U proteklih nekoliko mjeseci u prvi je plan u nekoliko navrata došla tema siromaštva, i to vrlo specifičnog. Iako smo već pomalo oguglali na sve one umirovljenike koji skupljaju boce i tako krpaju sramotno male mirovine, razgovor o ovoj vrsti siromaštva katkad je bio skandalozan. Riječ je, naime, o tako zvanom menstrualnom siromaštvu. Iako sam već pomalo sita od naziva za sve i sva, ovaj opis smatram sasvim primjerenim.
Uvjerenje da je naše društvo napredno i otvoreno često mi razbiju komentari i stavovi kod tema koje odavna ne bi smjele biti tabu, kao što je to primjerice, redovita fiziološka pojava u žena fertilne dobi. No, onda se u saboru pokrene inicijativa da se smanje porezna opterećenja na higijenske proizvode za žene i slušajući mahom zastupnice (!), kao pljuska me otrijezni činjenica da se smijulje i iskazuju nelagodu dok razgovaraju o menstruaciji i menstrualnim potrepštinama.
No, teško da me to iznenađuje kad nas većina i dalje mnogo češće govori da ima „one dane“, da je „dobila“ ili „dobila stvari“, ovisno već o dijelu Hrvatske iz kojeg dolazimo. Parafrazirat ću jedan stih Elementala, dovoljno je uključiti televizor ili radio i poslušati takvu saborsku raspravu i shvatiti da je u Hrvatskoj priroda lijepa, al’ je zeznuto društvo.
Osim infantilnosti, neke su zastupnice pokazale koliko je patrijarhat duboko ukorijenjen u našem društvu i koliko ga žena pounutarnjuje.
Ne samo u saboru, već i na društvenim mrežama reakcije su bile razne. Od pohvala do komentara „a zašto muškarci ne bi dobivali britvice i žilete?“ Više je stvari pogrešno u takvom pristupu.
Jer, prvo, brijanje brade je posljedica nekog društvenog dogovora ili normiranja izgleda članova određenog društva. Moj djed, primjerice, duge brade smatra izrazom zapuštenosti i nepoštovanja, koliko god njegovane bile. Njegov sustav vrijednosti smatra da je uredno obrijano lice obaveza svakog muškarca. Uređivanje ili pak brijanje brade stvar je odluke pojedinca, bilo da želi imati dugu, kratku ili sasvim obrijanu bradu.
Drugo, menstruacija je fiziološka pojava koja se ne može prepustiti odluci pojedine žene. Izuzev onih koje još nisu ušle u pubertet, ušle u menopauzu ili su pak trudne, žene svaki mjesec imaju menstruaciju. Moguće ju je, osim trudnoćom, izbjeći i uzimanjem hormonskih pripravaka poput oralne kontracepcije, no vjerujem da je to slučaj kod manjine žena. Ostale svaki mjesec odlaze u trgovine po uloške ili tampone. Na te proizvode, kao i na menstrualne čašice i platnene uloške (moguće ekološki prihvatljivije alternative) plaćaju, osim često visoke cijene, i PDV.
Mnoge žene si, sa slabim ili neredovitim primanjima, te proizvode ne mogu priuštiti i u tom slučaju možemo govoriti o menstrualnom siromaštvu. Neke škole, a kako čitam u medijima, i gradovi, odlučili su svojim učenicama omogućiti besplatne proizvode za „one dane“. Budući da je rasprava u saboru bila jalova i da nema podrške vladajućih da se dostupnost proizvoda poveća smanjenjem cijena putem smanjenja poreza, barem neka ovako sitni koraci u lokalnim samoupravama i školama krenu prema cilju, dokidanju menstrualnog siromaštva.
I tu se onda vraćamo na onu reakciju, a gdje su jeftiniji proizvodi za muškarce? Osim promašene paralele (jer, za mene, svojevoljno održavanje brade nije baš isto kao mjesečno krvarenje izvan dosega volje žene kojoj se događa), postoji još jedna, bitno poraznija činjenica. Kad god se pojavi neko rješenje ili poboljšanje koje će utjecati na dio društvene zajednice (a ovdje čak i na većinu, budući da je udio žena u populaciji veći od 50%), nađe se netko tko odmah prigovara, jer još nema rješenja za neki njegov problem. Znam da je utopijski, no bilo bi lijepo kada bismo na takve stvari reagirali s oduševljenjem, jer samo zato što se riješio jedan problem, ne znači da se time zakida nekoga tko ima drugi ili drukčiji problem. Negdje se mora početi, inače ćemo ostati u krugu nezadovoljstva. Svako rješenje korak je boljitku čitave zajednice.
Umjesto da budemo sretni što bi se mjesečni troškovi nekog kućanstva smanjili za neki iznos, krećemo s argumentom da bi trgovci ionako opet podigli marže, pa krajnje korisnice ne bi osjetile učinak poreznog rasterećenja. I tako sve pada u vodu. A možda, bar na neki probni rok, bismo takvoj inicijativi mogli dati priliku, pa tek kad vidimo da ne valja, da se njome ništa nije postiglo i da ne djeluje pozitivno na skupinu na koju bi trebala, tu mjeru i ukinemo. No, u zemlji s toliko epidemiologa, ekonomista, nogometnih izbornika, stručnjaka opće prakse i internetskih ratnika, znam da su to samo pusti snovi.
Zaključno, svaka čast školama, gradovima i općinama koji nisu čekali neodlučne grijače fotelja u saboru i vladi, nego su se sa suzbijanjem menstrualnog siromaštva sami uhvatili u koštac.
Tekst: Ivana Valjak Ilić
