U sklopu našeg novog, tiskanog izdanja časopisa Grazia posvećenog važnosti društvenom angažmanu, razgovarali smo s ljudima čiji rad je ponekad nevidljiv, ali čini ogromnu razliku u društvu i kako se mi kao u pojedinci u tom društvu osjećamo. Ispričali su nam svoje priče, inspirirali nas, a nadamo se da će i vas. Među njima je i Nataša Vajagić koja stoji iza Seksizam naš svagdašnji
Kako je moguće svakodnevni seksizam, mizoginiju, govor mržnje, homo/bi/transfobiju i diskriminaciju u medijima, reklamnoj industriji, istupima javnih osoba te osoba na pozicijama moći i šire iskorijeniti i glasno ga prokazati takvim, prepričava nam Nataša Vajagić, koja putem platforme Seksizam naš svagdašnji već tri godine mijenja sliku zastupljenosti žena u javnom prostoru. Natašino aktivističko djelovanje započelo je prije 8 godina u Centru za građanske inicijative Poreč, u feminističkoj udruzi koja se bavi ljudskim pravima, a njezin je dio posla podrazumijevao rad na području ženskih i LGBT ljudskih prava. Što se samog Seksizma našeg svagdašnjeg tiče, FB profil, kojim je cilj osvijestiti seksizam i utjecaj seksizma na neravnopravnost žena u društvu, osuditi ga i raditi na tome da se seksističko medijsko izvještavanje proglasi neprihvatljivim, pokrenut je nakon što je tim volonterki portala Libela proveo istraživanje o pojavnosti seksizma na nekim od najčitanijih news portala u Hrvatskoj.
“Samo u siječnju 2017. godine analizirale smo 9515 članaka, od kojih je njih 427 bilo seksističko, odnosno rezultati su pokazali da čak 4,5 % svih članaka na najčitanijim news portalima u Hrvatskoj sadrži seksizam. Osim toga, u prosjeku samo 18 % članaka u svojim naslovima sadrži žene, što još jednom potvrđuje nedovoljnu zastupljenost žena, kako u medijima, tako i u politici i javnom životu općenito.”
“Odabrale smo medije kao svjedoke izrazito patrijarhalnog društva u kojem živimo, pošto su mediji odraz realnosti i svakodnevnog života, ali su i njezini sukreatori te su u poprilično velikom postotku odgovorni za reproduciranje negativnih stereotipa o ženama i rodnim ulogama. Tijekom istraživanja shvatile smo da bi javnost mogle informirati o seksizmu tako što bi dijelile primjere seksizma u medijima, koje je većinom poprilično jasno i lako iščitati. Kako je stranica rasla, tako nam je postalo jasno da ljudi često ne vide seksizam, odnosno toliko je duboko ukorijenjen da ga ne prepoznaju, jer su na isti navikli i ne percipiraju ga kao nešto što doprinosi neravnopravnosti žena i muškaraca.” Među timom volonterki Libele bila je i Nataša, a kako je u to vrijeme radila kao Programska koordinatorica za ženska i LGBT ljudska prava u Centru za građanske inicijative Poreč (CGI), odlučeno je da CGI preuzme vođenje stranice, kako bi se konkretnije mogle posvetiti istoj, pošto je s vremenom postalo teško volonterkama izdvajati vrijeme. “Preuzeli smo taj profil jer se u svojem poslu, između ostalog bavimo i problematikom seksizma. Vezano uz ženska ljudska prava, bavimo se promocijom i zaštitom ženskih ljudskih prava, a tu spada i seksizam, reproduktivna ženska prava, borba protiv nasilja protiv žena, preventivni programi protiv rodno uvjetovanog nasilja itd. Nešto kasnije, otvorile smo stranicu i na Instagramu. Svakodnevno prenosimo seksističke, a i homo/bi/transfobne članke iz medija, govora javnih osoba i osoba na pozicijama moći i reklamnih kampanja.”
“Unatoč bogatom sadržaju i redovitom objavljivanju, Nataša stranicu vodi potpuno sama, volonterski, ali joj, kaže nam, primjere seksizma svakodnevno šalje mnoštvo osoba. “To je važno i svjedoči tome da ljudi sve više prepoznaju i osuđuju seksizam. Primjera seksizma je toliko da bih cijeli dan mogla objavljivati primjere i moderirati komentare, no u prosjeku dnevno uložim 2-3 sata na čitanje medijskih članaka, objavljivanje primjera i moderaciju komentara.”
