenutku otišla na pravo mjesto i reagirala, i da to radi razliku. A na kraju dana, kad se svi skupite oko vatrice i uz pivo pretresate događaje dana i radite planove za idući, imaš osjećaj pripadnosti, osjećaj da si pronašla svoje pleme u žabokrečini ovog post-modernog društva – na parkingu Lidla“, emotivno zaključuje Ivona.

Iako je gotovo čitavo vrijeme javni društveno-politički prostor u potpunosti kontaminiran senzacionalizmom, neetičnim izvještavanjem i širenjem netrpeljivosti, u beskonačnoj igri okrivljavanja; Ninja Krovnjače su svojim primjerom dokazale da postoji dobro organizirana, brojčano snažna, samodisciplinirana i nabrijana skupina ljudi koji u situaciji kad drugi poginju glave ili krše ruke, preuzimaju odgovornost za najširi mogući spektar usluga koji u tom trenutku posve razrušenoj zajednici može zatrebati. Ivonu je oduševila reakcija brojnih stanovnika iz svih dijelova Hrvatske koji su spontano, u vlastitom aranžmanu i o svom trošku, pohrlili prema pogođenom području kako bi pružili pomoć, te je smetaju izjave o „stihijskom“ ponašanju neodgovornih pojedinaca.

Promislimo o kontekstu u kojem smo se nalazili kada se dogodio ovaj potres. Po drugi put iste godine dogodila se smrtonosna elementarna nepogoda, a obje su se pojavile za vrijeme pandemije, odnosno lockdowna koji je tad bio na snazi. Ovaj razorni potres pogađa čitavu županiju čiji je veliki dio nerazvijen, pojedina mjesta su teško pristupačna jer je i infrastruktura loša, a građani su siromašniji od prosjeka. I sad zamislite čitavu Hrvatsku kako bridi od želje da oni, građani, nešto učine; da pokrenu neku akciju. Pomislite na svu energiju koja je pritom oslobođena, tu vodilju koja želi usmjeriti pažnju od čitave situacije nemoći i nekakvog čekanja.”

“Ljudi žele učiniti nešto što čini razliku. Žele učiniti nešto što ima smisla, a ne da 2020. godinu pamte po samoizolaciji i tome da se više ne mogu grliti ili rukovati s ljudima; pa makar to „nešto“ bilo da potrpaju deke, namirnice i sve moguće potrepštine direktno u auto i zapute se u Sisak, Petrinju i Glinu. Takav mentalni „cabin fever“ koji je zahvatio čitavu naciju, samo je eksplodirao na površinu u trenutku kad se dogodio potres.”

“Ne mogu zamisliti tko bi poželio osuditi osobe koje su na trenutak zaključile da su napokon naišle na nišu za sebe, mjesto iz kojeg mogu djelovati. Da, nahrupile su kolone ljudi, autobusa i kombija, čitavi konvoji pomoći u pogođena mjesta – i naravno da je nastao kuršlus. Problem je u organima vlasti koju svu tu energiju na raspolaganju nisu znali kanalizirati i usmjeriti. Nije izazov hendlati stvari u uređenom sustavu, no mi o takvome samo sanjamo. Ljudi koji su došli pomoći bili su dobronamjerni, otvoreni ljudi čista srca i činjenica da njima nije omogućen prostor djelovanja je upravo tragična. Civilna zaštita, Ured za hitne slučajeve, pa i Crveni Križ su napravili fijasko stoljeća s ovim skandaloznim izostankom bilo kakve suvisle reakcije. Ugled im je uništen. Dakle, oni nisu bili u stanju uposliti volontere koji su ih molili da im omoguće da se što prije priključe akciji na terenu. Ne smatram da su neodgovorni ljudi koji su makar i „stihijski“ krenuli u pomoć, jer raja će uvijek nešto osjećati nešto za raju; već oni koji su dopustili da nam podobni, a ne kompetentni ljudi, sjede na ključnim i kritičnim pozicijama moći odlučivanja“, razočarano govori Ivona.

