Postoji jedna sjajna diskrepancija kod pjesnikinje, autorice, aktivistice, a odnedavno i redateljice Monike Herceg. Dok kroz svoj aktivizam frenetično skreće pozornost na društvene nepravde i nejednakosti, istovremeno njezinim djelima odjekuje prijeko potreban, a suptilan i tih poziv na – nježnost. A možda, kad bolje promislimo, ove dvije prakse nisu nimalo proturječne, upravo suprotno – neumornim pisanjem i govorenjem o nasilju ona razara tkivo apatije kojoj smo kolektivno podlegnuli.
Zimus je u Cekateu igrala rasprodana predstava “Zakopana čuda” nastala po njezinom tekstu, debitantski je roman stigao u hrvatske knjižare krajem svibnja, a prošlog je vikenda na Tabor New Frame Film Festivalu premijeru doživio njezin prvi dokumentarac. Neovisno o formi, ishodište Monikina rada uvijek se sidri u nejednakostima koje se transformiraju u nasilje svih vrsta, a ono nadilazi vremenske okvire.
“Ovdje počinje šuma” vrsan je primjer zašto je čitanje važno u kontekstu empatije, zašto moramo rasvijetliti svakojaka iskustva i glasove, rasplinuti vlastiti (često privilegirani) mjehurić. Efekt je sličan onom čitanju romana “Shuggie Bain” autora Douglasa Stuara koji je, što smo pri pisanju ovog teksta doznali, Monika i uređivala. U mikrosvemiru Monikina romana jest obitelj koju čine djevojčica pripovjedačica, baba i majka, đed i otac te mali brat, a potom i mučna neimaština, puko preživljavanje i bijeda u kojoj nema mjesta za nježnosti. Turobno je to odrastanje kojem, u spas, pristižu priče – one koje djevojčici priča baba, one koje stvara sama, uz natruhe magijskog realizma. Dok se namirnice čiste od crva jer se ništa ne smije baciti, a egzistenciju u ruralnom patrijarhatu zapravo osiguravaju žene, svjedočimo prenošenju i nastanku generacijskih trauma, kovitlacu u kojem dijete upija baš sve. Poglavlja romana su kratka, jezik ogoljen, kakav jezik neimaštine i jest, no i uz manjak sentimentalnosti na trenutke je teško nastaviti čitati. A onda smo ponovno uvučeni u nježan svijet dječje mašte.
Razgovarali smo s autoricom o prostoru između nasilja i nježnosti, fikcije i stvarnosti, otporu, tijelima i pričama koje nas oblikuju.
Iako je riječ o dječjoj perspektivi, u određenim trenucima djevojčica pripovjedačica događajima pristupa s ozbiljnošću, a na trenutke i otporom. Gdje ste pronašli tu finu granicu između mašte, dječje znatiželje i nasilja, egzistencijalne borbe?
Dugo sam tražila i opipavala te granice, bilo mi je jasno da želim da je knjiga fragmentarna jer tako naše sjećanje funkcionira. Željela sam ogoliti jezik, jer traumatsko sjećanje nije sjećanje koje ima širinu jezika, kao što to nije ni jezik neimaštine. A opet, uz sva ta ograničenja, nametnuo se i ono dječje perspektive. Djeca nevjerojatno puno maštaju, njihove su igre čudesne, i u toj igri nerijetko nema nikakvih granica stvarnosti. Jednako tako i sanjaju. Tako da mi je bilo bitno obuhvatiti sve, imati čvrste zidove, ali ostaviti i otvoren prozor da djevojčica može kroz priču pokušati pronaći svoj vlastiti glas, da se može oduprijeti. Ti trenuci otpora, iako ih je malo, bili su mi jako bitni jer oni ostavljaju nadu, da otpor može bujati, da se sve može nadrasti.
“Bez obzira što se često svima nama čini da ljudi jesu bića destrukcije, bitno je sjetiti se i koliko smo sposobni za ljubav, suosjećanje.”
Neimaština nije prekrivena senzibilnim i metaforičkim slojevima. U jednom smo poglavlju suočeni s majkom koja i crve ispire kako bi se moglo jesti. S druge strane, knjizi ne manjka nježnosti. Otkud ona onda izvire?
Ljudi su uvijek bića i okrutnosti i nježnosti. Kao što su i bića dobra i zla. A ljudskost je onaj trenutak, za mene barem, kada odaberemo biti nježni, biti dobri. U svakome se od nas svakodnevno događaju te borbe i svi možemo odabrati biti bolji. To je tako bez obzira na katastrofe koje nas zadese; i u najgorim vremenima ljudi pokazuju dobrotu, brigu jedni za druge. Margaret Mead kaže kako je civilizacija započela onog trenutka kad je zarasla prva bedrena kost, tj. kada je jedno biće brinulo za drugo dovoljno dugo da se oporavi od teške ozljede. Bez obzira što se često svima nama čini da ljudi jesu bića destrukcije, bitno je sjetiti se i koliko smo sposobni za ljubav, suosjećanje.