To je uloženo vrijeme važno jer, govori Nataša, postoji ustajala senzacionalistička i klikbejtovska urednička politika koja se nikako ne smije prelamati na ženama. “Bilo kakav razgovor o ljudskim pravima, pa time i seksizmu, osobno dira svaku osobu, pošto se radi o duboko ukorijenjenim osobnim stavovima, naučenim obrascima i u krajnjem slučaju privilegiranim ulogama koje je teško odbaciti, a stavove i mišljenja teško je mijenjati. Žene se odgaja tako da na seksizam pristaju, da ga smatraju normalnim i da na njega ne reagiraju. Na primjer, neželjeni dodiri na radnom mjestu – žena će reći „ma on ti je takav, ne misli on ništa loše“ ili „bojim se nešto reći da ne dobijem otkaz“. Ako je na reklami žena prikazana kao seksualni objekt, čut ćemo komentare da si je sama kriva jer je pristala na takvo fotografiranje. Takvim reklamama podržavaju se štetni stereotipi. Žene se optužuje da „izazivaju“ i viktimizira ih se ako dožive nasilje „sama si je kriva“. Tako se miče fokus sa samog nasilja i nasilnika te se optužuje žrtvu. U prilog tome ide medijsko izvještavanje o npr. slučajevima ubojstava žena od strane (bivših) partnera: najčešće ćemo u medijima pročitati kako su „susjedi u šoku“, kako je ubojica „uvijek lijepo pozdravio na ulici“, kako „nitko nije mogao posumnjati da je on tuče“ te kako je „ona vjerojatno imala ljubavnika pa on to nije mogao više izdržati te ju je upucao“. U tome i leži problem seksizma, pošto često isti nije očit te je toliko utjelovljen u naše društvo da ga ne primjećujemo i još gore, ne kritiziramo ga, već ga perpetuiramo.” Uz to nam objašnjava i zanimljiv trend „saborske mode“ – redovito neki news portali objavljuju članke o tome što je koja saborska zastupnica odijenula te provode ankete koji se „look“ više sviđa čitateljima i čitateljicama.
“Isti ti portali, nikad se nisu pozabavili time kako se odijevaju saborski zastupnici. Zašto? Pa zato što realno nije važno niti bi smjelo biti važno, niti ima veze s poslom koji obavljaju. Zašto se onda redovito izvještava o boji haljine saborskih zastupnica? Jer se žene objektivizira, više se izvještava o izgledu, nego o postignućima. Seksizam je lako uočiti i kod izvještavanja o sportašicama: uvijek je u prvom planu fizički izgled i seksualna objektivizacija, a uspjeh dolazi eventualno na kraju.” A zašto takve stvari aktivno ne primjećujemo? Nataša nam objašnjava da kako svakodnevno čitamo takav sadržaj u medijima, oguglamo i seksizam ne prepoznajemo i ne uočavamo. “Živimo u izrazito patrijarhalnom društvu, a patrijarhat ne podržavaju samo muškarci, već ga podržavaju i žene. Radi se o obrascima koji se uče. Seksizam je dio naše tradicije, moglo bi se reći. Često u komentarima neistomišljenika/ca čitamo kako pretjerujemo, da reagiramo na svaku sitnicu, da postoje puno veći problemi od seksizma.”
“Uvijek će postojati problem koji će nekome biti veći od postojećeg, no to ne znači da na njega ne treba reagirati ili raditi gradaciju i prioritizirati, već treba raditi na svim poljima kako bi se postigla dugoročna i konkretna promjena u društvu.”
To je ono na čemu žele raditi, a u tri godine koliko stranica postoji doista vide promjene, kaže nam. “Često u aktivizmu dolazi do burnouta, posebice ako nakon silnog truda i rada izostaju rezultati. Seksizam naš svagdašnji alat je koji doista pokazuje mjerljive rezultate – od uklonjenih reklama, izmijenjenih članaka, opomena upućenih novinarima/kama, uredništvima, isprike te ono što je možda i najvažnije – postavljanje teme u javni prostor. Svakodnevno nam raste broj podržavatelja/ica, a time i utjecaj.” Da taj utjecaj nije malen, svjedoče i brojni primjeri kada su zbog svog prokazivanja seksizma brojne tvrtke objavile ispriku, a dogodilo se i uklanjanje Facebook postova, a pojedini su morali ukinuti i cijele reklamne kampanje. Nataša se nada da će takvi primjeri natjerati medije da ne odabiru seksizam kao izvještavanje.
“Želimo kroz naredne projekte educirati medije, kao glavne kreatore javnog mnijenja, da prestanu seksistički izvještavati, da osude seksizam kao neprihvatljiv te da to bude još jedan korak ka ravnopravnosti žena u društvu. Kad bi se urednici/e i novinari/ke pridržavali novinarske etike i kodeksa časti, seksizmu ne bi bilo mjesta u medijima.”
“Neki mediji vrlo jasno i namjerno koriste seksizam u izvještavanju, koje je senzacionalističko i često mizogino, mada ga neki perpetuiraju nenamjerno. Mislim da je velika kočnica u ostvarenju ravnopravnosti i needuciranost ili inertnost medija, a zasigurno i manjak vremena za dodatne edukacije. Pomogle bi i oštrije sankcije za medije koji seksistički izvještavaju.” S obzirom na to da promjene čine ljudi, pitamo je na koji bi način osvijestila ljude na važnost društvenog angažmana te da i sami postanu aktivni članovi društva. Redoviti rad, edukacija i ukazivanje na to da su promjene moguće, formula je koju nam otkriva Nataša. “Vjerujem da su to načini na koje se ljude može potaknuti da postanu aktivniji/e članovi/ice društva. Voljela bih da dođemo u doba kad ćemo se boriti pravovremenom edukacijom, a ne reakcijom. Samo edukacijom možemo kreirati generacije ljudi koji će zagovarati ravnopravnost, uvijek.”
flash!
Rad Nataše možete pratiti, pa i podržati na njihovom Facebook i Instagram profilu.
Fotografije: Filip Koludrović
Make-up: Mirta Pejić
Frizure: Sara Rabotski za Salon Glamour
Produkcija: Andreja Pančur i Petar Trbović
Asistentica stilista: Laura Bošnjak