Odmaknete li se od Zagreba i pokojeg obnovljenog lokaliteta spomenika kulture financiranog EU novcem, brojni su hrvatski gradovi bolno nalik Petrinji. Statika zgrada koje datiraju iz pretprošlog stoljeća, čiji se mort s vremenom pretvorio u pijesak i šaptom dopustio ciglama da padnu, predstavlja opasnost, ruglo i gorak svakodnevni podsjetnik na niske standarde u kojima su brojni stanovnici Hrvatske primorani živjeti. Ivona kaže kako je loša kvaliteta gradnje glavni uzrok ogromnih razmjera oštećenja prilikom oba potresa. „U Sisačko-moslavačkoj županiji uglavnom su razrušene manje obiteljske kuće, dakle nije riječ o velikim kvartovima stambenih zgrada s mnogo stanovnika, te su nam stoga poslovi sanacije pojedinog objekta trajali znatno kraće nego što je to bio slučaj u Zagrebu. Također, velik broj stanovnika iz zagrebačkog centra su starije osobe, kojima je trebalo više vremena da pristupe samoj sanaciji. Ovdje su se prijatelji, susjedi i volonteri udružili u toj zadaći. Svi stanovnici nam uredno prijave gdje se nalaze i koja su im oštećenja na kući, no ne dođe li netko k njima u vrlo kratkom roku oni će posao sami obaviti. Takvi su ljudi ovdje. Razočarani su inertnošću vlasti na svim razinama ustrojstva, ne postoji horizontalna komunikacija među institucija, što rezultira time da se čovjek vrti između jednog, pa drugog i tko zna kojeg poziva za pružanje hitne pomoći. Ne treba stoga čuditi da se mnogi odlučuju pouzdati u vlastite resurse“, zaključuje Ivona.

Ivan dodaje kako je inicijalna reakcija nadležnih službi bila prespora, te da je naškodila povjerenju građana u sustav, zbog čega smatra logičnim da su se građani sami organizirali i krenuli u pomoć: „Jednom kad povjerenje pukne, kako će ljudi slati donacije ili sami dolaziti volontirati? Naravno da će htjeti svojim očima i rukama osjetiti gdje njihove donacije i rad završavaju. Smatram da bi sada, kada je početni šok prošao, država morala u procesu obnove i daljnje logistike na terenu angažirati i honorirati sve sposobne ljude koji su volontirali. Osim nas tu je i velik broj građevinskih radnika, majstora, kuhara, biker i quad klubova koji su razvozili namirnice, firmi s kranovima, dizalicama i strojevima sa svih strana, statičara i inženjera: dakle kompletan sustav je tu zaživio u civilnoj režiji. Već je mnogo financijskih sredstava pušteno prema Sisačko-Moslavačkoj županiji, a obnova se ne smije odvijati po istom principu kao poslijeratna, kad su kuće građene mimo svih pravila struke i zdrave pameti. Dugoročno imate cijelu diviziju radnika i firmi koji su dolazili i radili besplatno u ovoj nevolji.”

“Mislim da bi bilo razumno uvesti kriterij nabave u kojem se to vrednuje pri predstojećim natječajima. Oni sigurno neće raditi loše ili krasti armaturu iz zidova. Umjesto par divova koji imaju sredstva i veze za dobivanje poslova i fušeraj, ne bi li bilo bolje izmisliti toplu vodu iz doba stare Grčke i uposliti ogroman broj malih domaćih firmi da to obave, kako je i Periklo gradio ceste i zidove. Ista takva raspodjela posla među nadzornim inženjerima i projektantima smanjuje šansu za loše odrađene poslove – nekolicina ih može podbaciti, ali ne i većina“, zaključuje Ivan.

Iako ustrojeni kao veća skupina manjih jedinica koje se sve koordinira, usmjerava i upošljava gdje treba, Ninja Krovnjače uskoro su na terenu, među službama i drugim volonterima stekle reputaciju ekipe koja zna što radi, koja to obavlja efikasno, energično i empatično prema ljudima na čijim se krovovima vješaju o svoje konopce kako bi ih pregledali. Od prvog dana nakon potresa služili su i kao putokaz mnogim drugim pojedincima ili skupinama volontera.U čitavom tom košmaru tragedije, hitnosti, točnih i netočnih informacija, gluposti s jedne strane, a zatim medijske šutnje o temama koje nije mudro „talasati“ s druge, mislim da su naše Krovnjače ovdje tijekom proteklih deset dana ponovno zasjale kao nebrušeni dijamant“, ispričala je promuklim ali ponosnim glasom Ivona. „Svakako je kvaliteta našeg rada na sanaciji krovova u Zagrebu prepoznata i ovdje, a Krovnjače su svim volonterima koji su nam se priključili pružile povjerenje, logistiku i podršku da to što rade ima smisla: ako netko ne krči ulice, može odnijeti namirnice nekome od stanovnika zabačenih zaselaka na području, te im usput donijeti i ono u čemu svi oskudijevamo, a to je ljudski kontakt“, ističe Ivona.