Spomenutu nježnost povezujemo s babom, ženom koju je obilježilo nasljeđe traume, ali koja je zapravo u svemu jedini prozor u priču, povijest obitelji i mitologiju – na neki način jedina interpretatorica svijeta djetetu, umjesto da ga ono samo surovo upija. Kakva je za vas njezina uloga u tom posredovanju svijeta?
Baba je i zamka i spas. Zamka jer ni ona ne nudi nježnost u tom smislu riječi, ali nudi pripovijest, nudi priče u koje dijete može ući i s kojima može putovati kroz prostor vrijeme. Duboko sam uvjerena da, ako smo preživjeli svoja teška djetinjstva, imamo nevjerojatnu mogućnost bijega. Tako je knjiga i istraživanje te sposobnosti. Baba tako djetetu priča o svijetu prije onoga što dijete sada vidi i čuje, baba donosi šumu koje nema u izbjeglištvu, ona u jezik i sjećanje vraća selo koje ispriča, a onda naravno, dijete s njom putuje tim predjelima priča. Svi živimo u nekim narativima, vlastitim narativima, političkim narativima, religijskim. Priča ima nevjerojatnu moć.
Ovdje počinje šuma istovremeno je i izrazito karnalna priča: sve posljedice siromaštva upisuju se u tijelo – u higijenske uvjete, u bol, u zube, u pišanje, marame, suknje i podsuknje, mirise. Već dugo nismo čitali nešto tako senzorno fokusirano. Zašto vam je to bilo važno?
Jer tijelo, kako se i kaže, zaista sve pamti. Tijela koja su u sebe nekad imala upisano siromaštvo dugo osjećaju te posljedice, ja ih osjećam svakodnevno. Tijela u koja je upisano nasilje još dugo osjećaju i strah i nesigurnost. Čak kada i zaboravljamo mozgom, tijelo pamti. To se često dogodi s traumatskim iskustvima, jer ostanemo bez mogućnosti da ispričamo što nam se dogodilo, pa ostanemo u mraku. Ali tijelo i tada zna, ono je osjetilo strah, osjetilo je bol. Svi bismo više trebali slušati tijelo, pokušati čuti što nam govori kada smo pored nekoga, osjećamo li se sigurno ili uznemireno.
“Svi bismo više trebali slušati tijelo, pokušati čuti što nam govori kada smo pored nekoga, osjećamo li se sigurno ili uznemireno.”
Osjetiti ga u bilo kojoj situaciji u kojoj se nađemo. Tijela su nevjerojatni detektori također. Zato mi je bilo bitno vratiti se u tijelo, ostati u njemu. Nerijetko je baš s ranim sjećanjima situacija takva da se ne sjećamo, ali tijelo se sjeća, a ispostavlja se i da se jezik sjeti. Primjerice, Arundathi Roy u novom romanu Moje utočište i oluja piše o jedom neobičnom događaju. Kada je napisala prvi roman, Bog malih stvari, koji je nagrađen i Bookerom, pročitala ga je i njena majka. Mučila ju je samo jedna stvar, kako je moguće da se sjeća događaja kojem je svjedočila kao jako maleno dijete. Roy je tada objasnila kako ne ona nije sjećala ničega, ali je u romanu napisala scenu za koju majka tvrdi da ju je zaista doživjela kao dijete, i da je mislila da je nemoguće da se tako nečega sjeća jer je bila premala. I sama sam imala slična iskustva. Tekst, kao i tijelo, često je spremište naših zaboravljenih sjećanja.
Protagonistice ove priče su zapravo žene koje usred ruralnog patrijarhata osiguravaju egzistenciju familije, na gotovo svakoj razini. Događaji u knjizi vezani su (ponajviše) uz ratne devedesete, no kako se ovaj model ispisuje ili mijenja preko različitih vremenskih okvira i podneblja?
Bilo mi je bitno likove svesti na uloge koje imamu. Neimaština, među ostalim, te uloge čini jedinim identitetom, ona im oduzima imena. A s druge strane, svjesna sam bila kako je ono što opisujem moguće bilo gdje, bilo kada. Djeca još uvijek, nažalost, žive u siromaštvu i nasilju, posvuda. Priče s margine ne dolaze često do umjetnosti, do književnosti, jer ih nema tko ispričati. Klasno pitanje za mene je najbitnije pitanje jer klasne razlike produbljuju i patrijarhat, kao što perpetuiraju i obrasce nasilja. Sve kreće u toj nejednakosti, činjenici da netko može živjeti u potpunoj neimaštini dok se netko drugi kraj njega nemilice bogati na zajedničkim resursima.
Transgeneracijska trauma vrvi iz teksta i čvrsto drži sve protagoniste u okovima. Majka koja si, na trenutke, dopušta nježnost – primjerice kroz zabilježavanje određenih uspomena, ili ponos na nabavljenu dječju svečanu haljinicu – lako ponovno ulazi u taj krug, primjerice kroz udarce koprivom. Postoji li uopće granica između dobra i lošeg, između onoga što je nepovratno narušeno i onoga što se još može iscijeliti, i ima li izlaza iz te generacijske “zaraze”?
