Pariški metro (Métro de Paris) je sustav gradsko-prigradske željeznice zatvorenog tipa, koji opslužuje pariško metropolitansko područje. Tijekom više od stoljeća rada, ovaj metro je postao jedan od znamenitosti Pariza, najviše zbog originalnog i posebnog uređenja stanica u stilu secesije.
Drugi je najposjećeniji metro sustav u Europi i deseti na svijetu. Pariški metro ima nekoliko posebnosti, a možda najpoznatija je ona da je najveća metro stanica upravo u Parizu, ona Châtelet – Les Halles. Prva pariškog metroa linija otvorena je 19. srpnja 1900. godine tijekom Svjetske izložbe. Cijeli sustav se brzo širio do Prvog svjetskog rata, tako da su pruge u samom gradu dovršene do 1920-ih. Proširenja prema predgrađima i prema široj okolici građena su od 1930-ih.
“Ghost stations”
Cijeli sustav prati puls grada, tako da se stanice referiraju na avenije, crkve, muzeje, znamenitosti. No, neke od stanica poput Arsenal, the Porte des Lilas, Porte Molitor ili Champ de Mars, iako poznata i popularna mjesta u gradu, napuštene su i prepuštene zaboravu. Projekt koji potpisuje Manal Rachdi OXO Architectes oživio bi i razvio ove stanice duhove, tzv. “ghost stations” u tipična pariška mjesta. U vrijeme kada se Njujorčani spremaju uživati u Lowlineu, zašto Pariz ne bi iskoristio svoje podzemne prostore za stvaranje novih namjena? Arhitekti su postavili pitanje kako provesti blagu transformaciju ovih mjesta uz očuvanje estetike njihove prvobitne namjene.
Plivanje u niši podzemne željeznice je san, bazen na tom mjestu zvuči nevjerojatno, ali bi uskoro mogao postati stvarnost tako što će se privremeno popuniti nedostatak sportskih sadržaja u glavnom gradu. Kazalište na stanici metroa bilo bi prekrasna prilika za scenografe, koreografe i plesače da se suoče s mjestom koje je i poznato i novo, no svakako izazov!
Zašto ne otvoriti noćni klub u Arsenalu? Blizina Bastille omogućila bi zabavu u samom središtu Pariza bez ikakvih neugodnosti za susjede. Podzemni vrt bi omogućio uživanje u miru i tišini ponovno osmišljenog metroa za kišnih dana. Umjetnička galerija, mjesto suvremenog stvaralaštva ili čak restoran također se mogu zamisliti na mjestu ovih stanica. Ta bi mjesta. lišena svoje prvotne funkcije, tako još jednom pokazala koliko su bitna i posebna za jedno drugačije urbano, velegradsko iskustvo. Iako se radi o projektu iz sada već davne 2014., on još uvijek golica maštu mnogih tako da se u zadnje vrijeme opet spominje. Ne znamo znači li to išta ili je šušur koji se stvara oko nečega što će se tek dogoditi, no svakako privlači pažnju i tjera na razmišljanje.
Fotografije: Manal Rachdi OXO Architectes