Svakodnevni odlazak na teren gdje se na svakom koraku nalazi podsjetnik na nesreću koja je zadesila mještane, te preuzimanje na sebe osjećaja odgovornosti da pomogneš svakome kome možeš i osjećaja krivice kad shvatiš da si samo ljudsko biće ograničenih fizičkih i emotivnih, financijskih i vremenskih kapaciteta, ostavilo je traga na sve volontere. Zabrineš se. Na terenu doživiš i vidiš svašta. Neki su naši kolege izvlačili mrtve ljude iz ruševina. Često bismo se pogubili po mraku u blatu. Bilo je i situacija kad nismo mogli pomoći jer je kuća, iako tobože čitava, bila u tako trulom stanju da jednostavno nismo smjeli izaći na krov. I bez potresa bi bilo uznemirujuće vidjeti da ljudi žive u takvim uvjetima. A ljudi će ondje ostati i dalje. Jednostavno, teško odeš od takve scene. Posebno me obilježio susret s duboko potresenim čovjekom, kojemu smo jednostavno pomogli ponijeti par vrećica veša i tričarija iz stana u opasno oštećenoj zgradi. Bio je izvan sebe od bola, a mi smo mu doslovno bili moralna podrška da uopće uđe u stan. Moram istaknuti da su nas u ovom kraju ljudi dočekivali kao najmilije goste. Rijetko kad bismo otišli bez čašice razgovora i pokojeg zalogaja; ljudi su jako prisni, to uljepša doživljaj i kad sve ostalo ostavi gorak okus u ustima.

Jezivo je u kakvom stanju preživljava čitav kraj i koliko su ljudi navikli, izmireni s nemoći i bijedom. Nekoliko naših volontera je otišlo kući nakon par dana jer im je sve skupa bilo previše mučno gledati, a nekolicina ih je reagirala pretjeranim radom, do točke kad su bili primorani stati jer su jednostavno pregorjeli. Mi ostali koliko nas ima smo naprosto radili, svjesni da je naša pomoć kap u moru, ali da je i to više nego da nismo činili ništa. Zeznuto je to balansirati“, otvara se Ivan.

Moje emotivno stanje, a vjerujem da je bilo i drugih koji su se tako osjećali, bilo je kao ekspres lonac: uskipjelo i pod tlakom dok svašta tu pluta i nadimlje se. Oko tebe sve prijeti eksplodirati, ali ti nastojiš čvrsto držati taj poklopac emocija pomoću kojeg pritišćeš sve obaveze, osjećaj odgovornosti za situaciju i za 200 volontera evidentiranih u tvojim bazama; ne želiš popustiti niti jedan vijak, jer ako popustiš znaš da će sve otići kvragu! Sad sam već pukla, glas mi je otišao skroz; valjda jer si nakon 10 dana tijekom kojih su sva moguća organizacijska i logistička pitanja išla preko mene, napokon si mogu dopustiti da osjetim burnout. Mislim da me moj PTSP tek čeka. Počela sam se više grliti, to je jedini osjećaj koji me u trenutku kad mislim da ću se raspasti može uvjeriti da će sve biti OK. Znam da možda nekome zvuči otrcano, ali me cijelo ovo vrijeme vodila neka užarena nit želje da svojim primjerom pokažem drugima kakva u ovoj situaciji treba biti. Kako mogu nekoga zamoliti da išta učini, ako sama nisam spremna učiniti to isto? Nije s volonterima jednostavno, za hrpu toga ti treba dobra emotivna inteligencija i poznavanje psihologije: ovaj ne bi na teren s onim, trećeg žena vara, a četvrti je sinoć previše popio. Moraš se staviti u njihove cipele, shvatiti njihov modus, zaključiti gdje mogu dati sve od sebe, oformiti timove i dati im posla unutar njihovih razumnih mogućnosti. Da ne govorim da uvijek moraš razmišljati o pješacima, volonterima kojima je ovo prvi put – a svaki dan je nekome prvi put!“, govori Ivona, dok Ivan dodaje kako je prilika za radom na terenu i pomaganjem unesrećenima pomogla mnogim volonterima da se lakše nose sa vlastitim strahovima.