Živim u nadi da je izlaz moguć. Meni se nekad čini da sam pronašla izlaz, a nekad mi se čini da i dalje tapkam i pokušavam. Ali više je svjetla pa samim time i nade. Ja njegujem nježnost, razgovaram i sa svojom djecom i s onima prije mene. Ponekad živo osjetim svoje babe sa sobom. Primjerice, kad sam letila preko oceana, pa čak i sad drugi puta, kao da su sve one bile sa mnom i navirale se, svjesne da smo zajedno otišle eto na drugi kontinent. Ne utišavam ih, čak ni kad su lude od bola. Onda sve zajedno tugujemo.
“Nerijetko je privilegija dozvoliti si duboko osjećanje u ovom vremenu. Vraćamo se na klasno pitanje.”
Mislim da, ako pronađemo sigurnost i dopustimo sebi prvo osjećati svu bol koja dolazi s tim, pa ljutnju, sve redom kako to zaista ide s nekim procesom tugovanja, gubitka, imamo šansu. Ali moramo dozvoliti sebi za početak da duboko osjetimo sve to. Ali nerijetko je privilegija dozvoliti si takvo duboko osjećanje u ovom vremenu. Pa se opet vraćamo na klasno pitanje. Rekla bih da je i tugovanje stvar privilegije, kao što je i odmor. Za sve to treba vrijeme, a u ovom suludom trčanju u kapitalizmu nema puno prostora ni za što.
Transgeneracijske traume nose se generacijama, zapisane su u naš genetski kod. Uvijek postoji granica između svjetla i mraka, samo je bitno znati da jedno ne isključuje drugo. Nerijetko grubi i zli ljudi također mogu voljeti nekoga, ali to ne znači da su manje zli prema nekome drugome. Niti to znači da mi ne trebamo misliti da su zli.
Pitamo to jer smo ulovili i da je ovo tek prva kuća i da planirate trilogiju. Hoće li ona raspetljavati košmar traume i rasti s djevojčicom, kako će priča funkcionirati dalje?
Još uvijek opipavam jezik druge priče. Ideja je proći kroz tri kuće, tri različita prostora i vremena djevojčice, a kasnije i djevojke i žene, koja se bori za vlastiti glas unutar disfunkcionalne obitelji, a kasnije s tim nasljeđem. Oduvijek se pitam kako je moguće da netko preživi, prekorači svoje traume, i koliko moramo biti dobri pripovjedači da bismo manipulirali svojim sjećanjima, da bismo od njih činili neko tkivo koje će nas podupirati. Sva su sjećanja priča koje smo ispričali mi nama samima. To pitanje istine isto mi je bilo zanimljivo, jer svi nose svoja sjećanja na neke događaje, svoje vlastite priče i interpretacije.
Zanimljiva se emocija javlja tijekom čitanja: sažaljenje ustupa mjesto potrebi za nježnošću prema svim protagonistima, za tim da im se olakša. Kako gledate na te dvije emocije ili navike – sažaljenje i nježnost?
Rekla bih da sažaljenje uvijek nosi osjećaj moći nad nekim, a to je potpuno pogrešno. Sažaljenje je osjećaj s visine, a suosjećanje je kada zaista vidimo nekoga, kada mu možemo pružiti ruku. Ne treba miješati ni sentimentalnost sa suosjećanjem. Mnogi ljudi plaču kada vide nešto što ih dirne, što im je tužno, ali su potpuno nesposobni pružiti ruku, pokušati pomoći, duboko osjetiti poziciju drugih. Za mene je suosjećanje prije svega djelovanje, prepoznavanje i iskreno pružanje ruke. A u suosjećanju je nježnost, uvijek. Ako ova knjiga potiče na suosjećanje i nježnost, a nadam se da je tako, onda sam je napisala onako kako sam trebala.
Na Tabor Film Festivalu premijerno se prikazuje vaš prvi kratki dokumentarni film Joso, u čijem je središtu vaš susjed, a siromaštvo ostaje okosnica. U odnosu na književno portretiranje, kako ste se snašli u filmskom?
Mislim da svaka priča traži svoj jezik. Ponekad, za mene je to poezija, nekad dramski tekst, proza, a priča o Josi nije mogla biti napisana. Pa sam se odlučila dokumentirati. Svako je novo iskustvo za mene način i da produbim spoznaju o mogućnostima teksta, tako da me je dokumentarna režija naučila obraćati pažnju na drugačiji način na detalje, na jezik,
ali također i koliko je montaža bitna, koliko priču možemo i na kraju preslagivati, voditi je na neki možda način na koji nismo ni sami očekivali, kad imamo sav materijal gotov. Siromaštvo je za mene velika tema, i sve sam više svjesna da je bitno o tome pisati i govoriti jer ja imam to iskustvo. Bilo bi lakše sve to preskočiti, ali svi imamo odgovornost, građansku prije svega. A za mene je dio te odgovornosti i govoriti o tome.
Foto: privatna arhiva, Anto Magzan, Fraktura, PR
