Otprilike 40 potpuno novih, opremljenih suvremenih vrtića. Otprilike 20 potpuno novih, opremljenih suvremenih osnovnih škola. Kaže naš najpoznatiji matematičar Toni Milun, više od 100.000 prosječnih plaća u iznosu od 7.711 kuna, tj. čak 220 ljudi trebalo bi raditi 40 punih godina da bi zaradili takav iznos. Milijardu kuna. Toliko je 5 (čitaj P-E-T) ljudi ukralo novaca u najvećoj pljački otkad je Hrvatska postala samostalna

Do sada je takvih pljački već bilo toliko da bismo komotno mogli organizirati olimpijske igre u pljačkanju. No to bi s vremenom prestalo biti zabavno pratiti jer bi Hrvatska u bilo kakvoj konkurenciji imala sve zlatne medalje. A možda i srebrne i brončane. Da, prestalo bi biti zabavno jednako kao što je prestalo biti zabavno i čitati o svim tim silnim aferama. Kad kažem zabavno, ne mislim ha-ha zabavno, već više kao pogađalica “pa kako su to, pobogu, izveli ovaj put i koliko su maznuli ovaj put”. Kako je Sanader uspio prodati upravljačka prava u INA-i preko noći? Kako je direktorčić na nekoj niskoj poziciji uspio potpisati milijunske ugovore i na taj način oštetiti INA-u bez ikakve kontrole “odozgo”? Kako su izmijenjeni pravilnici u svim jačim državnim poduzećima da bi se natječaji za posao mogli tako lako namještati? Kako su se preko noći mijenjala pravila za dobivanje poticaja od EU-a u poljoprivredi koje je primila ni manje ni više nego jedna od 18 najjačih persona u Vladi Republike Hrvatske, sâm ministar poljoprivrede?

Ne, Zrinka, nije bio ministar u vrijeme kad je primio poticaje. To je točno, kao ministar utro je sam sebi put i zatim izjavio kako odustaje od politike, da bi potom PRIMIO TE ISTE POTICAJE za koje su se mijenjali uvjeti natječaja za njihovo dobivanje. Kad sam razmišljala o naslovu, razmišljala sam ponajprije o tim političarima gladnih novaca. Doista, koliko više novaca je potrebno? Imaju sve – stanove, vile na moru, bijesne vozne parkove, što im više treba? No, kako sam sve više pisala, shvatila sam da to pitanje uopće ne bi trebalo biti usmjereno ka njima, nego ka nama, građanima koji za takve glasaju ili samo sa strane promatraju koliko nas se pljačka. Jesmo li doista toliki mazohisti? Koliko je nama dovoljno progutanih g*vana da bude previše?

Dotični – nazovimo ga – gospodin Škugor, tereti se da je omogućio tvrtki OMS Upravljanje kupnju plina po mizerno niskim cijenama, a koja ga je dalje preprodavala po višestrukoj cijeni. Ako se gospodinu Škugoru navedeno dokaže, predlažem da mu nadjenemo nadimak “Mudonja” iz čistog razloga jer stvarno trebaš imati velike cojones da tako besramno ideš kontra procedura i pravilnika kompanije u kojoj radiš, oštetiš je za milijardu kuna i to se čak ni ne potrudiš previše sakriti. I onda, nakon svega, tih pola milijarde prljave zarade prebaciš na račun fizičke osobe, umirovljenika – vlastitog oca. Očito su big cojones odlika cijele obitelji ako njih uopće nije bilo strah da bi možda netko mogao smatrati toliku transakciju neobičnom.

Ali zašto bi ih i bilo strah kad je to uredno prolazilo mjesecima, čak i godinama. Niti Nadzorni odbor niti Uprava INA-e to nisu primjetili – primijetila je banka koja je sramežljivo prijavila sumnjivu transakciju od pola milijarde kuna na račun Mudonje seniora Uredu za sprječavanje pranja novca. Tim istim Uredom hvali se premijer, prisvajajući otkrivanje ove afere Vladi jer ipak je taj Ured jedan odjel u Ministarstvu financija, pa je stoga logično da se ovo razotkrivanje pripiše Vladi kao bod. No taj isti premijer i ta ista Vlada još donedavno htjeli su taj Ured ugasiti. Imam osjećaj da nema potrebe pitati se “zašto”. Ali eto, još jedna pobjeda za premijera, za Vladu, za HDZ kao vodeću političku stranku. Možda su oni uvjereni da je to pobjeda, ali za nas obične građane bez stranačkih iskaznice možda je najjači udarac u trbuh dosad. Navikli smo slušati o nepotizmu i zapošljavanju politički podobnog kadra te o njihovim slučajnim i namjernim pogreškama, no ovaj je put možda malo drukčije.

Ovaj put, u jeku inflacije kakvu ne pamtimo godinama, na rubu gospodarske i energetske krize, kad se građane poziva na štednju, kad nam prijeti redukcija plina i struje, kad se razmišlja o prelasku škola na online nastavu tijekom zimskog perioda kako bi se štedjelo na grijanju, baš u to vrijeme petorica Mudonja kradu taj dragocjeni plin i preprodaju ga za bijesne iznose. Neki od njih su članovi HDZ-a, a neki su isprepleteni sa strankom drugim kanalima. Poanta je u tome da naše vlade mogu mijenjati lica koja su na čelu, ali princip je uvijek isti – uzmi što više za sebe. Zar nije demokracija trebala biti sjajna stvar? U teoriji da, ali u praksi se dozvoljava dijaspori da glasa, plaćaju se autobusi ljudi koji veze nemaju sa stanjem u Hrvatskoj samo da dođu i ispune taj glasački listić, oživljavaju se mrtvi da bi glasali. Ispiru se mozgovi praznim i već stotinu puta ponavljanim obećanjima kako će baš sad biti bolje, samo nam dajte opet povjerenje. I tako već 30 godina. Biraju se političari istih svjetonazora i prioriteta (ja, ja i opet ja, a onda moj rođo) koji zatim na ključne funkcije postavljaju nesposobne i neuke, ali podobne – pa nam se dogodi INA. Da ponovim pitanje otprije – kad će nam već konačno biti dosta? Hoće li ova miljardica kuna preliti čašu ovaj put?

Europska unija zasigurno je nešto najbolje što nam se dogodilo jer, budimo realni, većina posljednjih afera ne bi ni bila otkrivena da nije bilo kontrole od strane EU-a. Ali moram priznati da me već lagano sram i da se doista pitam zašto nam to sve dopuštaju te zašto nam ne zaprijete nekim težim sankcijama ili izbacivanjem iz Unije. Zamišljam kako scenaristi “Black Mirrora”, ili možda čak “Monty Pythona” sjede i pišu bilješke proučavajući sve ovo što se u Hrvatskoj događa, misleći pritom: “Wow, pa ovo je vrhunski materijal!”. Iskrivljeno gotovo do pojma karikature, pravimo se da je stvaranje vlastite države bilo nešto najbolje što nam se dogodilo, a ni ne znamo koliko smo se usosili. Jer nije to najbolje što se nama svima dogodilo, to je najbolje što se nekolicini dogodilo, i to nekolicini koja je tako profitirala jer je znala prave ljude, jer su bili na pravome mjestu u pravo vrijeme kad se dijelilo. Danas se više ne dijeli, danas se samo uzima. I to tako jednostavno, bez ikakve kontrole, bez ikakvog straha. I onda se pitamo otkud nam toliko mudonja u državi.