Supruga jednog našeg visinca, koja je također došla ovamo volontirati, kaže da se ona sada osjeća osnaženo i da joj je neizmjerno lakše nositi se s vlastitom traumom koju je doživjela uslijed potresa. Ona se više ne boji. Ovo je vrlo emancipacijski moment, jer ljudi inače moraju proći nebrojene edukacije, ishoditi tko zna kakve certifikate, moljakati institucije da te upute na pravo mjesto; ovdje se jednostavno nađeš na brisanom prostoru i radiš. I najednom si netko i nešto. Moje osobno iskustvo je da sam došao sa žnirancima i objesio se na zagrebačke krovove, a sad to radim profesionalno. Najednom postaneš čovjek, dok te inače svi jebu na putu postajanja čovjekom da moraš biti mali miš, pognute glave i ponizan. Ovdje je trebalo nešto napraviti, ti si napravio i bum – gotovo! Doista osnažujuće“, zaključuje Ivan. Na pitanje smatra li da postoji šansa da građani Hrvatske izvuku pouku iz barem triju katastrofa koje su nas zadesile u proteklih godinu dana pozivanjem na odgovornost onih koji to jesu, Ivona je sumnjičava, ali vjeruje da je svaki događaj prilika za učenje te da i na ovom oblaku postoji „silver lining“.

Nakon zagrebačke potresne katastrofe vidjeli smo da u gradu nema nikoga jer su ga svi napustili glavom bez obzira. Vidjeli smo nedjelovanje i nezainteresiranost javnih službi; gdje je bila Civilna zaštita, kojoj se silni novac šalje? Što je s Uredom za hitne slučajeve, Kalinić se nije uopće javljao na telefon. Tako je tada bilo u Zagrebu, a ovdje je isto, samo s malo više PR-a nabacanog u svrhu prikrivanja jednake nedjelotvornosti.”

“Crveni križ je podbacio, Civilna zaštita je podbacila. HGSS i dobrovoljna vatrogasna društva su radili posao u nadležnosti Civilne zaštite, a mi smo radili posao HGSS-a. Nikoga nije bilo briga. Ali i ovdje postoji „silver lining“ u tome da sa svakom proživljenom katastrofom ljudi sve spremnije odgovaraju na pozive u pomoć, na zov želje za akcijom i na razumijevanje i umreženost; ljudi se povežu da si pomognu, kaj ne? Znamo da postoji skupina ljudi u koju možemo imati povjerenja, da će ti susjed pomoći da skucaš taj dimnjak koji ti se neugodno naherio iznad dvorišta, da možete zajedno napraviti zakrpu da ne curi voda. Znamo da su mreže solidarnosti stare koliko i prvobitne zajednice. A mi se vraćamo u male zajednice“, zaključuje Ivona.

Nema odmora dok traje obnova

Nindža Krovnjače napustile su teren u nedjelju. Pakiranje šatora, svih alatki i opreme potrajalo je čitav dan. Krovnjače odlaze sa strepnjom, bolno svjesni da maksimalno djelotvorne obrasce njihovog kriznog menadžmenta oni koji preuzimaju dužnost neće moći na jednak način provesti u djelo. 

Ovo su zasad sirovi podaci, budući da je akcija završila jučer. Još nisam stigla napraviti potpunu analizu svih naših intervencija, no po mojim opreznim procjenama, mi u 10 dana imamo više od 1000 uspješnih sanacija krovišta na području Siska, Petrinje, Gline i okolnih sela. To znači da postoje ekipe koje su dnevno skidale s krovova po 15 dimnjaka!”

Mislim da ovi rezultati govore dovoljno, te bez lažne skromnosti mogu reći da trenutno u Hrvatskoj postoji ekipa koja je potpuno samoorganizirana, educirana i kompetentna za sanaciju posljedica potresa i u urbanom i u ruralnom kontekstu: to je naša inicijativa, to su Ninja Krovnjače. Logistički smo izvanredno napredovali od zagrebačkog potresa i ne mislimo stati. Razvit ćemo vlastitu aplikaciju u suradnji s autorima aplikacije Potres 2020. Oni će nam napraviti platformu u koju ćemo unositi sve podatke koje prikupimo s terena; koordinate, izvješća, slike i ostale važne informacije. To će omogućiti našim volonterima neometano kretanje po terenu prema dojavama i pozivima koje svakodnevno zaprimamo, čime ćemo dodatno osnažiti čitavu akciju i učiniti je još efikasnijom. Ova high tech razina omogućit će nam višu razinu autonomije u radu prilikom slanja naših timova u pomoć, jer ćemo u svakom trenutku znati i tko je od volontera raspoloživ, s kojom opremom i prijevozom na raspolaganju. Posla ima mnogo i Ninja Krovnjače nastavljaju raditi volonterski na terenu Sisačko-moslavačke županije i kroz cijelu iduću godinu“, zaključuje Ivona. 

Fotografije: Facebook/Alpinisti, speleolozi i visinci pomažu gdje treba