Nedavna zagrebačka promocija knjige Ne postoji sutra u Atru privukla je veliku pozornost medija i čitatelja. Martina Divić svojim je literarnim prvijencem postala novo svježe lice domaće putopisne scene, a upravo su njezine priče iz Afrike jednoglasnom odlukom žirija proglašene putopisom godine na Hrvatskom festivalu putnika u Šibeniku.
O knjizi su biranim riječima govorili i pisali Miljenko Jergović, Ivica Ivanišević, Nebojša Lujanović, Ivica Prtenjača, Hrvoje Ivančić i drugi.
Martina Divić odrasla je u Drveniku kod Makarske, a trenutačno živi i radi u Zagrebu nakon što je ovdje diplomirala Pravnom fakultetu. Tijekom studija odlazi na prvo putovanje u Afriku, s kojeg objavljuje tekstove na blogu i Facebook stranici Nisan doma. Upravo su zapisi s tog putovanja okosnica njezine prve spomenute knjige. Radi se o zbirci kratkih priča geografski smještenih u Senegal, Mauritaniju i Maroko koje, iako kronološki poredane, mogu stajati i čitati se zasebno, kao niz impresija koje nenametljivo, vješto i na momente duhovito uranjaju čitatelje u atmosferu „crnog kontinenta“ i, kako kaže Nebojša Lujanović „putem niza freski hvataju detalje čiji je estetski i simbolički potencijal sigurno nešto što bi promaklo običnom turistu”.
Prema riječima Hrvoja Ivančića, pisca s pozamašnim afričkim iskustvom, ovaj putopis „ne pokušava odgonetnuti poziciju afričkog čovjeka u svijetu, nema pretenziju naučiti nas i odgonetnuti nam apsolutnu istinu. Autorica se u pričama ne libi vlastitih predrasuda već ih nosi s određenom simpatijom da bi ih, ovisno o situaciji, razbila ili čak potvrdila“.
Iznimno zanimljiva i simpatična Martina otkrila nam je ponešto o sebi i fascinaciji putovanjima, jer budimo iskreni – putovanja nas oslobađaju nas samih i otvaraju k nekim novim vrijednima spoznajama. Moramo im samo to dopustiti.
Posljednje tri godine za tebe su bile jako uzbudljive i nagrađivane, a nedavno je izašla i tvoja knjiga zapisa s putovanja po Africi. Kako se osjećaš?
Osjećam se ispunjeno. Knjiga je dobila nagradu za najbolji putopis godine, i još jednoglasnom odlukom žirija. Očito sam nešto dobro napravila. Izbor odlaska u Afriku, pa i pisanja, bio je drugačiji od onoga što se od mene tada očekivalo kao mlade studentice. Jako sam sretna što su se odluke koje sam donijela pokazale ispravnima.
Pisanje kao lijek. Što te potiče na pisanje i koje su to situacije s putovanja o kojima voliš pisati?
Na pisanje me potiče mnogo toga. Nekad su to impresije koje u meni probude pjesnikinju, a nekad su to priče koje se danima kuhaju i za koje samo čekam vrijeme da ih zapišem. Ovisno o emociji izražavam se na različit način. Dok putujem najviše me inspiriraju ljudi i kultura življenja. Zato mi je važno da govorim jezikom države kojom se krećem kako bih se lakše približila lokalnom stanovništvu i mogla im postaviti pitanja čije odgovore ne mogu pronaći na internetu. Volim pisati i o drugačijim običajima, tradiciji koja se razlikuje od naše.
Priče se kriju svugdje, samo je važno znati ih prepoznati.
Kada si zavoljela putovanja?
Putovanja sam voljela oduvijek. Shvatila sam da mi promjena rutine odgovara, a da nove ulice, kvartovi, trgovi i planine, imaju iscjeljujući efekt. Sjećam se jednog studentskog putovanja s dvoje prijatelja, kad sam osjetila baš to, koliko me izlazak iz rutine oporavlja od sati i sati provedenih s pravnim knjigama. Mislim da sam toga dosta rano postala svjesna, ali nakon putovanja u Afriku sam shvatila da je to nužno. Ne samo odlazak na putovanje već bilo kakvo kretanje koje me dovodi u novo okruženje. Ne moramo ići daleko za takva iskustva, nekad je dovoljno otići u nepoznati kvart u Zagrebu kako bismo osvježili misli i osjetili čari prekida ustaljene rutine.
Kako ti način na koji putuješ pomaže da se oslobodiš stereotipa o pojedinim zemljama?
Sigurno pomaže jer na svojim putovanjima nastojim što više naučiti o životu zajednice u kojoj se nalazim. A kada na putovanju jedete u lokalnim restoranima, putujete lokalnim prijevoznim sredstvima i krećete se ulicama kojima se kreću lokalci, vrlo brzo uspijete shvatiti kako taj pojedini narod živi. Tada se stereotipi razbijaju, ali ponekad i podebljavaju. Dar putovanja je što ih u jednom i u drugom slučaju možete smjestiti u širi kontekst.
Gdje pronalaziš najljepšu inspiraciju u stranim zemljama i kulturama?
Inspiracija je nešto neočekivano. Nikad ne znaš kada će te uhvatiti i gdje ćeš je pronaći. Za dobru priču treba svemu pristupati sa znatiželjom. Bilo je dana kad ne bih napisala ništa i onda bi se iz jedne najobičnije situacije razvio divan tekst. Ali ako bih ja bila ta koja traga za inspiracijom, tražila bih je među ljudima. Svi mi krijemo svoje osobne priče, a kroz njih se jasno oslikavaju okolnosti kulture i vremena u kojem smo odrastali ili u kojem živimo. Smatram da je čovjek, između ostalog, i projekcija mjesta u kojem boravi i zato sam često sklona kroz razgovor s ljudima učiti o državi u kojoj se nalazim.
Zemlje koje si posjetila i u koje se svakako vraćaš?
Putovala sam najviše sjevernom i sjeverozapadnom Afrikom, te Srednjom Amerikom. Dva puta sam bila u Maroku jer me privukao svojom raznolikošću; prekrasnim plažama za surfanje, planinarskim stazama, bogatim kulturnim nasljeđem i dinamičnom medinom. Vratila bih se i na plaže Nikaragve, u pustinjske gradove Mauritanije i u egipatske hramove. Ali toliko toga još ima za vidjeti pa vjerujem da ću za sada nastaviti istraživati nove destinacije, a možda se tek onda vraćati starim.
Što ti je iduće u planu?
Planiram putovanje iza Božića. Još nisam sigurna gdje, ali vrlo je vjerojatno da će to biti južna Azija ili jugoistočna Afrika. Neću više odavati, neka ostane iznenađenje. Morat ćete pratiti Facebook stranicu Nisan doma da otkrijete!
Foto: Toni Vranješ, Morana Martić (naslovni portret), Facebook Hoću knjigu
